Izuzetna balerina i neverovatna žena, Maja Pliseckaja je godinama smatrana živom legendom.
Maja je poticala iz stare ruske baletske porodice jevrejskog porekla. Ujak Asaf Meseret bio je legendarni profesor baleta. Tetka uz koju je odrasla, Sulamif Meserer, bila je primabalerina Boljšoj teatra.
Mladost Maje Plisecke obeležile su patnje pod staljinizmom. Otac joj je nestao bez traga 1937. godine a majka deportovana u Kazahstan. Pedeset godina kasnije otkriveno da je njen otac ubijen.
Postala je član Boljšoj baleta 1943. godine ali do 1959, godine nije mogla da nastupa u inostranstvu usled podozrivosti prema njenom poreklu.
Bila je obdarena sposobnošću da iskreno voli i preda se osećanjima jednako velikodušno kao što je bila obdarena plesnim talentom. Glavni čovek u njenom životu bio je Rodion Ščedrin: kompozitor i pijanista sa kojim je Maja srećno živela 57 godina. Sama balerina je nerado pričala o svojim romansama; O ljubavnim izazovima zvezde možete saznati zahvaljujući memoarima njenog brata, Azarija Pliseckog.
Odlomak iz dela „Život u baletu“. U ovom poglavlju, brat bivše primabalerine Boljšoj teatra priseća se tragične smrti njene prve ljubavi, kratkog braka Maje sa njenim partnerom Marisom Lijepom, a takođe govori zašto je Maja dugi niz godina bila označena kao špijunka i kako je njen drugi muž Rodion Ščedrin uspeo majstorski da se nosi sa njenim nekontrolisanim i spontanim karakterom.
"Nije je ometalo ništa spoljašnje, potpuno se posvetivši baletu i provodeći svo vreme u pozorištu. Majina prva ljubav bio je njen scenski partner, baletski solista Slava Golubin iz čuvene dinastije Golubin. Osnivač dinastije bio je Vladimir Golubin, solista Boljšoj teatra, koji je dosta igrao sa Sulamfijom Mihailovnom. Njegovi sinovi Slava i Volođa sledili su očev primer i počeli da se bave baletom, ali su, nažalost, kao i njihov otac, rano postali zavisni od alkohola. Naravno, veza sa Majom je mogla trajati mnogo duže da nije bilo Slavinog stalnog opijanja. Raskinuli su. I posle nekog vremena, Slava se obesio o vodovodnu cev u svojoj kući. Maja je za ovo saznala u vozu, na putu za Lenjingrad, gde smo zajedno otišle da gledamo premijeru filma „Spartak“ u režiji Džejkobsona.
Maja se takođe udala za svog prvog partnera, Marisa Liepu, koji je, ne bez njene pomoći, ušao u Boljšoj teatar. Uprkos činjenici da je Maris sa počastima završio Moskovsku koreografsku školu, morao je da se vrati u Rigu, odakle je bio. Rezolucija je bila sledeća: nacionalno osoblje mora biti raspoređeno na svoje pozicije u regionima. Sledeći put se Liepa vratio u Moskvu tokom decenije letonske umetnosti. Maja je videla balet „Šakta Svobodi“ sa Marisovim učešćem, nakon čega ga je pozvala da joj bude partner u učešću na Danima kulture SSSR-a u Mađarskoj. Bilo je nemoguće ne biti očaran Marisom. Visok, zgodan muškarac, veoma samouveren, dobro vaspitan, doteran u evropskom stilu... Ukratko, otišli su u Budimpeštu kao muž i žena.
Majina udaja nas je potpuno iznenadila. Bez ičijeg upozorenja, ona i Maris su potpisali venčani list u lokalnom matičnom uredu. Nakon registracije, Maja je dovela svog muža u naš dom i objavila mami:
- Maris i ja smo se venčali.
„Pa, na tome se nikome ne čestita“, rekla je mama ležerno, shvativši od samog početka da ovaj brak neće dugo trajati.
I tako se desilo. Maja i Maris se nisu svađali niti razbijali tanjire, samo su brzo shvatili da nisu jedno za drugo. Zvanično, njihov brak je trajao oko tri meseca, ali njihov zajednički život nije trajao duže od nekoliko nedelja.
Otprilike u isto vreme, naime 1956. godine, Maju je počela da prati KGB, izazvana njenim poznanstvom sa drugim sekretarom britanske ambasade, Džonom Morganom. On sam je prišao Maji na jednom od prijema i govorio na ruskom. Mora se reći da je Maja tada redovno dobijala pozive na svečane prijeme u jednoj ili drugoj ambasadi. Često je odgovarala na pozive i sa velikim entuzijazmom, što je automatski privuklo pažnju KGB-a:
„S kim ste komunicirali? O čemu ste razgovarali?" Praksu prisustva takvim društvenim događajima agencije državne bezbednosti su podsticale samo ako bi dobile detaljan izveštaj na kraju događaja. Bilo je nemoguće čekati bilo kakav izveštaj od Maje. A poznanstvo sa Morgan u engleskoj ambasadi dogodilo se povodom turneje u Moskvi Kraljevskog baleta Velike Britanije, na čelu sa njegovom osnivačicom Ninet de Valoa. Morgan je imao izvanredno razumevanje baleta. Usledio je razgovor, a oficiri KGB-a su odmah primetili preterano društvenu balerinu.
Nakon što je Morgan prisustvovao Majinom nastupu u Čajkovskoj dvorani i dva puta nas posetio kod kuće, Maja je stavljena pod nadzor. Isti automobil je često dežurao ispod prozora stana u Ščepkinskom prolazu. Primetivši još jednom poznati automobil, Alik i ja smo odlučili da proverimo njegov broj preko Slave Pogoževa, vatrenog ljubitelja baleta koji je obavljao jednu od činovničkih pozicija u Državnoj automobilskoj inspekciji. Da ne bismo uplitali stranca u tako osetljivu stvar, smislili smo priču da je Maja vređana iz prozora ovog automobila.
Slava, strastveni poštovalac njenog rada, odmah je pristao da ispuni naš zahtev, za šta je i platio. Primećen je baš u trenutku kada je tražio broj automobila koji nas je zanimao u zvaničnom kartotečnom indeksu. Kada je Slava strogo upitan šta je izazvalo njegovu radoznalost, on je doslovno ponovio našu priču:
"Vređali su jednu osobu sa prozora ovog automobila."
"Nisu mogli nikoga da uvrede iz prozora baš tog auta", čuo je kao odgovor.
I gotovo odmah, bez ikakve krivice, Slava je smenjen sa svog radnog mesta.
Svi smo tada živeli u stalnom strahu. Bukvalno svaka sitnica je budila sumnju.
Sećam se iznenadne posete majstora za telefone koji je zamenio sve telefonske kablove u našem stanu. Radio je veoma jasno i precizno. Kasnije se ispostavilo da niko nije pozvao majstora. Pažljivo pregledavši skoro svaki centimetar novog ožičenja, zaključili smo da je lako mogao da instalira neku vrstu prislušnih uređaja u stanu.
Kakav je interes sama Maja pokazala vlastima? Mislim da je glavna meta nadzora bio, naravno, Džon Morgan. Iako je mogla biti osumnjičena da se sprema za bekstvo u inostranstvo, budući da su se događaji odvijali uoči turneje Boljšoj teatra u Londonu.
Porodica je bila u napetom raspoloženju, jer je odluka o tome ko će ići na put, a ko će ostati u Moskvi, doneta neposredno pre polaska u prestonicu Velike Britanije. Kod kuće su, na primer, ostavili Alekseja Ermolajeva, za koga se takođe sumnjalo da je mogao da pobegne.
Solista Esfandjar Kašani nije pušten zbog svog polupersijskog porekla. Kada je postalo jasno da Alik neće biti poveden na turneju, Maja je požurila da ga pita, apsolutno sigurna da baš ona, od svih ljudi, definitivno ide u London. Na kraju krajeva, i Morgan i britanski ambasador u SSSR-u, Vilijam Hejter, sa kojim ju je Džon upoznao na jednom od prijema, uverili su je da je pitanje rešeno. Osećajući njihovu podršku, Maja je napisala pismo tadašnjem direktoru Boljšoj teatra, Mihailu Ivanoviču Čulakiju, u kojem je u ultimativnoj formi zahtevala da Alik bude uključen u putovanje. U suprotnom, pretila je da će napustiti pozorište.
Nisu joj mogli oprostiti ovu drskost i njen zahtev da bude oslobođena dužnosti je odobren. Ubrzo su ga, međutim, milostivo prihvatili nazad, dajući joj priliku da napiše pokajničko pismo upućeno ministru kulture Mihailovu. Ali nije bilo reči o Londonu.
Sećam se kako je cela grupa nas „nepouzdanih“ umetnika stajala ispred pozorišta, ispraćajući kolege. Pa šta da se radi? Gde ići? I Esik Kašani, koji je patio zbog očevog porekla, iznenada je predložio:
- Svi idu u Hajd park, a mi idemo u zoološki vrt!
Maja je trebalo da igra Labudovo jezero sa delom trupe koji je ostao u Moskvi. Vest o nastupu osramoćene Plisecke odmah se proširila po Moskvi; Blagajnu su opsedali oni koji su želeli da dobiju željenu kartu. Dan pre predstave, stigao je poziv iz Furcevine prijemne sobe. Maja je bila povezana sa Ekaterinom Aleksejevnom.
„Molim vas, Maja Mihailovna, pobrinite se da ne bude previše uspeha.“
„Ja mogu, Ekaterina Aleksejevna, da uopšte ne igram“, odgovorila je Maja.
Njihov odnos sa Furcevom je uvek bio kontradiktorno prijateljski. S jedne strane, Furtseva ju je obožavala. Maja se sećala da je Ekaterinu Aleksejevnu bilo moguće dodirnuti, očarati, ubediti, potresti... Bila je živo biće, a ne kancelarijska lutka. U jednom trenutku, Maja i Furtseva su bile prijateljice kod kuće. S druge strane, Ekaterina Aleksejevna, koja je kasnije postala najistaknutija ministarka kulture SSSR-a, branila je estetiku socijalističkog realizma, čiji je Maja bila vatreni protivnik. Kada je Ekaterina Aleksejevna kategorično odbila Karmen Svitu, prijateljski odnosi sa njom su jednom za svagda bili završeni. Maja nije mogla da oprosti Furcevi što nije prihvatila njenu glavnu ideju.
Ali sve će se ovo desiti kasnije. Vratimo se u 1956. godinu, na dan kada je Labudovo jezero izvedeno na sceni Boljšoj teatra, dok je glavni deo trupe bio na turneji u Londonu.
Nekoliko sati pre početka predstave, dogodila se katastrofa: Majina noga se grčila. Očigledno je da su stres poslednjih nekoliko nedelja i beskrajne brige oko predstojećeg nastupa uzeli svoj danak. Nemoguće je ne plesati. Ali šta da se radi?! Maja nije mogla ni na noge da stane, a kamoli da igra. Maser Boljšoj teatra je, naravno, takođe otišao u London!
Iz neobjavljenih dnevnika naše majke, Rahil Mihailovne Meserer:
„Mislila sam da fudbaleri moraju imati masažera! Ostalo je još nekoliko sati do nastupa. Neko je rekao da se masažer može naći u Domu Crvene armije. Odatle je otrčala do Trubnog trga, odatle je uzela 11. trolejbus do tog mesta. Stižem. Gde? Gde da idem? Kažu: već je otišao! Kako? Gde da ga tražim?! Dali su mi kućnu adresu. Daleko! Od Vokzalnog trga, niz ulicu, posle mosta... Jedva sam je našla! Maser i njegova žena su sedeli u kuhinji i pili čaj. Sada, kaže, popijem čaj, pa ćemo ići. Nema vremena! — molila sam. Imali smo sreće - uspeli smo brzo da uhvatimo taksi. Usput sam mu sve objasnila. Čim su stigli, Vladimir Ivanovič Arakčejev (tako se zvao masažer) počeo je da pari Majine noge toplim oblogama, masira ih i trlja ih svim vrstama ulja. Olakšanje je došlo gotovo odmah nakon svih njegovih pokušaja.“
I predstava se održala! Ogromna sala Boljšoj teatra bila je ispunjena do poslednjeg mesta: ljudi su sedeli na stepenicama, u prolazima... gotovo viseći sa lustera. Izgledalo je kao da nema mesta igla gde da stane.
Sećam se Majinog ulaska veoma dobro, njenog prvog pojavljivanja u drugom činu. Koraci, zatim pa de šat, nakon čega se zamrzla u pozi labuda na četvrtoj poziciji pre nego što je izvela glisad-pike.
Tokom ove pauze, dogodilo se nezamislivo - sala je bukvalno eksplodirala od nečuvenog aplauza! Maja je nastavila da stoji nepomično u čekajućem položaju da započne varijaciju. Ovacije nisu jenjavale, a dirigent nije mogao da nastavi predstavu.
Izgleda da je ova demonstracija bila očekivana i da su dodatni kontrolori razumno postavljeni. Gotovo u svakoj kutiji su bili na dužnosti „policajci u civilu“. Trudili su se da uoče najrevnosnije „sabotere“. Prema sećanjima moje majke, žena predsednika KGB-a Serova, debela žena, pokazivala je prstom sa partera na one koji su posebno revnosno skandirali.
Nakon nastupa, Majini najverniji fanovi su pozvani u policijsku stanicu na Petrovki i pitani da li je protest unapred isplanirala sama junakinja događaja. Da li ste dobili karte? Šura Rojtberg, možda Majina najvernija obožavateljka, ispitivana je nekoliko sati. Ali šta je mogla da kaže? Nije bilo šta da se prizna - na kraju krajeva, nije bilo nikakvog dosluha, naravno, sami su kupili cveće, niko im nije dao nikakva uputstva... A „Labudovo jezero“ sa Majom je već samo po sebi bilo razlog za ovacije. Inače, tokom godina obožavanja Maje, Šura je postala pravi prijatelj porodice. Bila je usamljena, obična žena koja je celog života patila od nervnog tika koji se sastojao od toga da svake sekunde šmrka. Ova njena osobina je strašno iritirala one oko nje. Šura je obožavala Maju i bila joj je najpotrebnija osoba posle domaćice Katje, kojoj je često ostavljan moskovski stan. U avgustu 2000. godine, Šura je tragično poginula u eksploziji koju su izveli teroristi u podzemnom prolazu na Puškinovom trgu.
Dve godine nakon tog legendarnog nastupa 1956. godine ispostavile su se kao najteže za Maju. I dalje je nisu vodili na putovanja u inostranstvo. Tako je prošla pored nje turneja po Švedskoj i Finskoj, gde je umesto nje otišla Stručkova, iako je domaćin pozvao Maju. Irina Tihomirnova je otišla u Pariz na svoj lični poziv. Takođe nije bilo moguće nastupati u Belgiji 1958. godine.
Maja je uzalud kucala na vrata uprave. Svi su joj dali isti odgovor: „Pozorištu si potrebna!“ Moćnici, koji su uložili mnogo truda da dobiju publiku, obasipali su ih komplimentima i obećavali da će srediti stvari, ali stvar se nije pomerila dalje. Beskrajna pisma sa zahtevima ostala su bez odgovora. Porodica ga je takođe dobila. Aliku je takođe ostalo zabranjeno da napusti zemlju. Nakon što sam završio koreografsku školu, nisam bio primljen u Boljšoj teatar, o čemu sam već govorio. Maja je bila strašno zabrinuta, ali nije mogla ništa da učini. U sadašnjoj situaciji, čak je imala ludu ideju da napusti Boljšoj i preseli se u Tbilisi, gde ju je Vahtang Čabukijani, koji je rukovodio baletskom trupom gruzijskog pozorišta opere i baleta Paliašvili, već dugo pozivao. Sve se promenilo njegovim poznanstvom sa Rodionom Ščedrinom, koje se dogodilo u kući Lili Jurijevne Brik, i romansom koja je usledila nakon njihovog poznanstva.
Alik i ja smo bili oduševljeni kada smo videli Ščedrina u našoj kući. Prihvatili smo ga kao trećeg brata. Nisu me osvojili samo prirodni šarm, lakoća i talenat, već i sličnost njihovih interesovanja. Baš kao Alik i ja, Ščedrin je voleo čamce, automobile, vodene skije i bavio se sportom, tako da je zajednički jezik sa novim dečkom naše sestre odmah pronađen.
Štaviše, uspeo je u nemogućem - da ukroti stihiju po imenu Maja, zbog koje mu se majka zahvaljivala ceo život. Stalno je brinula o svojoj ćerki, čiji je nasilan i eksplozivan karakter često terao na nepromišljene postupke. Kad bi Maja počela da se propinje, majka bi rezignacijom rekla: „Pa, eto, Maja opet drži uzde pod repom.“ Ščedrin je od samog početka preuzeo ove uzde samouverenom rukom i tokom celog života zajedno sa Majom majstorski se nosio sa njenim nekontrolisanim i spontanim karakterom.
Uprkos činjenici da se Ščedrin prema našoj majci odnosio sa velikim poštovanjem, voleo je da citira Lilju Brik, koja je jednom rekla: „Maja ima jedan značajan nedostatak - ima previše rođaka.“
Držeći se istog mišljenja, Rodion je ne samo izbegavao naše brojne rođake, već je i postepeno ograđivao Maju od ljudi koji su je okruživali celog života.
Ščedrinov odnos sa njegovom majkom je takođe bio težak. Radila je kao viši ekonomista u računovodstvenom odeljenju Boljšoj teatra, zvala se Konkordija Ivanovna. U suštini, ona je bila prava Diskordija, jer u njihovoj porodici nije vladala harmonija. Međutim, uprkos porodičnim sukobima, bila je veoma ljubomorna na njegovoj pažnji prema Maji i u početku se na svaki način protivila njihovoj vezi. Kao i svaka majka, bila je apsolutno sigurna da svaka žena nije dostojna njenog sina. Kada su se, suprotno željama Konkordije Ivanovne, Rodion i Maja venčali, ona je počela da zavidi Majinom uspehu, koja je sve titule dobila pre Ščedrina.
Zahvaljujući Rodionu, Maja je oslobođena etikete špijuna. Generalno, u to vreme, mlada generacija sovjetskih kompozitora uživala je široko priznanje. Aleksandra Pahmutova, Mikael Tariverdijev i Andrej Petrov bili su kultni heroji generacije otopljenja. Stoga je brak sa jednim od najmlađih članova Saveza kompozitora omogućio Maji da postane pouzdanija u očima nomenklature.
Sam Ščedrin je, u ime Maje, napisao pismo Hruščovu, veoma lično i ubedljivo, i uspeo je, preko Jevgenija Petroviča Pitovranova, zamenika predsednika KGB-a, da ga direktno preda u ruke Nikite Sergejeviča.
Dirnuti Prvi sekretar Centralnog komiteta KPSS, pročitavši pokajničku poruku, okončao je progon Maje od strane KGB-a i dao je zeleno svetlo da je oslobodi zajedno sa baletskom trupom Boljšoj teatra na turneji po Americi 1958. godine. Primili su me u pozorište posle devetomesečnog odsustva, jer je sve što se dešavalo mojoj sestri neizbežno imalo uticaja na mene.
Maja je volela da ponavlja: „Ščedrin mi nije dao dijamante, već balet, i on me je držao na površini.“ Ali istovremeno se setila jednog od svojih razgovora sa Liljom Brik, kada je Rodion rekao:
„Radim sve za Maju, sve!“
„Ali i za mene“, primetila je pronicljiva Lilija Jurijevna bez razmišljanja.
I zaista, činjenica da su se Rodionova dela pojavila u tolikom broju na sceni Boljšoj teatra u velikoj meri je zasluga Maje. Kao primabalerina, mogla je sebi da priušti da sama bira svoj repertoar, i nije iznenađujuće što je više volela kompozicije svog muža, koje možda nisu uvek bile idealne za balet. Izuzetak su „Grbavi konjić“ i „Karmen“, ali ovde Ščedrinovo ime stoji pored genijalnog Bizea, čiju je muziku značajno preradio. Inače, Alik i ja smo imali priliku da više puta prenesemo Karmen na scene mnogih pozorišta u našoj ogromnoj zemlji. Pošto sam i sam igrao Hozea, preneo sam koreografiju Alberta Alonsa praktično iz prve ruke. Alik je radio sa solistima i baletskim trupama. „Karmen“ smo postavili u Kijevu, Odesi, Harkovu, Sverdlovsku, Ufi... Bila je to dobro uspostavljena traka, koju je Ščedrin veoma pozdravio, kako je slava njegovog baleta rasla. "
Maja Pliseckaja preminula je 2. maja 2015. godine u Nemačkoj od srčanog udara. Imala je 89. godina, a njena karijera je trajala punih 60 godina. Poslednji put je nastupila u dobio od 70 godina.
Još fotografija neverovatne Maje pogledajte u našoj galeriji:
(Stil/Women.ru)