voli svoj neobičan život

ŽIVI U SELU NA ALJASCI, DO NJE SE MOŽE DOĆI SAMO AVIONOM: Da bi kupila hleb i mleko mora da pređe 320 km! (FOTO)

Devojka je opisala kako izgleda njena svakodnevica u zabačenom selu na Aljasci

Zanimljivosti
Autor:
ŽIVI U SELU NA ALJASCI, DO NJE SE MOŽE DOĆI SAMO AVIONOM: Da bi kupila hleb i mleko mora da pređe 320 km! (FOTO)
Foto: PrintscreenFejsbuk/Salina Alsworth

Živim u udaljenom selu na Aljasci koje deli moje prezime. Do Port Alsvortha se može doći jedino malim avionom, a najbliža radnja je udaljena 320 kilometara, ispričala je Salina Alsvorth pa opisala kako izgleda njen dan.

Kako kaže njena jutarnja rutina zavisi od godišnjeg doba i vremena. Zimi ne vide puno Sunca.

- Leti Sunce izlazi puno ranije nego ustajem, a zimi nekoliko sati kasnije, ako nam vreme uopšte dozvoljava da ga vidimo. Probudim se u 6:45 sati, doručkujem jednostavan doručak, provedem nekoliko minuta u tišini sa svojom mačkom i onda obavljam jutarnje čišćenje pre odlaska na posao - nastavila je.

Salina kaže kako živi na nekoliko minuta hoda od vazdušnog taksija svoje porodice gde pomaže u zimskim mesecima, pa joj treba više vremena da navuče pantalone za sneg, jaknu, kapu i rukavice nego što stigne na posao.

- Zimske dane provodim koordinirajući letove u i izvan svog sela. Do 8 sati ujutro prolazim kroz pun hangar za avion koji delimo s drugima, pre nego što se smestim u dispečersku kancelariju. Radim za stolom, pratim letove, koordiniram teret i telefonski razgovaram sa ljudima u malim okolnim selima u kojima naši avioni staju kako bi pokupili i odvezli putnike i teret - nastavila je.

Kaže kako leti voze brodovi između pojedinih sela, a zimi pojedinci znaju da teret prevoze motornim sankama preko zaleđenih jezera.

- Ali, da bismo otputovali do Anchoragea i nazad, otišli kod lekara, kupili namirnice ili jednostavno lutali Targetom (tamošnji šoping centar), moramo leteti avionom ili uopšte ne putujemo - ispričala je ova devojka.

Naša flota varira od malih bush aviona koji mogu sleteti u tundru, do relativno većih dvomotoraca koji primaju do devet putnika. Ti avioni su za nas kao javni autobusi, privatne limuzine, poštanski kamioni, kolica s namirnicama, dostava pica, vozilo hitne pomoći i još mnogo toga što je potrebno ljudima koji ovde žive.

Njen radni dan završava u 13 sati. Ostaje joj, kaže, dovoljno vremena za duge šetnje i privatne poslove koje želi da obavi.

- Ponekad navratim do pošte, a kad je dan lep, jednostavno volim da ostanem napolju. Ponekad zamolim mamu ili nekoga od rođaka da mi se pridruže u šetnji - dodala je.

Kaže kako se pošta nalazi na drugom kraju njenog mesta, udaljena je zapravo nešto više od kilometra od njene kuće. Ali, tokom zime mora jako toplo da se obuče bez obzira što nije daleko.

Njeno selo broji oko 130 stanovnika i svi se dobro poznaju.

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs