Kada je film o Dijani Budisavljević dobio glavnu nagradu na festivalu u Puli, u Hrvatskoj, dobar deo javnosti umorne od novijih izvitoperenih tumačenja najstrašnijeg perioda istorije ovog dela sveta – Drugog svetskog rata, onako kako se odvijao na teritoriji nekadašnje Jugoslavije – doživeo je to kao trijumf morala, ljudskosti i zdravog razuma. Jer priča o Dijani i onome što je učinila u tom ratu nije samo metafora o ljudskoj dobroti i požrtvovanju: crni okvir te priče je orgija zla koje je vladalo od 1941. do 1945. godine na ovom „prostoru“ i zdravoj ljudskoj psihi nepojamna monstruoznost zločina koji su vršeni u to vreme. Odnosno, upravo ono što neki već dugo vremena pokušavaju da opravdaju, minimalizuju i prikažu drugačijim nego što je bilo, piše VICE.
A bilo je nemoguće za razumeti kako je moglo da se desi i da bude toliko strašno, kao što je još više nemoguće razumeti da danas postoji iko ko u tome neće videti čistu emanaciju ogoljenog zla i ko će to pokušati da opravda i „razume“.
Dijana Budisavljević bila je Austrijanka koja se kao mlada devojka udala za lekara Julija Budisavljevića, živela sa njim u Zagrebu, u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, gde je dočekala napad Hitlerovog Trećeg rajha, okupaciju i uspostavljanje fašističke ustaške države NDH.
„Strateški cilј ustaške Velike Hrvatske, propagiran još pre njenog stvaranja, a naročito posle, bio je potpuno uništenje celokupnog srpskog stanovništva, odnosno jedne trećine celokupnog stanovništva sopstvene države. Masovno ubijanje otpočelo je već krajem aprila 1941. i ubrzo se pretvorilo u sistematsko uništavanje celokupnog srpskog stanovništva, pogotovo u graničnim područjima i tamo gde su oni predstavlјali kompaktnu masu, kao u Hecegovini, istočnoj Bosni i području bivše Vojne Krajine (Lika, Kordun i Banija). Do proleća 1942. potpuno je uhodan mehanizam masovnog interniranja i ubijanja svih nacionalno, verski i rasno nepoćudnih kategorija stanovništva u NDH, odnosno Srba, Jevreja i Roma, kao i političkih protivnika bez obzira na poreklo, a doneti su i zakoni kojima je ta praksa dobila i ’legalnu’ sankciju. Središte tog represivnog aparata bio je logor smrti u Jasenovcu sa celom mrežom manjih logora u okolnim selima. Početkom leta 1942. u ustaškim logorima bilo je internirano više hilјada dece odvojene od roditelјa među kojom je ubrzo zavladao pomor od gladi i bolesti. Potpuno uništenje ovih malih zatočenika sprečila je akcija Dijane Budisavljević“, kaže istoričar Milan Koljanin, jedan od najvećih domaćih poznavalaca pitanja stradanja stanovništva u sistemu logora u Drugom svetskom ratu.
Dijana je svoju akciju počela oktobra 1941. godine kada se uputila u improvizovani ustaški logor u Loborgradu odakle je uspela da u prvom zahvatu izvuče 174 dece. Za svako dete je vodila pedantnu dokumentaciju koja je uključivala sve dostupne podatke na osnovu kojih bi deca kasnije bila identifikovana i pronađena. Bila je poreklom Austrijanka iz porodice Obekser iz Insbruka što je imalo presudan značaj za uspeh akcije spasavanja. O toj akciji ona je vodila dnevnik na nemačkom jeziku od druge polovine oktobra 1941. do 1. oktobra 1945. godine. Taj materijal je, međutim, ostao nepoznat narednih 58 godina, a sa njim i priča o jedinstvenom i veličanstvenom podvigu.
„Polazila sam od stajališta da moj život nije vredniji od života nedužno proganjanih i ako sam u mogućnosti drugima pomoći, pri tom sam u prvom redu mislila na djecu, moj je život bio tako bogat da moram primati događaje onakvima kakvi će biti” - Dijana Budisavljević.