Branko Ćopić napisao je preko trideset knjiga za decu, među kojima su neke od svima najomiljenijih: “Doživljaji mačka Toše” (1954), “Orlovi rano lete” (1957), “Magareće godine” (1960), “Bašta sljezove boje” (1970), “Doživljaji Nikoletine Bursaća” (1955), svakako najpoznatija basna u stihu “Ježeva kućica” (1949) i mnoge druge.
Pisao je pripovetke, romane, ratne pesme i priče i priče za decu. O sebi kao piscu za namlađe jednom prilikom je rekao:
Pisanje za djecu za mene je najljepši posao, najprijatnija zabava i najbolji odmor. Kad završim jednu knjigu za djecu, ja se osjećam tako veseo i raspoložen kao da se vraćam s neke velike majske svečanosti”.
Srpski i jugoslovenski pisac Branko Ćopić (1915–1984) rođen je u Hašanima u Bosni. Nižu gimnaziju je završio u Bihaću, učiteljsku školu pohađao u Sarajevu, Banjoj Luci i Karlovcu, a filozofiju i pedagogiju studirao je u Beogradu. U svom podgrmečkom zavičaju nalazio je inspiraciju za većinu svojih dela. Akteri njegovih priča bili su siromašni seljaci, sanjari i prosjaci, deca, skitnice i nadničari… Početkom 1950-ih godina Ćopić je počeo da piše i satirične priče u kojima je oštro kritikovao ružne pojave u tadašnjici. Jedna od takvih priča bila je i „Jeretička priča“ objavljena u „Ježu“ koja je pokrenula lavinu osuda sa vrha partije i vlasti.
Kao pesnik Ćopić će možda ponajviše ostati prepoznatljiv prema pesmi “Mala moja iz Bosanske Krupe” u kojoj sa setom peva o svojoj gimnazijskoj ljubavi.
Poslednja dva sata života Branka Ćopića: Šta je prethodilo kobnom skoku sa mosta
Bilo mi je dvanaest godina, prvi put sam sišao do grada iz mog sela, tihog i dalekog, kad susretoh tebe iznenada. Eh, dječačke uspomene glupe! Mala moja iz Bosanske Krupe!
Jesi li me spazila il’ nisi, zbunjenoga seoskoga đaka, svjetlokosog i očiju plavih, u oklopu novih opanaka, kako zija u izloge skupe? Mala moja iz Bosanske Krupe!
Naišla si kao lak oblačak, tvoj me pogled za tren obeznani, zaboravih ime i očinstvo, kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe. Mala moja iz Bosanske Krupe!
Tekli tako gimnazijski dani, uspomena na te ne ocvala, modra Una u proljetnje noći tvoje mi je ime šaputala. Lebdjela si ispred đačke klupe, mala moja iz Bosanske Krupe!
Brzo minu naše đakovanje, lagan leptir sa krilima zlatnim, ipak tebe u srcu sačuvah kroz sve bure u danima ratnim. Ta sjećanja mogu l’ da se kupe, mala moja iz Bosanske Krupe?
Sad je kasno, već mi kosa sijedi, gledam Unu, ćuti kao nijema, zalud lutam ulicama znanim, sve je pusto, tebe više nema. Ej, godine, nemjerljive, skupe! Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!”
