Kada je Džodi Spuner u podne 7. januara 1972. godine otvorila vrata spavaće sobe svoje cimerke, pomislila je da je Nensi izvršila samoubistvo. Krvi je bilo svuda. Na podu, krevetu, zidovima kupatila, upijena u peškire u hodniku, pa sve niz spoljne stepenice za slučaj požara u stambenom kompleksu „Koral terasa” u Vaikikiju.

Nensi Anderson je imala 19 godina. U Honolulu se doselila iz Mičigena samo tri meseca ranije, u potrazi za novim početkom u raju. Neko ju je izbo nožem 63 puta. Detektivi su pronašli krv koja nije pripadala Nensi. Ubica se posekao tokom napada i krvario po svemu što je dotakao. Imali su njegov DNK i pre nego što je DNK analiza uopšte postojala.

Samo, tada još nisu mogli ništa da urade s tim. Bio je januar 1972. godine. Do januara 1973. godine, svi tragovi su nestali. Slučaj je postao „hladan” (nerešen). Ta krv je stajala u policijskom depou dokaza u Honolulu pola veka. A kada su 2022. godine konačno stigli rezultati, ukazali su na čoveka koji je celu svoju karijeru proveo na drugoj strani sudnice.  Čoveka koji je u ime države Nevade gonio kriminalce – zamenika državnog tužioca.

Kako je ubistvo devetnaestogodišnje devojke ostalo nerešeno 50 godina

Početak Nensine priče nije počeo na Havajima, već u jednom malom gradu u Mičigenu. Bila je 1952. godina. U Bej Sitiju, u državi Mičigen, par po imenu Merl i Telma Anderson podizao je porodicu koja će s vremenom postati jedna od najvećih u tom kraju.

Nensi Elejn Anderson rođena je 10. novembra te godine – bila je četvrto od desetoro dece. Desetoro dece u jednom domu. Merl je radio kao vatrogasac u postrojenju kompanije „Dau kemikal” u Midlandu, mestu udaljenom oko 30 kilometara zapadno od Bej Sitija. Bio je veteran mornarice iz Drugog svetskog rata, dok je Telma kod kuće držala porodicu na okupu.

1950 porodica
Foto: Shutterstock

Deca porodice Anderson odrastala su veoma bliska jedni drugima, kao što je to često slučaj u velikim porodicama u malim gradovima u Mičigenu. Nisu imali mnogo, ali su imali jedni druge. Rođendani su bili bučni, a za večerama je uvek bila gužva. Starija deca su vodila računa o mlađima, jer je tako jednostavno moralo biti u kući sa desetoro dece i roditeljima koji su bili preopterećeni obavezama.

Nensin brat Džek kasnije je opisao njihovo detinjstvo jednostavnim rečima: bili su veoma povezana grupa. Otac je naporno radio, a majka se starala da deca budu sita i na okupu. Bilo je to detinjstvo koje, kada se opiše, zvuči sasvim obično. I bilo je tako – sve dok se sve nije promenilo.

Dana 8. januara 1966. godine, život im se preokrenuo. Merl Anderson je zadobio teške opekotine u eksploziji kotla u postrojenju „Dau kemikal” u Midlandu. Imao je 39 godina. U bolnici se borio za život više od dve nedelje. Preminuo je 24. januara 1966. godine. Nensi je imala 13 godina, a Džek sedam. Najmlađa deca Andersonovih bila su premala da bi uopšte shvatila šta se dogodilo. Starija deca su, međutim, to previše dobro razumela.

Telma Anderson je iznenada ostala sama sa desetoro dece. Bez drugog izvora prihoda. Bez ikakve sigurnosne mreže. Bez ikakvog putokaza kako dalje nakon gubitka supruga u ranim tridesetim godinama, sa kućom punom dece kojoj su i dalje bili potrebni odeća za školu, užine za poneti i neko ko će im reći da će sve biti u redu. Kako se Džek kasnije prisećao, gledao je svoju majku kako sama podiže 10 dece, počevši od trenutka kada je on imao sedam godina.

Takav gubitak ne samo da oblikuje porodicu – on je definiše. Deca iz porodice Anderson rano su naučila da vam ljudi koje volite mogu biti oduzeti bez ikakvog upozorenja. Naučila su da moraju da se drže jedno drugog, jer im svet ne duguje ništa. Te lekcije su im pomogle da prebrode ono što je usledilo, iako niko od njih nije mogao ni da zamisli šta će to biti.

Deca iz porodice Anderson brzo su odrasla. Brinula su jedno o drugom, jer su morala. A Nensi je, prema rečima svih njenih sestara i braće, bila ona koja je želela više. Bila je avanturističkog duha, otvorena i puna poverenja – možda čak i previše. Bila je to sestra koja je sanjala da vidi svet izvan Bej Sitija.

U junu 1971. godine, veći deo porodice Anderson spakovao je stvari i preselio se iz Mičigena u Arvadu, u Koloradu, u potrazi za novim početkom u drugoj državi. Nensi je otišla s njima. Imala je 18 godina. Radila je u pekari krofni i kao konobarica, štedeći svaki dolar koji je mogla. U Koloradu se nije dugo zadržala. Do oktobra 1971. godine, Nensi je učinila nešto što niko od njene braće i sestara nije očekivao. Kupila je avionsku kartu za Honolulu, spakovala kofer i sama odletela na Oahu.

Imala je 19 godina, ušteđevinu od rada kao konobarica i nije imala nikakav konkretan plan – osim želje da shvati šta zapravo želi od života. Njena sestra Meri Sjatoni to je najbolje opisala: Nensi je pokušavala da pronađe sebe. Znala je da su Havaji prelepi, a ako već odlučite da već treba negde otići, zašto ne na Havaje?

1950
Foto: Shutterstock

Nensi je sletela u Honolulu i gotovo odmah se snašla. Dobila je posao u „Mekdonaldsu” u okviru „Ala Moana centra”, jednog od najvećih tržnih centara u toj državi. Iznajmila je sobu u stanu broj 704 u kompleksu „Koral terasa apartmans”, u ulici Aloha drajv u Vaikikiju, deleći taj stan na sedmom spratu sa osamnaestogodišnjom cimerkom Džodi Spuner.

„Koral terasa” je bila stambena zgrada na mirnom delu ulice Aloha drajv, udaljena svega nekoliko blokova od plaže Vaikiki. Nensiin stan se nalazio na sedmom spratu, odakle se pružao pogled na panoramu Honolulua i planine Koolau u daljini. Za devojku iz Bej Sitija u Mičigenu, to je sigurno bilo kao život unutar razglednice.

Ljudi koji su poznavali Nensi na Havajima opisivali su je na isti način kao i njena porodica. Bila je izuzetno druželjubiva. Razgovarala je sa nepoznatim ljudima na autobuskim stanicama i u redovima na kasama. Stupala je u razgovor sa ljudima koje je sretala u zgradi, a ponekad je dovodila poznanike i kući.

Tokom svog kratkog boravka na ostrvu, izlazila je sa nekoliko muškaraca. Njen menadžer u „Mekdonaldsu” rekao je da je bila pouzdana i da su je svi voleli. Dolazila je na posao na vreme, obavljala svoje zadatke i slagala se sa svima. Nensi je imala 19 godina, bila je 3.000 milja daleko od porodice, radila je u restoranu brze hrane u raju – i bila je srećna.

Ili je bar tako izgledalo. Za devojku koja je izgubila oca u trinaestoj godini i prerano odrasla u prepunom domu u Mičigenu, Honolulu je verovatno bio prvo mesto koje je zaista mogla da nazove svojim. Ali nešto se dogodilo tokom njenog boravka kod kuće za Božić. U decembru 1971. godine, Nensi je otputovala u Arvadu, u Koloradu, kako bi provela praznike sa porodicom.

Njena sestra Beti Berk primetila je da nešto nije u redu. Nensi se tokom posete ponašala čudno. Delovala je uplašeno, kao da je predosećala da će joj se desiti nešto loše. Beti je pamtila tu posetu do kraja života. Nakon praznika, Nensi se vratila u Honolulu. Ostalo joj je još oko dve nedelje života. 

Sedmi januar je bio petak. Nensi tog dana nije imala smenu u „Mekdonaldsu”, pa je ostala kod kuće, u stambenom kompleksu „Koral terasa”. Oko podneva, dvojica muškaraca pokucala su na njena vrata. Parker Grejem i njegov pripravnik, Džefri Olvord, bili su prodavci pribora za jelo koji su išli od vrata do vrata, radeći za kompaniju „Rena-Ver distribjutors”. Predstavili su se i pitali da li mogu da svrate kasnije kako bi demonstrirali svoje noževe. Nensi je pristala. Prodavci su se vratili rano popodne i unutar stana predstavili svoju ponudu.

Oko 14.30, Džodi Spuner se vratila kući i zatekla Nensi kako sedi u dnevnoj sobi i razgovara sa Grejemom i Olvordom. Ni Nensi ni Džodi ništa nisu kupile. Prodavci su ostavili alatku za sečenje pita kao poklon, pokupili svoje uzorke i otišli. Oko 14.45, Džodi je otišla u svoju spavaću sobu da odspava. Nensi je ostala u stanu.

Ovde se vremenski okvir sužava i svaki detalj postaje važan. Negde oko 16.15, Džodi joj se učinilo da je čula vrisak. Nije ustala. Pretpostavila je da je Nensi otišla na posao ili da gleda televiziju. Bio je to samo jedan zvuk, koji je bilo lako zanemariti u stambenoj zgradi na Vaikikiju, gde se buka prenosila kroz tanke zidove i otvorene prozore.

Oko 17.00, Džodi je primetila da nešto nije u redu. Radio u Nensinoj sobi je i dalje radio. U Nensinom kupatilu tekla je voda. Vrata spavaće sobe bila su odškrinuta. Džodi ih je gurnula i potpuno otvorila. Nensi je ležala na podu, sva u krvi. Krvi je bilo na tepihu, na posteljini, pa čak i na zidovima kupatila. Džodi je obuzela panika i potrčala je ka stanu jednog od komšija. Izgovorila je reči koje će pokrenuti istragu dugu 50 godina.

shutterstock_2230644511.jpg
Foto: Shutterstock

„Mislim da je Nensi upravo izvršila samoubistvo”

Policija iz Honolulua stigla je u stambeni kompleks „Koral terasa" za svega nekoliko minuta. Ono što su pronašli nije bilo samoubistvo. Obdukcija koju je izvršio sudski veštak kasnije je potvrdila 63 ubodne rane po celom telu Nensi.

Njen vrat, ruke, grudi, stomak, leđa i bokovi. Tri ubodne rane su potpuno probile njeno telo, stvarajući izlazne rane. Uzrok smrti bila je jedna ubodna rana koja joj je probila srce. U njenom organizmu nije bilo tragova droge ni alkohola. Na rukama je imala odbrambene rane, što znači da se branila. Blizu ulaza u stan, policajci su pronašli plavo-beli peškir umrljan krvlju. Još krvi pronađeno je na peškirima u spavaćoj sobi, u hodniku, kao i duž stepeništa za slučaj požara.

Tragovi su sami po sebi ispričali priču. Ubica se tokom napada teško posekao, verovatno na oštricu oružja koje je koristio. Pokušao je da se očisti koristeći Nensine peškire. Dok je bežao iz zgrade, krvario je prolazeći kroz hodnik i niz stepenište. Nije koristio lift. Spustio se stepeništem za slučaj požara sa sedmog sprata, krvareći celim putem, ostavljajući trag koji se protezao od Nensinog kupatila sve do ulice. U stambenoj zgradi u Vaikikiju, usred popodneva i niko ga nije video.

Niko nije prijavio muškarca prekrivenog krvlju kako silazi niz sedam spratova stepenica. Ili, ako je neko i prijavio, ta prijava nikada nije ušla u spise predmeta. Bilo je petak popodne, u jednom od najpopularnijih turističkih krajeva na svetu, a ubica je izašao iz višespratnice, prekriven dokazima, i nestao.

Godine 1972. ta krv je predstavljala dokaz – dragocen dokaz. Detektivi su mogli da utvrde da ne pripada Nensi. Mogli su da odrede krvnu grupu, i da je sačuvaju u hladnjači. Ono što nisu mogli, bilo je da tačno utvrde kome ta krv pripada. DNK profilisanje nije bilo otkriveno sve do 1984. godine, kada ga je osmislio Alek Džefris na Univerzitetu u Lesteru. U krivičnim predmetima počelo je da se primenjuje tek 1986. godine, a u američkim organima za sprovođenje zakona postalo je standardna procedura tek mnogo godina kasnije.

Policijska uprava Honolulua posedovala je ubičinu krv, ali nije imala način da je analizira. Ta jedna činjenica bacala je senku na ovaj slučaj punih pola veka. Odgovor se nalazio u plastičnoj kesi za dokaze, u jednoj prostoriji za skladištenje, čekajući tehnologiju koja u to vreme još nije postojala.

Ali krv na tim peškirima na kraju je ipak progovorila. Bilo je potrebno 50 godina da je neko čuje. U početku, istraga je napredovala brzo. Džodi Spuner je ispričala detektivima o dvojici prodavaca noževa koji su tog popodneva boravili u stanu. Parker Grejam i Džefri Alvard odmah su postali glavni osumnjičeni. Dvojica muškaraca, koji su od prodaje noževa zarađivali za život, bili su u stanu žrtve samo nekoliko sati pre nego što je ona izbodena na smrt. Logika je bila jasna. Detektivi iz Honolulua priveli su obojicu na saslušanje.

Obojica su pristala na upoređivanje otisaka prstiju. Obojica su takođe prošla poligrafsko testiranje. Na kraju su obojica oslobođena sumnje. Njihovi otisci prstiju nisu se poklapali ni sa čim pronađenim na mestu zločina, a rezultati poligrafskog ispitivanja nisu ukazali na pokušaj obmane. Decenijama kasnije, kada je DNK tehnologija postala dostupna, obojica su ponovo testirana i konačno isključena kao osumnjičeni.

shutterstock-2278452293.jpg
Foto: Shutterstock

Prodavci noževa nisu imali nikakve veze sa ubistvom Nensi Anderson. Nakon što su Grejam i Alvard isključeni, detektivi su proširili istragu. Proverili su svaki mogući trag. Razgovarali su sa muškarcima sa kojima se Nensi viđala tokom svog kratkog, tromesečnog boravka na Havajima. Proverili su informacije dobijene od poznanika i komšija koji su smatrali da su možda videli nekoga u blizini zgrade tog popodneva.

Istražili su i upravnika stambenog kompleksa „Koral terasa”. Više puta su ponovo ispitivali Džodi Spuner, tražeći od nje da se seti bilo kakvih detalja koje je možda previdela ili zaboravila. Nijedan trag nije doveo do rešenja. Svi osumnjičeni su oslobođeni sumnje. Ubica nije bio niko iz Nensinog poznatog okruženja – bar ne neko koga su istražitelji mogli dovesti u vezu s njom.

Bio je poput duha: čovek koji je ušao u njen stan, počinio jedno od najsvirepijih ubistava koja su se u Honoluluu dogodila u poslednjih nekoliko godina, ostavio tragove krvi dok je napuštao zgradu, a zatim nestao. Suštinski problem bio je u vremenu.

Policija je na mestu zločina pronašla otiske prstiju, ali u njihovim evidencijama nije bilo podudaranja. Godine 1972. baze podataka o otiscima prstiju bile su zasnovane na ručnim sistemima, organizovanim prema klasifikaciji i nadležnosti. Ako otisci ubice već nisu bili u evidenciji policije Honolulua, niti su bili dostupni putem regionalnih kanala, bili su beskorisni.

I upravo tako je i bilo. Imali su ubičinu krv – i to u velikim količinama. Međutim, naučne metode za njenu analizu na molekularnom nivou tada jednostavno nisu postojale. Godine 1972. na osnovu tragova krvi mogla se utvrditi samo krvna grupa. To je moglo pomoći da se suzi krug osumnjičenih. Ali ime se na taj način nije moglo otkriti.

Kako će kasnije objasniti zamenik javnog tužioca Skot Bel, do kraja 1972. godine svi istražni tragovi su potpuno presušili. Detektivi više nisu imali šta da istražuju. Predmet je arhiviran. Nensi Anderson je postala samo ime u fascikli, smeštenoj u ormaru Odeljenja za evidenciju policije Honolulua. Još jedan nerešen slučaj, ubistvo u gradu u kojem ih je bilo napretek. Ta odluka je u tom trenutku delovala beznačajno. Ali nije bila. Jer dok je Nensiin dosije skupljao prašinu u policijskoj arhivi, čovek koji ju je ubio gradio je novi život na kopnu.

Karijera koju je ubica odabrao učiniče kasnije otkriće gotovo neverovatnim

Tjudor Čirila mlađi rođen je 15. aprila 1945. godine u Šeronu, u Pensilvaniji – malom industrijskom gradu poznatom po proizvodnji čelika, blizu granice sa Ohajom. Godine 1968. diplomirao je na Državnom univerzitetu Kalifornije u Long Biču, a zatim se preselio na Havaje radi postdiplomskih studija. Do 1970. godine stekao je master diplomu na Univerzitetu Havaja u Manoi. Tokom 1971. i početkom 1972. godine, Čirila je radio kao asistent na univerzitetu i živeo u Honoluluu sa svojom suprugom, Merili Roko Čirila.

1970 par
Foto: Shutterstock

Njihov dom bio je udaljen manje od 5 km od stana Nensi Anderson u ulici Aloha drajv. Imao je 26 godina. Bio je obrazovan. Bio je oženjen. A 7. januara 1972. godine, njegova krv završila je na peškirima u stanu broj 704 u kompleksu „Koral terase”. Niko 1972. godine nije istraživao Tjudora Čirilu. Njegovo ime se nikada nije pojavilo ni na jednom spisku osumnjičenih. Nije ni bilo razloga za to. Nije imao kriminalni dosije, niti ikakvu vezu sa Nensi za koju bi istražitelji znali. Niko ga nije video na mestu zločina. Bio je nevidljiv.

Nakon ubistva, Čirila je napustio Havaje. Upisao je Pravni fakultet „Mekdžordž” pri Univerzitetu Pacifika u Sakramentu, u Kaliforniji. Diplomirao je pravo 1977. godine. Dana 25. septembra 1978. primljen je u Advokatsku komoru države Nevada, pod brojem člana 884. A onda je usledio deo koji još uvek nema nikakvog smisla za sve one koji su upoznati sa ovim slučajem. Do 1980. godine, Tjudor Kirila se vodio kao glavni zamenik državnog tužioca Nevade.

Glavni zamenik. To nije početnička pozicija. Nije reč o mlađem saradniku koji samo sređuje papirologiju. Bio je drugi po rangu pravnik u kancelariji državnog tužioca Nevade, radio je direktno pod najvišim zvaničnikom za sprovođenje zakona u državi i pomagao u krivičnom gonjenju prestupnika u ime naroda Nevade.

Čovek koji je u stanu na Vaikikiju izbo 19-godišnju devojku 63 puta, sada je nosio odelo, nosio aktovku i stajao u sudnicama, zalažući se za pravdu. Pregledao je spise predmeta. Pripremao je optužnice. Sedeo je preko puta optuženih i iznosio argumente o krivičnoj odgovornosti. Radio je to godinama, dok su dokazi koji su sadržali njegovu krv skupljali prašinu u skladištu na drugoj strani Tihog okeana.

Sudski spisi iz 1980. godine navode ga po imenu kao glavnog zamenika državnog tužioca Nevade. Do 1981. godine, pojavio se u još jednom predmetu, ovog puta kao zamenik državnog tužioca. Njegovo ime stoji na pravnim dokumentima. Kirilina karijera se nastavila tokom osamdesetih godina. Radio je kao viši pomoćnik gradskog pravobranioca u gradu Rinu. Vodio je privatnu advokatsku praksu u nekoliko gradova u Nevadi, uključujući Karson Siti, Inklajn Vilidž i područje oko jezera Taho.

Kretao se u pravnim krugovima uživajući ugled koji dolazi nakon službovanja u kancelariji državnog tužioca. Bio je dobro poznato lice u pravnim i političkim krugovima Nevade. Godine 1994. kandidovao se za sudiju Vrhovnog suda Nevade. Izgubio je. Tokom te kampanje, novinari su otkrili da je bio nakratko u zatvoru jer nije platio 33.000 dolara na ime izdržavanja deteta svojoj bivšoj supruzi, Merili. To svakako nije profil osobe za sudiju Vrhovnog suda, ali u poređenju sa onim što se krilo u njegovoj prošlosti, ovo je jedva i predstavljalo neki skandal.

Njegovo ime se ponovo pojavilo krajem devedesetih godina prošlog veka, u vezi sa jednim od najozloglašenijih skandala u Nevadi. Savezni tužioci su identifikovali Čirilu kao bivšeg predsednika kompanije „A.G.E. Corporation”. Ispostavilo se da je ta kompanija bila paravan koji je koristio Džo Konforte – legendarni vlasnik javnih kuća u Nevadi – kako bi nezakonito ponovo otkupio „Mustang ranč” nakon što ga je Poreska uprava zaplenila. Čirila je 1999. godine svedočio protiv Konfortea pred saveznim sudom, a takođe ga je i tužio, tražeći odštetu od 14 miliona dolara. 

shutterstock_564012475.jpg
Foto: Shutterstock, everything possible

Godine 1995. Čirila je bio optužen da je oteo svoju devojku, vezao je i pretio joj makazama. Te optužbe su na kraju odbačene. Međutim, sama optužba govori mnogo o tome kakav je čovek bio na slobodi, dok je predmet Nensi Anderson stajao zaboravljen u nekoj fioci. Razlog zbog kojeg je Čirila uspevao da ostane neotkriven punih 50 godina svodi se na jednu jednostavnu, a istovremeno beskrajno frustrirajuću činjenicu. Nikada nije bio osuđen za teško krivično delo. A pošto nikada nije osuđivan, njegov DNK nikada nije unet ni u jednu bazu podataka organa za sprovođenje zakona.

Sistem je osmišljen tako da hvata povratnike u vršenju krivičnih dela. Tjudor Čirila je počinio jedno od najsvirepijih ubistava u istoriji Honolulua, a zatim – koliko je pravosudnom sistemu bilo poznato – više nikada nije prekršio zakon. Nije on „pobedio” sistem; jednostavno ga nikada nije aktivirao. Da se ​​Čirila tu zaustavio, da je jednostavno proživeo svoje godine u Rinu kao advokat u penziji, ovo bi bila sasvim drugačija priča.

Međutim, Nensi Anderson je imala devetoro braće i sestara, koji nisu dozvolili da njen predmet ostane zatvoren.

50 godina je Tjudor Kirila bio na slobodi, dok je Nensina porodica čekala odgovore

Skoro tri decenije nakon ubistva, porodica Anderson nije imala kome da se obrati. Slučaj je postao „hladan“. Policija u Honoluluu je prešla na druge stvari. Detektivi koji su radili na prvobitnoj istrazi 1972. godine otišli ​​su u penziju ili su premešteni na druge dužnosti. Dosije je stajao netaknut u arhivi. Samo jedan slučaj među hiljadama, na kojem se nakupila onakva prašina zbog koje dosije s vremenom deluje kao da će tu ostati zauvek.

29 godina je dug period čekanja na telefonski poziv koji nikada ne stiže. Nensina braća i sestre su odrasli, odselili se u druge savezne države i zasnovali sopstvene porodice. Sahranili su svoju majku Telmu, koja je preminula 2001. godine u 75. godini života. Telma se 1975. godine ponovo udala za čoveka po imenu Robert Čejmbers, a drugu polovinu svog života provela je ne saznavši ko joj je ubio ćerku. Otišla je u grob bez tog odgovora.

Nensina starija sestra, Kerol Sampson, odbila je da prihvati da će slučaj zauvek ostati zatvoren. Godine 2001, iste godine kada su izgubili majku, Kerol je učinila nešto što većina porodica žrtava u nerešenim slučajevima nikada ne pokuša. Nije samo napisala pismo ili ostavila glasovnu poruku. Uspela je da, putem zvaničnog zahteva upućenog šefu policije u Honoluluu, izdejstvuje ponovno otvaranje istrage o ubistvu njene sestre.

Ne samo da se slučaj ponovo razmotri. Ne samo da se izvadi dosije i prelista. Već da se ponovo otvori. Da se ​​odredi detektiv. Da se ​​na slučaju radi kao da je aktivan. Taj zahtev je urodio plodom. Određen je detektiv koji će ponovo razmotriti ubistvo, koristeći sredstva i metode koji su u međuvremenu postali dostupni. Alati koji 1972. godine nisu bili dostupni. Kao prvo, svi tragovi otisaka prstiju pronađeni na prvobitnom mestu zločina uneti su u automatizovani sistem za identifikaciju otisaka prstiju, poznat kao AFIS.

AFIS je nacionalna baza podataka koja sadrži milione zapisa o otiscima prstiju. U vreme kada je Nensi ubijena, taj sistem nije postojao. Sada je postojao. Rezultati su bili negativni. Nije bilo poklapanja. Osoba koja je ostavila te otiske u kompleksu „Koral terasa” nikada ranije nije bila dala otiske prstiju, pa tako nije bila ni uneta u sistem.

Zatim je usledio pravi test. Zatražena je DNK analiza tragova krvi koji su bili sačuvani skoro 30 godina. Peškiri, prekrivač za krevet, papuča – sve je to poslato u laboratoriju. Rezultati su potvrdili ono na šta su detektivi 1972. godine sumnjali. U krvi na peškirima pronađen je genetski profil nepoznatog muškarca. DNK ubice je preživeo tri decenije u skladištu. Bio je očuvan. Bio je upotrebljiv. Profil je unet u državne i nacionalne baze podataka prestupnika. I slučaj je ponovo udario u zid. Nije bilo poklapanja. Čovek koji je ubio Nensi Anderson nikada nije bio osuđen za krivično delo koje bi zahtevalo uzimanje DNK uzorka. Jednostavno ga nije bilo u sistemu.

Peticija Kerol Sampson postigla je nešto važno: dokazala je da DNK ubice postoji i da se može analizirati. Međutim, pošto nisu imali ime koje bi povezali s tim, slučaj je ponovo postao „hladan”. Porodica Anderson sada je imala potvrdu onoga u šta su verovali decenijama.

Odgovor se nalazio u prostoriji za čuvanje dokaza - Nauka jednostavno još uvek nije pronašla način da ga iskoristi

Braća i sestre Nensi Anderson nisu samo čekali da telefon zazvoni. Godinama su čuvali uspomenu na Nensi na načine koje niko izvan porodice ne bi ni primetio.

shutterstock_1825415468.jpg
Foto: Shutterstock, Vladimir Arndt

Pisali su pisma policiji u Honoluluu, zvali policijsku stanicu na godišnjice ubistva, raspitivali se kod svakog detektiva koji je bio voljan da razgovara s njima, i pretraživali internet u potrazi za bilo kakvim novitetima u tehnologiji za rešavanje starih, nerešenih slučajeva koji bi mogli da se primene na slučaj Nensi Anderson.

Dok je svet nastavio dalje tokom proteklih decenija, porodica Anderson to nije učinila. Bilo ih je devetoro. Nensi je bila četvrta. Devetoro braće i sestara, koji su decenijama, iz dana u dan, nosili isto pitanje na koje nisu imali odgovor. Neki su se s tim nosili tako što su ćutali. Drugi su, pak, odbijali da ćute.

Džek Anderson je postao pokretačka snaga porodice. Napisao je knjigu o ubistvu svoje sestre, pod naslovom „Krhka zagonetka”. Nije to bio bestseler. Nije je napisao profesionalni pisac, već brat koji je želeo da svet sazna da je njegova sestra postojala i da je njeno ubistvo bilo važno. Prihod od prodaje knjige otišao je organizaciji „DNK pravda”– neprofitnoj grupi koja pomaže organima reda da finansiraju DNK analize u nerešenim slučajevima za koje nema sredstava za skupe genetske analize.

Džek nije samo tugovao za sestrom. On je gradio sistem koji bi pomogao drugim porodicama zarobljenim u istoj, neizdrživoj neizvesnosti. Meri Skijatoni, Nensina sestra, kasnije je izjavila da je porodica uvek verovala da će jednog dana saznati ko je ubio Nensi. Nisu očekivali da će ubica biti živ u trenutku kada dobiju odgovore, ali su se uvek nadali nečemu – bilo čemu: imenu, razlogu. Čak bi i delimičan odgovor bio bolji od tišine sa kojom su tako dugo živeli.

U aprilu 2018. godine, jedan slučaj na drugom kraju zemlje promenio sve

Ne samo za porodicu Anderson, već i za sve porodice čiji su slučajevi ostali nerešeni – istražitelji u Sakramentu, u Kaliforniji, saopštili su da je uhapšen Džozef Deandželo, poznat kao „Ubica iz Zlatne države”. Deandželo je bio bivši policajac odgovoran za najmanje 13 ubistava i 50 silovanja širom Kalifornije tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka. Uspevao je da izbegne hapšenje više od 40 godina. Razne policijske službe decenijama su tragale za njim. Niko od njih ga nije pronašao.

Ključno sredstvo koje je konačno dovelo do njegovog hapšenja bilo je nešto za šta većina javnosti nikada nije čula – istražna genetska genealogija. Koncept je bio naizgled jednostavan. Umesto pretraživanja policijske baze DNK podataka, koja sadrži samo profile ljudi koji su bili hapšeni ili osuđivani, istražitelji su uneli DNK pronađen na mestu zločina u javnu genealošku bazu – onu koju obični ljudi koriste za istraživanje svog porodičnog stabla. Pronašli su dalje rođake ubice – rođake u četvrtom ili petom kolenu – ljude koji su sa nepoznatim osumnjičenim delili sićušne fragmente DNK. Zatim su, polazeći od tih dalekih rođaka, rekonstruisali porodično stablo unazad, sužavajući grane sve dok nije preostalo samo jedno ime: Džozef Deandželo. On se nikada nije nalazio u policijskoj bazi DNK podataka, jer nikada ranije nije bio uhvaćen.

Hapšenje „Ubice iz Zlatne države” odjeknulo je širom sveta. To je dokazalo da genetska genealogija može da postigne ono što nijedno drugo forenzičko sredstvo do tada nije moglo. Omogućila je identifikaciju nepoznatog osumnjičenog koristeći isključivo DNK sa mesta zločina i javno dostupnu bazu podataka. Nije bio potreban policijski dosije, niti prethodna osuđivanost. Bilo je dovoljno samo to da ubica ima rođake – ma koliko daleke – koji su svoj DNK postavili na neki genealoški sajt.

shutterstock-769256068.jpg
Foto: Shutterstock

Džek Anderson je video vest i odmah shvatio kakva se prilika pruža. Ubica njegove sestre Nensi bio je „nevidljiv” iz istog razloga kao i Deandželo: nije imao krivični dosije, a njegov DNK nije postojao ni u jednoj policijskoj bazi podataka. Ali, ako je genetska genealogija mogla da razotkrije serijskog ubicu u Kaliforniji koji je bio na slobodi 40 godina, možda bi mogla da pomogne i u pronalaženju ubice njegove sestre na Havajima, koji je bio na slobodi skoro 50 godina.

Pronašao je Sisi Mur, glavnu stručnjakinju za genetsku genealogiju u kompaniji „Parabon NanoLabs” u Virdžiniji. Mur je već bila najistaknutija ličnost u tada novoj oblasti istražne genetske genealogije, budući da je pomogla u identifikaciji osumnjičenih u desetinama nerešenih slučajeva širom zemlje. Džek joj se obratio direktno.

Mur je kasnije izjavila da je porodice gotovo nikada ne kontaktiraju. Ona obično sarađuje isključivo sa organima za sprovođenje zakona i nikada nema kontakt sa rođacima žrtava. Poziv Džeka Andersona bio je izuzetak.

„Kada radim na nekom slučaju, nisam u kontaktu sa porodicom. Dakle, već na samom početku, to je ovaj slučaj učinilo veoma posebnim za mene.”

Džekov telefonski poziv ispostavio se kao najvažniji trenutak u čitavoj pedesetogodišnjoj istrazi. To je pokrenulo niz događaja koji su konačno doveli do otkrivanja identiteta ubice Nensi Anderson. Džekovo obraćanje Sisi Mur poslužilo je kao most. Međutim, da bi rad na genetskoj genealogiji uopšte mogao da počne, Policijska uprava Honolulua morala je da izda zvanično odobrenje. DNK materijal iz nerešenih slučajeva predstavlja policijski dokaz. Ne može se jednostavno predati privatnoj laboratoriji bez odobrenja nadležne službe, dokumentacije o lancu čuvanja dokaza i zvaničnog zahteva podnetog propisanim putem.

Policijska uprava Honolulua je pristala. Uprava je zvanično uspostavila saradnju sa kompanijom „Parabon NanoLabs” i odobrila primenu istražne genetske genealogije u slučaju Nensi Anderson. Ovaj rad je bio deo inicijative Policijske uprave Honolulua za rešavanje starih slučajeva, nazvane „Iole Poina” – što na havajskom jeziku znači „nikad zaboravljeni”.

Program je pokrenut 2018. godine sa ciljem sistematskog preispitivanja nerešenih ubistava, počevši od onih iz šezdesetih godina prošlog veka. Slučaj Nensi Anderson bio je jedan od najstarijih na spisku, a sada je imao nešto što nijedan drugi slučaj nije imao: Porodicu koja je samoinicijativno angažovala jednog od najboljih genetskih genealoga na svetu.

Detektiv Policijske uprave Honolulua, Majkl Ogava, zadužen je za ovaj slučaj. Postao je ključna figura u policijskoj istrazi – sastavljao je zvanične izjave pod zakletvom, koordinirao rad sa policijskim upravama u drugim saveznim državama i sklapao lanac dokaza koji je na kraju doveo do izdavanja naloga za hapšenje.

Godine 2020, prvi korak kompanije „Parabon” bila je DNK fenotipizacija – tehnologija koja na osnovu uzorka DNK može da predvidi fizički izgled osobe. Koristeći muški genetski profil dobijen sa peškira umrljanog krvlju, kreirali su digitalni prikaz koji kompanija „Parabon” naziva „snimkom”.

Policija skica osumljičeni
Foto: Shutterstock

Taj prikaz je pokazivao kako je osumnjičeni verovatno izgledao sa oko 25 godina – što je otprilike broj godina koji je imao 1972. godine. Prikaz je predvideo njegovo poreklo, boju očiju, boju kose, ten, raspored pega, strukturu lica, kao i procenjeni indeks telesne mase. Bio je to kompjuterski generisan portret čoveka koga niko nikada nije video – lice povezano sa krvlju starom 50 godina, pronađenom u stanu ubijene žene.

Fenotipizacija može da suzi krug osumnjičenih. Ona može da potvrdi da li osumnjičeni odgovara predviđenom fizičkom profilu, ali sama po sebi ne može da otkrije identitet osobe. Ne možete u bazi podataka pretraživati „svetloputog muškarca sa smeđom kosom i indeksom telesne mase”.

Ta fotografija bila je samo jedan deo slagalice. Nije bila konačan odgovor. Pravi preokret došao je zahvaljujući Si-Si. Murova specijalnost nije fenotipizacija, već genetska genealogija. Isti metod koji je doveo do hapšenja „ubice iz Golden Stejta”. Murova je učitala DNK profil nepoznatog muškarca u javnu genetsku bazu podataka – onu koju koriste milioni običnih ljudi koji istražuju svoja porodična stabla. Ona nije tražila samog ubicu, već njegove rođake. Tražila je svakoga ko deli dovoljno DNK materijala da bi se mogao smatrati daljim rođakom – rođakom u drugom ili trećem kolenu, ili daljim srodnikom. Što je šira mreža, to su veće šanse da se porodično stablo rekonstruiše unazad, sve do izvora.

Otkrila je poreklo koje vodi do dve različite loze. Jedna grana vodi ka južnoj i centralnoj Italiji, uključujući Siciliju. Druga vodi ka Rumuniji. Ta kombinacija je neuobičajena u Sjedinjenim Državama, a na Havajima je izuzetno retka. Većina ljudi koji imaju korene i u Italiji i u Rumuniji verovatno neće završiti živeći na nekom pacifičkom ostrvu početkom sedamdesetih godina prošlog veka.

Ako tražite nekoga u određenom gradu i u određenom vremenskom periodu, neuobičajeno etničko poreklo značajno sužava krug mogućih osoba. I upravo tu priča dobija neočekivani obrt. Jer, Sisi Mur je učinila nešto što pre nje nije uradio nijedan genetski genealog – bar ne na taj način. Uzela je imenik grada Honolulua iz 1972. godine. Ne genetsku bazu podataka, ne zvanični državni registar, već običan gradski imenik. To su one knjige koje su nekada stajale u bibliotekama, u odeljcima sa priručnicima, a u kojima su stanovnici bili navedeni po imenu, adresi, a ponekad i zanimanju.

Murova je počela da lista taj imenik, tražeći ljude koji su 1972. godine živeli u Honoluluu i imali italijanska ili rumunska prezimena. Bilo je to analogno rešenje za digitalni problem. Kombinovala je genetsku nauku 21. veka sa telefonskim imenikom starim 50 godina – i to je upalilo. Pronašla je ime: Tudor Kirila. Prezime je bilo rumunsko. Godine 1972. vodio se kao stanovnik Honolulua.

Murov tim je na osnovu tog imena izgradio genealoško porodično stablo, povezujući ga sa dalekim rođacima koji su se pojavili u javnoj genetskoj bazi podataka. Svaka veza koju su proverili pokazala se tačnom. Grane su se poklapale. Poreklo se poklapalo. Geografski podaci su se poklapali. Vremenski okvir se poklapao. Porodično stablo, koje je izraslo iz tragova krvi na peškiru, vodilo je pravo do imena pronađenog u gradskom imeniku.

U decembru 2021. godine, detektiv policije Honolulua, Majkl Ogava, dobio je informaciju koja je ukazivala na Tjudora Čirilu mlađeg. Kao na mogućeg osumnjičenog. Istražitelji su potvrdili da je u januaru 1972. godine Čirila bio dvadesetšestogodišnji asistent na fakultetu koji je živeo u Honolulu, manje od k km od stana 704 u ulici Aloha drajv. Posle 50 godina, imali su ime. Sada im je bio potreban dokaz koji je mogao da pruži samo DNK uzorak.

shutterstock_1034765734.jpg
Foto: Shutterstock/Darya Palchikova

U februaru 2022. godine, detektiv Ogava kontaktirao je policijsku upravu u Rinu, u Nevadi, sa neobičnim zahtevom. Bilo mu je potrebno da neko tajno pribavi DNK uzorak sedamdesetšestogodišnjeg advokata u penziji koji živi u Rinu. Tjudor Čirila nije znao da je osumnjičen. Da je saznao, mogao je da uništi dokaze, pobegne ili angažuje advokata pre nego što istražitelji uspeju da potvrde poklapanje. Narednica policije u Rinu, Lora Konklin, okupila je tim za nadzor. Nedeljama su posmatrali Čiriliin stan u Rinu, čekajući da on nešto baci.

Šolja za kafu u restoranu, salveta u kanti za smeće, flašica vode ostavljena na klupi u parku – bilo šta što bi dodirnuo i odbacio sadržalo bi njegov DNK. A prema ustaljenoj pravnoj praksi, predmeti koji su odbačeni mogu se slobodno prikupiti. Čirila nije sarađivao – mada ne namerno. Jednostavno, nigde nije odlazio. Imao je 76 godina, bio je u penziji i, po svemu sudeći, čovek koji voli da provodi vreme kod kuće.

Nije jeo u restoranima. Nije sedeo u kafićima. Nije ostavljao flaše sa vodom niti koristio salvete na klupama u parku. Iz nedelje u nedelju, tim za nadzor je posmatrao i čekao. A iz nedelje u nedelju, Čirila je ostajao u svom stanu u Rinu, ne pružajući im ništa što bi mogli da prikupe. Bilo je to frustrirajuće. Imali su ime. Imali su podudaranje putem genealoške analize. Imali su dokaze u vidu krvi, stare 50 godina, koji su se nalazili u laboratoriji u Honoluluu. A nisu mogli da dođu do DNK uzorka jer jedan stariji čovek u Nevadi nije hteo da izađe na ručak.

Do marta 2022. godine, detektiv Ogava je promenio pristup. Bio mu je potreban drugačiji put do Čirilinog DNK. Kontaktirao je Policijsku upravu Njuport Biča u južnoj Kaliforniji. Čirilin sin, Džon Čirila, živeo je u Njuport Biču. Detektivi su razgovarali sa Džonom i objasnili mu situaciju. Rekli su mu da je njegov otac osumnjičen za ubistvo počinjeno pre 50 godina na Havajima. Pitali su ga da li bi dobrovoljno dao DNK uzorak. DNK sina može da potvrdi da li osumnjičeni pripada odgovarajućoj porodičnoj lozi, čak i ako ne može poslužiti kao direktno podudaranje za podizanje krivične optužbe.

Džon je pristao. Rezultati su potvrdili da je Džon Čirila biološki sin čoveka čiji je DNK pronađen na krvavom peškiru u spavaćoj sobi Nensi Anderson. DNK na peškiru pripadao je Džonovom ocu. Džon je takođe potvrdio nešto što su istražitelji već znali. - Njegovi roditelji su živeli u Honoluluu pre nego što se on rodio. Slučaj je sada bio na korak od konačne potvrde.

Pronađeno je poklapanje u DNK profilima članova iste porodice, što je potvrdilo da ubica pripada krvnoj liniji Tudora Čirile. Međutim, da bi se izdao nalog za hapšenje i podigla optužnica za ubistvo koja bi bila pravno održiva na sudu, bio im je potreban DNK samog Tudora Čirile, a ne njegovog sina.

Prvog septembra 2022. godine, detektiv iz Rina, Dejv Nevils, pribavio je nalog za pretres i oduzimanje predmeta, kojim je odobreno direktno prikupljanje DNK uzorka Tudora Čirile. Pet dana kasnije, 6. septembra, policija iz Rina stigla je u Čiriliin stan i uzela uzorak. Zatim su čekali rezultate iz laboratorije. Dana 12. septembra 2022. godine, rezultati su stigli. DNK Tudora Čirile Mlađeg poklopio se sa tri odvojena uzorka pronađena na peškiru umrljanom krvlju, koji je otkriven u spavaćoj sobi Nensi Anderson u stambenom kompleksu „Koral terasa”.

Tri poklapanja sa jednog peškira. Nije bilo reči o delimičnom poklapanju, niti o statističkoj verovatnoći. Bila su to tri potvrđena genetska poklapanja koja su povezala 77-godišnjeg advokata u penziji iz Rina (Nevada) sa krvlju pronađenom na mestu ubistva u Vaikikiju (Havaji), 7. januara 1972. godine.

Prošlo je 50 godina od zločina do ove potvrde. Pedeset godina tokom kojih je porodica Anderson pisala pisma, upućivala telefonske pozive, tražila pomoć od šefova policije i stupala u kontakt sa stručnjacima za genetsku genealogiju. Pedeset godina tokom kojih je Tudor Čirila živeo kao slobodan čovek: bavio se advokaturom, kandidovao se za javne funkcije, svedočio pred saveznim sudom i svake noći spavao u svom krevetu.

Krv koju je ostavio za sobom onog dana kada je ubio devetnaestogodišnju devojku u stanu na Vaikikiju, čekala ga je u depou za dokaze još od vremena kada je Ričard Nikson bio predsednik, dok je rat u Vijetnamu još trajao, a kule bliznakinje Svetskog trgovinskog centra bile u izgradnji – i sada je konačno „progovorila”.

Dva dana nakon što mu je uzet uzorak DNK, 8. septembra 2022. godine, Tjudor Čirila je pokušao sebi da oduzme život. Preživeo je. Kada je nekoliko dana kasnije fotografisan prilikom privođenja, na njegovom vratu su se videli zavoji.

Hapšenje.jpg
Foto: Shuterstock

Znao je šta sledi. Dana 12. septembra potvrđeno je poklapanje DNK. Istog dana, Havaji su izdali nalog za hapšenje. Dana 13. septembra, detektiv iz Rina lišio je Čirilu slobode u jednoj bolnici u tom gradu. Smešten je u zatvor okruga Vošo kao begunac od pravde, bez mogućnosti plaćanja kaucije za puštanje na slobodu. Dana 21. septembra, Čirila se pojavio pred sudom u Rinu u invalidskim kolicima. Rekao je sudiji da želi da se usprotivi izručenju Havajima. Njegova argumentacija se zasnivala na načinu prikupljanja DNK uzorka. Tvrdio je da je to neustavno, navodeći da su policajci koji su došli u njegov stan dali do znanja da bi mogli upotrebiti silu. Rekao je sudu da se oporavljao od operacije oka i da se užasno plašio da bi ga mogli udariti upravo u to oko.

Prisilno uzimanje DNK uzorka predstavio je kao kršenje svog prava da ne bude primoran da svedoči protiv sebe. A onda je izgovorio nešto što će kasnije biti citirano u svakom novinskom članku o ovom slučaju:

„Znate, časni sude, ja želim da idem na Havaje. Tamo je tako lepo. Problem je samo u tome što smatram da hapšenje nije bilo ustavno.”

Kada se sada osvrnemo na to, ova izjava je bila ili potpuno neprimerena situaciji – možda i najneprimerenija stvar ikada izrečena u sudnici – ili pažljivo smišljen pokušaj da se optužbe predstave kao nešto neozbiljno. Za čoveka koji je decenijama radio kao advokat, ovo je zvučalo veoma loše. Sudija Skot Pirson ostao je potpuno ravnodušan. Doneo je odluku da se svaki prigovor na ustavnost prikupljanja dokaza mora izneti na Havajima, a ne u Nevadi. Postupak ekstradicije nije mesto za osporavanje zakonitosti prikupljanja DNK uzorka. To je pitanje za sud u Havajima.

Pirson je Čirili dodelio branioca po službenoj dužnosti i zadržao ga u pritvoru bez mogućnosti kaucije. Zamenik okružnog tužioca okruga Vošo, Amos Steg, pokrenuo je proceduru za dobijanje naloga guvernera kako bi se formalizovao proces ekstradicije. U međuvremenu, u Honoluluu, slučaj je napredovao još brže. Dva dana nakon pojavljivanja pred sudom, 23. septembra 2022. godine, velika porota na Oahuu razmotrila je dokaze i podigla optužnicu. Tudor Čirila mlađi zvanično je optužen za ubistvo drugog stepena u vezi sa smrću Nensi Elejn Anderson.

Ova optužnica je ušla u istoriju. Bio je to najstariji nerešeni slučaj ubistva u celoj državi Havaji koji je rezultirao zvaničnom krivičnom optužbom. Prošlo je 50 godina i 9 meseci od zločina do podizanja optužnice. Ništa slično nije zabeleženo u pravnoj istoriji Havaja. Tužioci u Honoluluu, predvođeni zamenikom tužioca Skotom Belom, počeli su pripreme za ekstradiciju. Tužilac Honolulua, Stiv Alm, javno se zahvalio detektivima policije Honolulua i analitičarima DNK koji su radili na slučaju, kao i kompaniji „Parabon NanoLabs”, čija je stručnost pružila ključni trag koji je doveo do rešavanja ovog slučaja.

Dana 2. decembra 2022. godine, Tudor Čirila je ukrcan u avion i izručen iz Rina u Honolulu. Sleteo je na isto ostrvo na kojem je, 50 godina ranije, živeo kao student postdiplomskih studija. Isto ono ostrvo na kojem je ubio Nensi Anderson, a zatim otišao. Vratili su ga tamo – sa lisicama na rukama.

Šest dana kasnije, 8. decembra, pojavio se u sudnici u Honoluluu pred sudijom Kristin Kurijamom i izjasnio se da nije kriv po optužbama za ubistvo prvog i drugog stepena. Sudnica u kojoj se izjasnio o krivici nalazila se na manje od 4 milje (oko 6,5 kilometara) od stambenog kompleksa „Koral terasa”, gde je Nensi preminula. Kaucija je određena na milion dolara. Suđenje je prvobitno bilo zakazano za februar 2023. godine. Međutim, ono je odlagano – iznova i iznova. Čiriliin pravni tim podnosio je različite zahteve. Tužilaštvo je nastavilo da gradi svoj slučaj, prikupljajući dokaze koji su se gomilali tokom 50 godina, kako bi ih predstavilo poroti. Pripremna ročišta su zakazivana i ponovo odlagana. Pravni mehanizam se kretao napred – svojim uobičajenim, sporim tempom – potpuno ravnodušan prema činjenici da optuženi ima 77 godina, kao i da porodica žrtve čeka pravdu već pola veka.

Tudor Čirila, koji je 50 godina bio na slobodi – dok su braća i sestre Nensi Anderson starili noseći teret njenog nerasvetljenog ubistva – sada je sedeo u ćeliji u zatvorskom centru „Oahu”, čekajući datum suđenja koji se stalno pomerao sve dalje u budućnost. Suđenje je na kraju zakazano za jul 2024. godine. Čirila ga, međutim, nije dočekao.

Krajem 2023. godine, zdravstveno stanje Tudora Čirile u zatvorskom centru „Oahu” počelo je naglo da se pogoršava. Imao je 78 godina i bolovao je od raka jezika, dijabetesa, srčanih problema i kamena u bubregu. Prema izveštajima, dva dana pred smrt odbio je da jede, pije vodu ili uzima lekove.

Na Božić, 25. decembra 2023. godine, Čirila je prebačen iz zatvorske ambulante u Medicinski centar „Kvins” u Honoluluu. Tog dana je i preminuo. Porodici je prvobitno rečeno da je uzrok smrti bio zastoj rada srca i da nema sumnje na krivično delo. Skoro godinu dana kasnije, u decembru 2024. godine, objavljen je zvanični izveštaj sudskog veštaka. Stvarni uzrok smrti bila je sepsa izazvana infekcijom urinarnog trakta. Kao doprinoseći faktori, u izveštaju su navedeni rak jezika, dijabetes, srčano oboljenje i kamen u bubregu.

bolnica.jpg
Foto: Ilustracija / Shutterstock

Jednostavno je prestao da se bori. Da li je to bio svestan izbor ili posledica pogoršanja zdravstvenog stanja, niko izvan zatvorske bolnice ne može sa sigurnošću da kaže. Nakon smrti optuženog, kancelarija tužioca u Honoluluu nije imala izbora. Portparol Bruks Ber saopštio je da će kancelarija zatražiti odbacivanje optužbe za ubistvo. Mrtvom čoveku se ne može suditi. Slučaj je zvanično zatvoren 2024. godine. U sudnici u kojoj je Tjudor Kirila trebalo da se suoči sa porotom, nikada nisu izneti dokazi koje su detektiva Ogava, Si-Si Mur i čitav tim istražitelja godinama prikupljali.

Mrtvom čoveku se se ne može suditi

Za porodicu Nensi Anderson, ova vest je došla sa težinom za koju ih je 50 godina čekanja pripremilo, ali koju ništa nije moglo u potpunosti da ublaži. Dobili su odgovor. Saznali su ime čoveka koji je ubio njihovu sestru. Znali su gde je živeo, čime se bavio, kao i da se njegov DNK nesporno poklapa sa krvlju pronađenom na mestu zločina. Ono što nisu dobili bila je presuda. Nisu imali priliku da sede u sudnici i čuju kako porota izgovara reč „kriv”. Nisu mogli da pogledaju Kirilu u lice i kažu mu da znaju šta je učinio.

Meri Skijatoni je govorila u ime porodice. Rekla je da su razočarani što Kirila nije dočekao suđenje, ali da su istovremeno osetili olakšanje znajući da je svemu došao kraj. Nakon što je identifikovan, ostatak života proveo je iza rešetaka. Ona je priznala da postoje stvari koje porodica nikada neće saznati. Možda nikada neće saznati zašto je ubio Nensi, da li je još neko bio umešan, ili šta se tačno dogodilo u tom stanu 7. januara 1972. godine.

Džek Anderson je to nazvao poetskom pravdom. Čovek koji je ubio njegovu sestru, a zatim proveo decenije u pravnom sistemu, okončao je svoj život u zatvorskoj ćeliji. To nije bila pobeda na sudu, ali nije bilo ni beznačajno. Dženet Kristensen, još jedna od Nensinih sestara, izgovorila je reči koje su za porodicu zaokružile ovu priču. Iako na sudu nije proglašen krivim, u našim srcima jeste.

Zamenik tužioca Skot Bel, koji je mesecima pripremao slučaj za suđenje, javno je izjavio da veruje kako bi Čirila bio osuđen da je ostao živ. DNK dokazi su bili neoborivi. Tri poklapanja na istom peškiru. Sačuvani punih 50 godina. Lanac čuvanja dokaza ostao je netaknut. Naučna osnova je bila čvrsta. Porota bi sve to čula. Ali sudnica to nikada nije čula. A pitanja na koja je samo Tjudor Čirila mogao da odgovori, otišla su zajedno s njim.

Kako je poznavao Nensi Anderson? - Živeli su na manje od 5 km udaljenosti u Honoluluu. On je bio dvadesetšestogodišnji asistent na Univerzitetu na Havajima. Ona je imala 19 godina i radila je u „Mekdonaldsu” u tržnom centru „Ala Moana”. Da li su se sreli na autobuskoj stanici? U nekom baru? Da li je ona započela razgovor s njim, kao što je to često činila sa strancima?

Nensina braća i sestre opisali su je kao osobu punu poverenja. Previše punu poverenja. Da li ju je to koštalo života? Zašto se 7. januara nalazio u njenom stanu?

Prodavac noževa otišao je pre 3:00. Džodi Spuner je otišla na spavanje u 2:45. Oko 4:15, Spunerova je čula vrisak. To ostavlja oko 90 minuta koji nisu pokriveni. Da li je Čirila došao u stan u tom vremenskom okviru? Da li je bio pozvan? Da li je nasilno ušao? Koji je bio motiv? Istražitelji ga nikada nisu javno utvrdili.

Nije bilo tragova pljačke. Sudski veštak nije pronašao dokaze o seksualnom napadu. 63 ubodne rane ukazuju na nešto više od trenutnog besa. Takav nivo nasilja obično ukazuje na lični gnev, duboko ukorenjen bes ili gubitak kontrole toliko potpun da prevazilazi sve što bi se moglo objasniti bilo kakvim racionalnim motivom.

Sve je nestalo. Tudor Čirila je na Božić odneo sve odgovore sa sobom u Medicinski centar „Kvins”. I ti odgovori su umrli zajedno s njim, na operacionom stolu.

00:19
Vesna Vukelić Vendi Izvor: Instagram/vendivesnavukelic