U oktobru 1977. godine, kampus Državnog univerziteta Ohaja potresao je niz otmica i napada na tri studentkinje. Njihovi iskazi bili su zbunjujući i međusobno protivrečni: jedna je opisala napadača kao čoveka sa nemačkim naglaskom, druga kao učtivu osobu bez naglaska, dok je treća primetila da se u pojedinim trenucima ponašao poput deteta.

Kada je policija uhapsila 22-godišnjeg Vilijama Stenlija Miligana, činilo se da je slučaj rešen. Međutim, ono što je usledilo pretvorilo je ovaj zločin u jedan od najneobičnijih i najkontroverznijih sudskih procesa u američkoj istoriji.

Tokom suđenja su primetili neobično ponašanje

Geri Švajkart i Džudi Stivenson, pripremajući odbranu, primetili su kod svog klijenta upadljive neobičnosti u ponašanju. Čas se ponašao kao preplašeno dete, čas kao grubijan, a čas kao prefinjen intelektualac. Prvobitna psihološka procena, koju je sproveo dr Vilis K. Driskol, ukazala je na dijagnozu akutne šizofrenije. Ali to nije moglo da objasni potpunu promenu njegovih manira, glasa, pa čak ni sećanja.

Printscreen Youtube / Netflix.PNG
Foto: Printscreen Youtube / Netflix

Do pravog preokreta došlo je kada se u slučaj uključila psiholog Doroti Tarner iz Centra za mentalno zdravlje. Nakon dugih razgovora, došla je do šokantnog zaključka: Vilijam Stenli Miligan nije bolovao od šizofrenije. Patio je od disocijativnog poremećaja identiteta (tada poznatog kao poremećaj višestruke ličnosti).

Zaključila je da u njegovom umu koegzistira najmanje deset različitih ličnosti, od kojih je svaka u određenim trenucima preuzimala kontrolu nad njegovim telom. Štaviše, sam „Bili” – prvobitna ličnost – bio je „uspavan” i nije imao nikakvo sećanje na počinjena krivična dela.

Odbrana je odmah promenila strategiju. Izjavili su da je njihov klijent neuračunljiv. Njihova argumentacija bila je bez presedana: zločini su, zaista, počinjeni, ali ne od strane Bilija Miligana. Pljačke je počinila osoba po imenu Rejgen Vadaskovinič, dok su seksualne napade izvršila devetnaestogodišnja lezbejka po imenu Adalana, koja je, prema sopstvenim rečima, jednostavno žudela za „toplinom i dodirom”.

Tvrdili su da je sam Miligan u to vreme spavao i da je bio nevin, baš kao i bilo koji slučajni prolaznik na ulici. Bio je to prvi put u istoriji SAD da je u sudskom procesu za teško krivično delo iskorišćena odbrana zasnovana na dijagnozi poremećaja višestruke ličnosti.

Tužioci su bili besni, optužujući odbranu za ciničan pokušaj izbegavanja pravde pomoću priče koja zvuči kao „naučna fantastika”. Ipak, u decembru 1978. godine, nakon iscrpljujućeg suđenja, sud je doneo presudu: Bili Miligan „nije kriv usled neuračunljivosti”. Nije bio oslobođen optužbi u tradicionalnom smislu; proglašen je neuračunljivim. Umesto u zatvor, upućen je na obavezno psihijatrijsko lečenje „sve dok se ne oporavi”.

Nastanak „podele”: Traume iz detinjstva

Da bi se razumelo kako je sud mogao doći do ovakvog zaključka, bilo je neophodno zaroniti u prošlost Vilijama Stenlija Miligana, koja se ispostavila jednako složenom i tragičnom kao i njegova sadašnjost.

Rođen je 14. februara 1955. godine u Majami Biču, na Floridi. Njegova majka bila je Doroti Miligan, nekadašnja pevačica koja je u Majami došla iz ruralnog dela Ohaja nakon neuspelog prvog braka. Otac Bilija i njegovo dvoje braće i sestara (Džimba i Kejti Džo) bio je Džoni Morison, oženjeni komičar sa kojim je Doroti bila u nezvaničnoj vezi.

Porodični život bio je izuzetno nestabilan. Džoni Morison je patio od alkoholizma i teške depresije. Nagomilao je ogromne dugove pokušavajući da pokrije troškove lečenja porodice, a njegovo mentalno stanje se ubrzano pogoršavalo.

Printscreen / Youtube / Notorious Crime Stories.PNG
Foto: Printscreen / Youtube / Notorious Crime Stories

Godine 1958. hospitalizovan je nakon neuspelog pokušaja samoubistva, tokom kojeg je tabletu za spavanje popio uz viski. Nekoliko meseci kasnije, 17. januara 1959. godine, tada tridesetšestogodišnji Morison izvršio je drugi, ovog puta uspešan pokušaj samoubistva, preminuvši od trovanja ugljen-monoksidom.

Bili je u to vreme imao samo tri godine. Ova rana tragedija i gubitak oca postali su, prema mišljenju psihijatara, prvi podsticaj za formiranje odbrambenih mehanizama. Ostala udovica sa troje male dece, Doroti se vratila u Ohajo, u grad Serklvil. Nakon kratkog i neuspelog pokušaja obnavljanja odnosa sa prvim suprugom, 1962. godine upoznala je Čalmera Miligana.

Čalmer, koji je i sam imao dve ćerke, delovao je kao pouzdan oslonac. Venčali su se 27. oktobra 1963. godine, a Bili je dobio prezime po kojem ga je svet kasnije upoznao. Međutim, iza fasade nove porodice krila se teška situacija. Ispostavilo se da je Čalmer Miligan bio težak čovek, sklon dominaciji.

Kasnije je otkriveno da se njegova prethodna supruga razvela od njega zbog „grubog zanemarivanja”. Za malog Bilija, ovaj čovek je postao izvor duboke emocionalne traume. Prema svedočenju koje je kasnije izneto na sudu i detaljno opisano u knjizi Danijela Kiza, kada je Bili imao oko osam godina, njegov očuh je počeo sistematski da ga zlostavlja.

To je kulminiralo traumatičnim događajem u štali, gde je, prema Miliganovim rečima, Čalmer izvršio nasilne radnje nad njim. Psihijatri koji su radili sa Miliganom tvrdili su da je upravo taj nepodnošljiv, sveobuhvatan užas – od kojeg dete nije moglo ni da pobegne niti da se odbrani – uzrokovao konačno „cepanje” njegove ličnosti.

Podela ličnosti u borbi za opstanak

Nesposobna da izdrži direktan dodir sa stvarnošću, Bilijeva psiha se rascepila. Pojavile su se „osobe” koje su mogle da podnesu ono što Bili sam nije mogao. Iako se u Kizovoj knjizi navodi da su se prve ličnosti – neimenovani dečak i trogodišnja Kristin – pojavile još u uzrastu od 3 ili 4 godine, upravo je zlostavljanje koje je pretrpeo od strane očuha, kada je imao 8 ili 9 godina, dovelo do lančanog pojavljivanja novih, snažnijih i specijalizovanijih alter ega.

Pojavio se osmogodišnji Dejvid, „čuvar bola”, koji je preuzimao svest tokom zlostavljanja kako bi apsorbovao sav bol. Pojavio se Rejgen, „čuvar mržnje”, koji je akumulirao svu njegovu srdžbu prema očuhu. Pojavio se i Deni, četrnaestogodišnji dečak, užasnut muškarcima i zemljom (jer ga je Čalmer jednom prilikom prisilio da iskopa sopstveni grob i u njega legne).

Dečak u ćošku na podu.jpg
Foto: Shutterstock

Sam Bili, kao centralna ličnost, sve više je „tonuo u san”. Konačno je potpuno potisnut iz svesti u svojoj šesnaestoj godini, kada je pokušao samoubistvo.

U tom trenutku, prema rečima psihijatara, snažnije ličnosti – Artur i Rejgen – odlučile su da je Bili preslab i sklon samoubistvu, te su ga „uspavale” kako bi osigurale opstanak čitavog „tela”. Od tog trenutka pa sve do hapšenja, on gotovo da nije bio svestan šta se dešava u njegovom sopstvenom životu.

Unutrašnji svet: 24 ličnosti i njihova hijerarhija

Tokom intenzivne terapije otkrili su svu složenost Miliganove unutrašnje strukture ličnosti. Nije bila reč samo o haotičnoj smeni maski, već o složeno organizovanoj „zajednici” – ili „porodici”, kako su sami sebe nazivali – koja je funkcionisala prema strogim pravilima.

Identifikovane su ukupno 24 zasebne ličnosti. Deset njih smatrano je „poželjnim”, odnosno primarnim; to su bile ključne ličnosti za koje je znala većina „članova porodice”. Na vrhu te hijerarhije nalazio se dvadesetdvogodišnji Artur Smit. Bio je to prefinjen, arogantan i visokoobrazovan Englez, stručnjak za nauku i medicinu, a naročito za hematologiju.

Sam je naučio arapski i svahili jezik. Upravo je Artur, koristeći logiku i dedukciju, shvatio da nisu sami u tom telu i identifikovao sve ostale.

Uspostavio je stroga pravila ponašanja: ko, kada i gde može da „zauzme mesto” (to jest, da preuzme um i kontroliše telo). Bio je ateista i pušio je lulu. Njegova desna ruka i osoba koja je donosila ključne odluke bio je dvadesettrogodišnji Rejgen Vadaskovinič.

On je bio „čuvar mržnje” — jugoslovenski komunista koji je govorio engleski sa izraženim slovenskim naglaskom, a tečno je govorio srpskohrvatski.

Rejgen je bio stručnjak za oružje i bio je zadužen za fizičku spremu tela. Posedovao je neverovatnu snagu, jer je umeo da „kontroliše protok adrenalina”. Za razliku od Artura, bio je slep za boje i slikao je isključivo monohromatske slike.

Slabost su mu bile žene i deca, kojima je bezuslovno pomagao, čak i ako je to podrazumevalo krađu. Artur i Rejgen su zajedno odlučivali ko je dostojan da preuzme kontrolu nad telom, a ko nije. Ostale ključne ličnosti bili su „oportunisti”.

Printscreen Youtube / Netflix.PNG
Foto: Printscreen Youtube / Netflix

Osamnaestogodišnji Alen bio je agnostik, prevarant i vrhunski manipulator. On je najviše komunicirao sa spoljnim svetom jer je bio veoma rečit. Alen je bio jedini dešnjak u „porodici” (ostali, uključujući Bilija, bili su levaci) i jedini koji je pušio cigarete.

Šesnaestogodišnji Tomi bio je „čuvar bekstva” — majstor za izvlačenje iz zatočeništva. Razumeo se u struju i brave, a mogao je da se oslobodi lisica, pa čak i ludačke košulje, kontrolišući svoje mišiće i zglobove. Svirao je saksofon i slikao pejzaže. Zatim su tu bila „deca” — oni koji su u sebi nosili traume.

Trogodišnja Engleskinja Kristin bila je jedna od prvih ličnosti. Ona je bila „dete iz ugla”: upravo nju bi „izveli na površinu” kada bi Bili bio kažnjen u školi ili kod kuće, jer je ona umela mirno da stoji u uglu. Imala je disleksiju, a Artur ju je naučio da čita. Njen trinaestogodišnji brat Kristofer svirao je usnu harmoniku. Osmogodišnji Dejvid bio je „čuvar bola”, dok se četrnaestogodišnji Deni užasavao muškaraca.

Nepoželjne ličnosti izbačene iz "porodice"

Posebno mesto zauzimala je devetnaestogodišnja Adalana. Bila je to stidljiva, usamljena lezbejka koja je pisala poeziju, kuvala i čistila za „porodicu”. Očajnički joj je bila potrebna ljubav. Upravo ona je – suprotno Arturovim pravilima (koji je muškim ličnostima zabranjivao stupanje u veze, smatrajući seks destabilizujućim faktorom) – preuzela kontrolu nad telom i počinila silovanja koja su dovela do njenog hapšenja.

Do tog trenutka, samo su Artur i Kristin znali za njeno postojanje. Nakon njenog hapšenja, Artur je proglasio Adalanu „nepoželjnom”.

Pored ovih deset, postojalo je još 13 „nepoželjnih” ličnosti. One su izbačene iz „porodice” zbog različitih prekršaja. Među njima su bili Fil i Kevin, kriminalci umešani u trgovinu drogom i pljačke; Volter, australijski lovac; Semjuel, Jevrejin koji je bio veoma posvećen veri (jedini vernik);

Stiv, imitator koji je iritirao Artura i Rejgena; kao i Li, šaljivdžija čije su šale prelazile granice pristojnosti. I konačno, postojala je i 24. ličnost, koja se pojavila tokom terapije. Bio je to Učitelj. On je predstavljao integrisanu ličnost, nastalu spajanjem svih ostalih.

Učitelj je posedovao celokupno sećanje svih 24 „osoba”; pamtio je sve što im se dogodilo, uključujući traume iz detinjstva i zločine koje su počinili. Prema rečima Danijela Kiza, upravo mu je Učitelj ispričao celu priču o Biliju Miliganu.

Simuliranje ili stvarna dijagnoza: decenije rasprava

Sudska odluka da je Miligan neuračunljiv nije okončala raspravu – naprotiv, samo ju je dodatno podstakla. Javnost, pa čak i stručnjaci, bili su podeljeni. Neki su Bilija videli kao tragičnu žrtvu teških trauma iz detinjstva, kao živi dokaz neverovatne sposobnosti ljudske psihe da preživi. Drugi su ga smatrali domišljatim simulantom koji je obmanuo vrhunske psihijatre i čitav pravosudni sistem kako bi izbegao doživotnu kaznu za niz teških zločina. A skeptici su imali ubedljive argumente.

shutterstock_640617130.jpg
Foto: Shutterstock

U psihijatriji postoji fenomen poznat kao „jatrogeneza” — pojava novih simptoma ili čitavog poremećaja kao posledica nepažljivog postupanja lekara ili sugestije. Kritičari su ukazali na to da su, pre slučaja Miligan, slučajevi disocijativnog poremećaja identiteta (DPI) bili izuzetno retki (Dejvid Kol je bio gotovo jedini stručnjak za ovaj poremećaj u Sjedinjenim Državama).

Da li je dr Kol, korišćenjem hipnoze i sugestivnih pitanja, nenamerno „stvorio” ili „konstruisao” te ličnosti, dodeljujući im imena i biografije koje ranije nisu postojale? Činjenica da je nakon objavljivanja knjige – kao i medijske pažnje koja je pratila ovaj slučaj – širom Amerike zabeležen nagli porast dijagnoza višestrukih ličnosti, samo je dodala ulje na vatru.

Lečenje, puštanje na slobodu i poslednje godine

Nakon presude iz 1978. godine, za Bilija Miligana počelo je novo – i ništa manje bolno – poglavlje života. Narednih deset godina proveo je u raznim psihijatrijskim ustanovama.

Bio je to dug i bolan proces. Pojedinačne ličnosti — naročito one snažne, poput Artura i Rejgena — nisu želele da „umru”. One su sebe doživljavale kao zasebne pojedince i borile se za svoj opstanak. Tek 1988. godine (prema nekim izvorima 1991), lekari su konačno zaključili da je Miligan postigao dovoljan stepen integracije i da više ne predstavlja opasnost po društvo.

Bili je proglašen psihološki stabilnim i otpušten sa klinike. Nakon deset godina provedenih u izolaciji, tada tridesettrogodišnji Miligan našao se na slobodi — postavši, zahvaljujući Kizevoj knjizi, međunarodno poznata ličnost. Koristeći sredstva od prodaje knjige, preselio se u Kaliforniju, gde je pokušao da započne novi život

Printscreen / Youtube / Notorious Crime Stories.PNG
Foto: Printscreen / Youtube / Notorious Crime Stories

. Osnovao je mali filmski studio pod nazivom „Stormy Life Productions”. Sanjao je o tome da snimi film o sopstvenoj priči, ali je, po svemu sudeći, izgubio kontrolu. Studio je ubrzo propao, a Miligan je proglasio bankrot. Nakon tog neuspeha, odselio se i, u suštini, nestao. Čovek koji je bio u središtu pažnje cele nacije — čije se ime neprestano pojavljivalo u novinskim naslovima — jednostavno je iščezao.

Prekinuo je svaku komunikaciju sa prijateljima, porodicom, pa čak i sa Danijelom Kizom. Nikada nije preuzeo sredstva koja su preostala nakon postupka bankrota.

O njegovom životu tokom devedesetih i dvehiljaditih godina gotovo se ništa ne zna. Živeo je potpuno povučeno, tiho i neprimetno. Ovaj period izolacije okončao se isto tako tiho kao što je i počeo. Vilijam Stenli Miligan preminuo je 12. decembra 2014. godine, u 59. godini života, u staračkom domu u Kolumbusu (Ohajo) — upravo u onom gradu u kojem su njegovi zločini i dijagnoza svojevremeno šokirali svet. Uzrok smrti bio je rak.

 Stil / Dzen

03:15
"NE SMEMO DOĆI U SITUACIJU DA BUDE NA ULICI": Rajko Nedić za Kurir TV o budućnosti dečaka ubice iz OŠ "Vladislav Ribnikar": "Ta deca ne smeju biti zaboravljena" Izvor: Kurir televizija