Josip Broz Tito, doživotni predsednik SFRJ, sahranjen je na današnji dan, 8. maja 1980. godine, u Beogradu. To je bio najveći medijski događaj u istoriji glavnog grada, na kom su prisustvovale čak 124 zvanične državne delegacije, uz kraljeve, prinčeve i predsednike iz celog sveta.
Ipak, dok su milioni širom planete gledali televizijski prenos, pred kamerama se odigrala samo savršeno izrežirana predstava. Prava istina, koja zvuči kao scenario za holivudski triler, odigrala se pod okriljem noći. Tito je zapravo sahranjen dva puta.
Sam Tito je pred smrt izrazio želju da počiva u skromnoj grobnici pod otvorenim nebom, po uzoru na američkog predsednika Frenklina Ruzvelta, sa belim mermernim sarkofagom. Za samo 72 sata, radnici su danonoćno radili kako bi izbetonirali površinu u Kući cveća i spremili mermernu ploču tešku neverovatnih devet tona.
Međutim, pokojni inženjer Dragomir Gavrilović, koji je vodio radove, 2002. godine je otkrio da je oko Titove sahrane postojao ogroman problem.
"Bilo je jasno da se mermerna ploča teška devet tona može postaviti samo pomoću dizalice, a tako dugotrajan i neizvestan čin pred svetskim kamerama ne bi bio prikladan", svedočio je on.
Zbog toga je doneta šokantna odluka: pred kamerama i svetskim zvanicama postavljena je samo lagana mermerna "maska".
Da bi sprečili da se u prenosu vidi kako radnici "guraju" ploču, pripadnici zloglasne Službe državne bezbednosti pribegli su triku. Dok se ploča nameštala, agenti koji su stajali pored kamermana su, na komandu, iskoračili i svojim leđima potpuno zaklonili objektive. Svet je u tom trenutku na ekranima video samo crnilo i kadrove počasnog plotuna.
Operacija nakon odlaska kamera
Kada su se kamere ugasile i visoke zvanice napustile Beograd, večnu kuću su opkolili pripadnici JNA. U Kuću cveća su, u najstrožoj tajnosti, ušli samo članovi Titove porodice, odabrani funkcioneri i radnici sa ogromnom dizalicom.
Lažna maska je skinuta, a zakovani sanduk sa posmrtnim ostacima je izvađen i obložen bakarnom maskom. Zatim je ponovo spušten u grob, preko njega je izlivena prava betonska ploča, i na kraju je dizalicom spušten mermerni blok težak devet tona. Konačna, stvarna sahrana završena je tek kasno uveče.
Zašto su preduzete ovakve ekstremne mere?
Razlog se krio u ogromnoj paranoji Titovih naslednika. Oni su se plašili da bi neprijatelji mogli da ukradu Brozovo telo, kao što se samo par godina ranije dogodilo sa posmrtnim ostacima Čarlija Čaplina.
Šifra "Goran" i Operacija "Jedinstvo"
Država je mesecima pre Brozove smrti bila u stanju najveće pripravnosti. Bivši obaveštajac Boža Spasić otkrio je da je u kabinetima Službe bezbednosti čuvan žuti koverat sa instrukcijama za tajnu operaciju pod kodnim imenom "JEDINSTVO". U strogo poverljivoj komunikaciji, Služba je Tita nazivala pseudonimom "Goran".
"Zatvorili smo zemlju, ali tako da niko ne zna da je Jugoslavija zatvorena", ispričao je Spasić o neviđenim merama obezbeđenja tokom kojih su strani telohranitelji, poput obezbeđenja sirijskog predsednika Hafiza el Asada, fizički terani od kolone automobila kako ne bi ugrozili protokol.
Novinar Miodrag Zdravković je mesecima u tajnosti vežbao izgovaranje čuvene rečenice "Umro je drug Tito", a odelo za taj trenutak stajalo mu je unapred ispeglano i spremno, dok je on imao zabranu napuštanja Beograda. Celokupan televizijski prenos modelovan je pažljivim pregledanjem snimaka Čerčilove i Kenedijeve sahrane, kao i sahrane lorda Mauntbatena.
Takođe, ono što je danas poznato jeste da je Jovanki Broz bilo zabranjeno da prisustvuje sahrani Titu. Međutim, ona je ipak ispratila supruga na večni počinak, a kako se ističe, tome je doprineo i stav Indire Gandi, koja je poručila: "Ako se Jovanka ne pojavi na sahrani, ni ja neću doći."
Stil/Žena