Postoji simptom koji prolazi ispod radara savremene medicine i psihologije, a koji može najaviti nesrećnu starost.
On nema veze sa stanjem na bankovnom računu, brojem dijagnoza u kartonu, čak ni sa tim koliko ljudi sedi za vašim prazničnim stolom.
Naprotiv, u pitanju je termin poznat kao unutrašnje okamenjivanje, odnosno tiha predaja duha koja nastupa decenijama pre biološkog kraja.
Kada čovek postane sopstvena senka
Ovaj fenomen nije ništa novo, ali ga je francuski pisac i nobelovac Romen Rolan opisao sa hirurškom preciznošću koja i danas boli.
Njegove reči služe kao opomena svima koji su prerano odustali:
"Većina ljudi, u suštini, umire u dvadesetoj ili tridesetoj godini: prešavši to doba, oni postaju samo sopstvena senka; ostatak života oni imitiraju sami sebe, ponavljajući svakim danom sve mehaničkije i nakaradnije ono što su nekada govorili, radili, mislili ili voleli u vremenima kada su još bili oni."
Rolnova misao nije maliciozna, naprotiv, u pitanju je alarm. Ona ukazuje na trenutak kada čovek prestane da se čudi svetu, kada prestane da isprobava nove puteve i kada sebi uskrati pravo na autentičnu promenu.
Mehaničko ponavljanje umesto života
Najveća zamka zrelog doba je sigurnost u obliku rutine. Kada svaki dan postane identičan prethodnim, do najsitnije intonacije u glasu i svake izgovorene misli, počinje proces laganog gašenja. Čovek može biti fizički vitalan još decenijama, ali ako unutra vlada statika, on zapravo samo odrađuje postojanje.
Nesrećna starost nije ništa drugo do akumulacija takvih dana u kojima nije bilo rizika, rasta niti nove spoznaje. To je stanje u kojem se više ne živi, već se samo simulira život koji je davno završen.
Jedini lek: Odbijanje imitacije
Prava vitalnost se čuva odbijanjem da postanete sopstveni spomenik. Dokle god postoji sposobnost za promenu mišljenja, priznavanje greške i radoznalost pred nepoznatim, unutrašnje okamenjivanje je nemoguće. Starost je samo finalni odjek onoga što smo radili sa svojim duhom u tridesetim i četrdesetim.
Stil/Dzen