Pre nekoliko godina, ceo svet je brujao o italijanskim gradovima gde ste mogli kupiti kuću za samo jedan evro. Naslovi su zvučali kao san: drevne kamene ulice, sunce, kafa i život bez vreve i gužve. Ali stvarnost se ispostavila sasvim drugačijom. Zašto je tako malo ljudi bilo spremno da živi u takvom „raju“?
Odakle su došle kuće od 1 evra?
Program „Kuća za 1 evro“ pokrenut je početkom 2010-ih u malim italijanskim zajednicama – na Siciliji, u Kalabriji, Sardiniji i Abrucu. Cilj je bio plemenit: spasiti umiruća sela iz kojih su ljudi odlazili u gradove, a kuće su decenijama bile prazne.
Opštine su odlučile da prodaju napuštene zgrade simbolično — za 1 evro — pod jednim uslovom: kupac je obavezan da obnovi zgradu u roku od nekoliko godina.
Izgledalo je primamljivo: kuća u Italiji je bila jeftinija od šoljice kafe! Ali tu je počela caka.
Začkoljica br. 1: Troškovi popravki
Kuća za 1 evro nije završena kuća, već ruševina, često bez krova, prozora, komunalnih usluga, pa čak i poda. Popravke koštaju desetine, ako ne i stotine, hiljada evra.
Najčešće potrebno:
- ojačati zidove,
- ponovo instalirati električne, vodovodne i kanalizacione sisteme,
- restaurirati krov i fasadu prema istorijskim standardima (a oni su u Italiji veoma strogi),
- pribaviti dozvole i koordinirati projekat sa arhitektonskom komisijom.
Kao rezultat toga, „evro“ kuća se pretvara u gradilište koje će trajati godinama .
Zamka br. 2: Birokratija
Italijanska birokratija je sama po sebi izazov. Da biste započeli renoviranje, potrebno je da prikupite desetine dokumenata i dobijete dozvole od opštinskih vlasti, arhitekata i vatrogasnih službi.
Pored toga, kupac je dužan da uplati depozit — obično između 3.000 i 10.000 evra — kako bi garantovao završetak radova.
Ako se renoviranje ne završi u navedenom roku (obično 2-3 godine), depozit se ne vraća.
Mnogi stranci, inspirisani tom idejom, izgubili su novac jednostavno zato što nisu imali vremena da prođu kroz sve formalnosti .
Zamka br. 3: Udaljenost i infrastruktura
Gotovo sve „kuće od jednog evra“ nalaze se u selima bez mogućnosti zaposlenja ili razvijene infrastrukture. Prodavnica je udaljena 10 kilometara, bolnica 40, a mladi su odavno otišli. Neke opštine imaju manje od hiljadu stanovnika, a zimi su ulice potpuno puste.
Za turiste je to romantično, ali za pravi život je to čista muka. Čak i ako se kuća restaurira, vrednost imovine ostaje niska: gotovo je nemoguće prodati je kasnije.
Zamka br. 4: Troškovi nakon kupovine
Čak i ako se kuća restaurira, troškovi se nastavljaju.
Nekretnine u Italiji podležu porezima:
- godišnji porez na imovinu,
- naknade za smeće,
- računi za komunalne usluge,
- osiguranje.
Plus održavanje — starim kamenim kućama stalno trebaju popravke: krov prokišnjava, malter se raspada, cevi stare.
Mnogi „srećnici“ su priznali da ih je kuća za 1 evro koštala 100-150 hiljada evra i mnogo živaca.
Zašto Italijani uopšte nastavljaju program?
Paradoks je u tome što, uprkos svim teškoćama, program funkcioniše — ne kao način prodaje nekretnina, već kao reklama za regione.
Ove kampanje dovode novinare, blogere i turiste u sela. Ponekad se ljudi zaista tamo presele, otvarajući kafiće ili pansione.
Ali nije bilo masovnog priliva kupaca – 90% kuća ostaje prazno , a same zajednice se ne oživljavaju.
Ko bi to uopšte trebalo da kupi kuću za 1 evro?
Kuća za 1 evro ima smisla ako:
- želite drugi dom za odmor, a ne stalno prebivalište;
- spremni da ulože novac i vreme u restauraciju;
- znate italijanski ili imate lokalnog advokata;
- Doživite kupovinu kao projekat za dušu, a ne kao investiciju.
- Za one koji traže mir i lepotu, ali ne očekuju prihod, ovo bi mogla biti prava avantura na dobar način.
Kuće za 1 evro nisu prevara, ali nisu ni poklon.
One su poziv na dugu i skupu priču : priču o arhitekturi, birokratiji, kulturi i renoviranju pod italijanskim suncem.
Na papiru, ideja zvuči sjajno, ali iza prelepih fasada krije se jednostavna istina: u Italiji, ono što se prodaje za 1 evro nije kuća - to je prilika da se oživi zaboravljeno mesto, ako ste spremni da platite pravu cenu.
