Moje ime je Mirela i već petnaest godina sama odgajam dvojicu sinova u malom stanu u Mirijevu. Kada mi je stariji sin, Andrej, saopštio da želi oženiti devojku koju poznaje tek nekoliko meseci i dovesti je da živi s nama, moj svet se preokrenuo. Suočena s vlastitim strahovima, porodičnim pritiscima i Andrejovom tvrdoglavošću, pokušavam pronaći ravnotežu između njegove sreće i naše svakodnevne borbe za dostojanstven život.
„Ne mogu da verujem da ovo stvarno govoriš, Andrej!“, plakala sam, glas mi je drhtao, ruke su mi se tresle dok sam stajala usred naše male kuhinje. „Mama, volim je! I ona mene voli! Šta je tako teško razumeti?“, odgovorio je moj sin, gledajući me onim tvrdoglavim pogledom koji je nasledio od oca.
Bila je subota uveče, a zvuci autobusa i miris kiše mogli su se čuti kroz prozor. Moj mlađi sin, Tadija, sedeo je u svojoj sobi, slušao muziku i pokušavao da se pravi da ne čuje našu svađu. Ali zidovi ovog stana su tanki, i svaka reč je odjekivala kao udarac.
Andrej ima samo dvadeset godina. Upoznao je Sašku pre nekoliko meseci na univerzitetu. Od tada je sve bilo vihor emocija, poruka, kasnih noći i šapata. Nisam imala ništa protiv nje, ona je divna devojka, ali kada mi je Andrej rekao da želi da je oženi i dovede je da živi sa nama, osećala sam se kao da mi je neko izbio tlo ispod nogu.
„Sine, znaš li koliko nas je ovde? Dve sobe, tri kreveta, a jedva sastavljamo kraj s krajem! Kako misliš da još jedna osoba može da stane u ovaj stan?“
Slegnuo je ramenima, kao da je to najmanji problem na svetu. „Snaći ćemo se, mama. Novac nije sve. Ljubav je najvažnija.“
Setila sam se svojih dvadesetih, kada sam i ja mislila da je ljubav dovoljna. Kada sam verovala da će moj muž, uvek biti tu. Ali život je imao druge planove. On je otišao, a ja sam ostala sa dva mala dečaka, bez stalnog posla i bez sigurnosti. Moji roditelji, pomažu koliko mogu, ali i oni žive od svoje penzije u Velikom Mokrom Lugu. Svakog meseca brojim svaki dinar, pitajući se da li će biti dovoljno za komunalije, za Tadijine knjige, za Andrejeve potrebe.
„Mama, ne možeš me zaustaviti. Saška i ja smo ozbiljni. Ako ne može sa tobom, iznajmićemo nešto.“ Njegove reči su me prekinule. Znam da nema novca za to. On radi honorarno u kafiću, a Saška još uvek studira. Znam da bi završili na ulici ili bi se vratili, slomljeni i ogorčeni.
Nisam spavala te noći. Gledala sam u plafon, slušala kišu i razmišljala o svemu što sam žrtvovala za svoju decu. Sećala sam se kako sam nosila Andreja na leđima u vrtić kada je sneg bio do kolena, pravila Tadijine rođendanske torte od brašna i vode jer nije bilo ništa drugo. A sada, kada sam mislila da će biti lakše, život mi je bacio novi izazov.
Sledećeg dana sam otišla kod roditelja. Mama je kuvala pasulj, a tata je sedeo za stolom i čitao novine. „Mirela, neka pokuša. Svi smo pravili greške i tako smo preživeli“, rekao je tata, ne dižući pogled sa novina. „Ali, nije isto. Sve je danas skuplje, nema posla, nema sigurnosti. Ne mogu da dozvolim da propadne.“
Mama je uzdahnula. „Znaš, kada si došla trudna i rekla da se udaješ za Zorana, i ja sam bila protiv toga. Ali nisam mogla da te sprečim. Deca moraju sama da uče.“
Vratila sam se kući još zbunjenija. Andrej me je dočekao u hodniku. „Mama, Saška dolazi sutra da te upozna. Molim te, budi dobra.“
Sledećeg dana, Saška je došla sa buketom cveća i osmehom kojim je pokušavala da sakrije svoju nervozu. Sedele smo za stolom, pile kafu iz različitih šoljica jer ja nemam set. „Gospođo Mirela, znam da mislite da smo premladi, ali Andrej i ja smo ozbiljni. Spremna sam na sve, samo da budemo zajedno.“
Pogledala sam tu devojku i videla sebe pre dvadeset godina. Toliko nade, toliko naivnosti. „Saška, nije stvar u tebi. Radi se o životu. Nije lako deliti jedan ormar, jedan frižider, jedan san.“
Andrej je prekinuo tišinu. „Mama, ako nam ne dozvoliš, otići ćemo.“
Te reči su me pogodile kao šamar. Znam da bi otišli, ali znam i da bi se vratili na prvoj prepreci. Nisam želela da ih život slomi kao što je slomio mene. Ali nisam mogla ni da ih držim pod staklenim zvonom.
Te večeri, dok su svi spavali, sedela sam na balkonu i zapalila cigaretu, iako sam prestala da pušim pre pet godina. Gledala sam svetla grada i pitala se gde sam pogrešila. Da li sam bila previše zaštitnički nastrojena prema svojoj deci? Da li sam ih naučila da je ljubav dovoljna ili da je život borba?
Narednih dana, atmosfera u stanu je bila napeta. Tadija je bio ćutljiv, povučen. Jedne večeri mi je tiho rekao: „Mama, ne želim da on ode. Ali ne želim ni da se ti boriš.“
Osetila sam kako mi suze teku niz lice. Nisam imala odgovore. Samo sam ga zagrlila i šapnula: „Sve će biti u redu, sine. Mora biti.“
Na kraju sam pristala. Rekla sam Andreju i Saškii da mogu ostati sa nama dok ne završe fakultet i ne nađu posao. Ali pod jednim uslovom: da svi delimo troškove i odgovornosti. Nije bilo idealno, ali je bilo fer.
Još uvek ne znam da li sam donela pravu odluku. Svaki dan je nova borba, nova prilika za nesporazume, ali i za ljubav. Možda je to suština porodice – da zajedno prebrodimo oluje, čak i kada se čini da tonemo.
Ponekad se pitam: Da li sam ih pustila prerano ili sam ih predugo držala uz sebe? Da li ljubav zaista može da pobedi sve, ili je to samo priča koju pričamo svojoj deci da bismo im pomogli da zaspe?
