Priča Roberta Šoka (41) iz američke države Vašington šokirala je javnost i privukla pažnju medija širom sveta. Njegovo iskustvo – mesec dana provedenih potpuno izgubljen u surovoj prirodi, bez hrane, skloništa i ikakve zaštite – deluje gotovo nestvarno. On sam kaže da ga je to iskustvo “ostarilo za nekoliko godina” i da je više puta bio uveren da je kraj blizu.
Kako je sve počelo
Robert je 31. jula odlučio da sa svojim psom Fredijem obiđe Nacionalni park Nort Kaskades. Plan mu je bio jednostavan – da istrči stazu dugu oko dvadeset kilometara i zatim se vrati kući. Nije planirao duže zadržavanje, niti ozbiljnu pripremu. U rancu je poneo samo Fredijevu činiju za hranu, a ni majicu nije obukao, jer je mislio da ga čeka brza i lagana avantura.
Međutim, ono što nije znao jeste da mapa kojom se služio nije bila ažurirana nakon velikih šumskih požara iz 2021. i 2022. godine. Staze su u međuvremenu izmenjene i delimično nestale, a njegova radoznalost ga je odvela u potpuno pogrešnom pravcu.
Prvi znaci nevolje
Već prvog dana ostao je bez telefonskog signala, a ubrzo se baterija potpuno ispraznila. Izolovan i bez ikakvog kontakta sa spoljnim svetom, Robert je ubrzo shvatio da je izgubljen. Trećeg dana doneo je bolnu odluku – pustio je Fredija u nadi da će pas sam pronaći put kući i tako pomoći spasiocima da odrede gde da ga traže.
Sam, gladan i iznemogao, hranio se divljim pečurkama, a tokom lutanja je čak naišao i na skrovište medveda, što mu je dodatno pojačalo osećaj straha. Kako su dani prolazili, nade da će biti pronađen sve je bilo manje.
Porodica koja nikada nije odustala
U međuvremenu, njegova majka je obaveštena da su pronađeni njegov automobil i pas Fredi. Uprkos svemu, nije dozvolila da je obuzme očaj. Aktivno se uključila u potragu i nikada, kako kasnije kaže, nije pomislila da je njen sin zauvek izgubljen.
Poslednji trenuci snage
Tridesetog dana svog preživljavanja Robert je bio na ivici života i smrti. Na obali reke Čilivak, iscrpljen i polugo, sa simptomima teške dizenterije, osetio je da mu ponestaje snage.
“Osećao sam da je smrt blizu. Bio sam siguran da neću preživeti noć. Ipak, odlučio sam da skupim snagu i zavapim još jednom”, prisetio se.
Njegov očajnički krik čuli su članovi organizacije Pacific Northwest Trail Association, koji su se vraćali u kamp nakon uređenja staza. To je bio trenutak spasa – da se pojavili nekoliko sati kasnije, možda ga više ne bi bilo među živima.
Po nogama je imao žive rane od ogrebotina, neke su se i zagnojile. Ljudi koji su ga pronašli okretali su glavu od jezivog prizora.
Povratak životu
Robert je hitno prebačen u bolnicu, gde je proveo narednih mesec dana. Oporavak je bio dug i bolan, ali je njegova porodica – majka i očuh – bila uz njega tokom svakog koraka.
Danas se nalazi u Ohaju, gde je odrastao, i polako se vraća normalnom životu. Ipak, priznaje da ga iskustvo duboko promenilo i da će zauvek pamtiti osećaj nemoći i blizine smrti.
“Sada mi je jasno da ne smem olako shvatati prirodu. Ona može biti prelepa, ali i nemilosrdna”, poručio je.
Da li mislite da biste uspeli da preživite 30 dana u divljini bez hrane, skloništa i pomoći – ili bi vas strah i iscrpljenost savladali već nakon nekoliko dana?
