NEBEROVATNA SUDBINA

JEDNA NOĆ NA STANICI ODUZELA MU JE BRATA I ODVOJILA GA OD MAJKE: 2 decenije kasnije našao je porodicu na NESTVARAN NAČIN

Istinita životna priča čoveka prema kojem je snimljen film "Lav" ostaviće vas bez daha

Lifestyle
12:34h Autor:
JEDNA NOĆ NA STANICI ODUZELA MU JE BRATA I ODVOJILA GA OD MAJKE: 2 decenije kasnije našao je porodicu na NESTVARAN NAČIN
Istinita životna priča glavnog junaka iz filma "Lav", Foto: Printscreen Instagram / LaPazianS

Saru Brirli (40) je australijski biznismen i pisac rođen u Indiji, koji je sa pet godina slučajno odvojen od svoje biološke porodice. Australijski par ga je usvojio iz Indije, ali se ponovo ujedinio sa svojom biološkom majkom 25 godina kasnije nakon što je pronašao svoj rodni grad preko Google Earth-a. A njegov životni put, pronalazak majke, brata i sestre nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Saru Brirli
foto: Norbert Keste / Shutterstock Editorial / Profimedia

Sudbina je za njega imala drugačiji plan...

Saru Brierli je rođen kao Šeru Munši Kan u Ganeš Talaju, predgrađu Kandve, Madja Pradeš. Njegova majka je bila hinduista iz kaste Rajput, a otac mu je bio musliman. Međuverski brak njegovih roditelja bio je neobičan za to vreme. Njegov otac je radio kao građevinski izvođač. Kada je Saru imao oko tri godine, otac ih je napustio, nakon što je otpočeo život sa drugom ženom, tako ostavivši prvu ženu i svoju decu koja su dospela u teško siromaštvo. Nisu imali ni osnovne stvari za život, nebrojano puta su zaspali gladni, jer nije bilo dovoljno hrane za sve.

Saruova majka je počela da radi na građevini i da nosu kamenje, kako bi tri sina i jednu kćerku izvela na pravi put. Koliko god se trudi, nije uspevala da zaradi dovoljno novca da ih sve prehrani i nije mogla da priušti da ih pošalje u školu.

Saru i njegova starija braća, Gudu i Kalu, počeli su da prose na lokalnoj železničkoj stanici i na pijaci za hranu i novac. Takođe, Sarua je često slala majka da od komšija traži ostatke hrane. Gudu je ponekad dobijao poslove kao što je pranje sudova u restoranu i metenje podova u vagonima. Saru i njegova braća, kada su bivala danima bez jednog valjanog obroka, pribegavala su krađi hrane iz bala pirinča na lokalnoj železničkoj stanici, kao iz velikih voćnjaka i povrtnjaka.

Jedna noć preokrenula je čitav Saurov život

Gudu je zbog nadnice u koju je išao mora da bude odsutan sedam dana od kuće. Trebao je da ide vozom od Kandve do grada Burhanpura. Međutim, Saru ga je na sve načine molio da i njega povede, jer je i on hteo da radi, kako bi zaradili više novca i tako pomogli mami. Iako nevoljno, Gudu je dozvolio mlađem petogodišnjem bratu da mu se pridruži. Dok je voz stigao do Burhanpura, Saru je bio toliko umoran da se srušio na klupi na peronu. Gudu je rekao svom mlađem bratu da sačeka i obećao da će se uskoro vratiti, samo da vidi gde treba da idu na sledeći posao.

Ali, Gudu se nije vratio, a Saru je na kraju postao nestrpljiv. Primetio je da je voz parkiran na stanici i, misleći da je njegov brat u njemu, ušao je u prazan vagon. Otkrio je da nema vrata na susednim vagonima. Nadajući se da će brat doći po njega, zaspao je. Kada se probudio, voz je išao preko nepoznatog područja.

Povremeno se zaustavljao na malim stanicama, ali Saru nije mogao da otvori vrata da bi pobegao. Saruovo putovanje železnicom se na kraju završilo na ogromnoj železničkoj stanici Hovrah u Kalkuti (sada poznatoj kao Kolkata). Izleteo je iz vagona, kada je velika grupa ljudi hrlila da uđe.

Saru nije znao da je bio skoro 1.500 kilometara udalje od svog rodnog grada. Iste noći kada se razdvojio od brata, Gudu je udario i ubio voz koji je naišao. Saru je pokušao da se vrati kući ukrcavajući se na različite vozove, ali se ispostavilo da su to bili prigradski vozovi i svaki ga je na kraju vratio na železničku stanicu Hovrah.

Nedelju ili dve živeo je na železničkoj stanici Hovrah. Preživeo je skupljajući ostatke hrane na ulici i spavajući u skloništima na stanice. Na kraju je krenuo u grad. Danima je živeo kao beskućnik na ulicama Kalkute, dok ga nije pronašao železnički radnik. Primio ga je kod sebe i dao mu hranu i sklonište. Ali Saru je pobegao kada je železničar pokazao Sarua prijatelju, koji je želeo da ga prosledi nekim ljudima, obećavajući mu da će mu oni pomoći da pronađe porodicu. Osetio je da nešto nije u redu i ponovo se našao na ulici.

Saru je na kraju sreo tinejdžera koji ga je odveo u policijsku stanicu i prijavio da kao izgubljeno dete. Policija je odvela Sarua u Vladin centar za napuštenu decu. Nekoliko nedelja kasnije, premešten je u Indijsko društvo za sponzorstvo i usvajanje.

Pokušali su da nađu njegovu porodicu

Tamošnje osoblje pokušalo je da pronađe njegovu porodicu. Ali Saru nije znao dovoljno informacija da im kaže, te nisu uspeli da uđu u trag njegovom rodnom gradu, i zvanično je proglašen izgubljenim detetom. Kasnije ga je usvojila porodica Brierli iz Hobarta, Tasmanija, Australija.

Saru Brirli
foto: Curtis/Starpix / Shutterstock Editorial / Profimedia

Majka je besomučno tražila svoje sinove

U međuvremenu, njegova majka Kamla Munši je tražila svoja dva sina. Nekoliko nedelja nakon što se njeni sinovi nisu vratili kući, policija ju je obavestila da je Guduovo telo pronađeno u blizini železničke pruge, nakon što ga je ubio voz.

Tada je sa ogromnim bolom u srcu, svu svoju energiju usmerila na traženje Sarua, putujući na različita mesta vozovima. Nikada nije odustajala od nade da je Saru još uvek živ i da će se jednog dana vratiti. Godinama kasnije, odlučila je da ostane u Ganeš Talaju, umesto da se preseli kod strarijeg sina Kalua, koji je osnovao tada već svoju porodicu u Burhanpuru, kako bi Saru mogao da je pronađe, ako se vrati.

Kako je izgledao odrastanje Sarua u Australiji?

Saru je odrastao u Hobartu u australijskoj porodici. Njegovi novi roditelji usvojili su još jednog indijskog dečaka, Mantoša. Saru je naučio engleski i ubrzo je izgubio vezu sa hindskim.

Tako je godinama, zapravo, pogrešno izgovarao svoje ime, koje pravilno glasi Šeru. Studirao je biznis i ugostiteljstvo u ​​Kanberi.

Pet godina je svake noći tražio svoje rodno mesto

Iako je Saru imao relativno srećno detinjstvo odrastajući u Tasmaniji, u njemu je tinjala želja da razume šta mu se dogodilo kada je bio mali. Ta čežnja ga je terala da skoro pet godina satima noću sedi za računarom. To je bio mučan, pedantan proces proučavanja Google Earth-a u potrazi za poznatim predelima. Nije znao čak ni kako mu se zove rodno mesto.

- Bio sam isuviše uplašen da bih nekome rekao za to, zato što mi je delovalo kao koještarija: bilo je kao da tražim iglu u plastu sena. Znao sam to, ali sam iznenada zaboravio i bio toliko zaintrigiran metodičnošću, najjednostavnijim postupcima i strategijom - priča Saru.

Oslanjao se na svoja nejasna sećanja na glavne karakteristike oko železničke stanice Burhanpur, iako je malo znao o nazivu stanice osim što je počelo slovom B. Kasno jedne noći 2011. naišao je na malu železničku stanicu koja je veoma odgovarala njegovom sećanju iz detinjstva o tome gde je ostao zarobljen u praznom vagonu.

Ime ove stanice bilo je Burhanpur, veoma blisko fonetskom pisanju imena kojeg se sećao iz detinjstva. Pratio je satelitske snimke železničke pruge na severu i pronašao grad Kandva. Nije se sećao tog imena, ali je grad imao prepoznatljive karakteristike, poput fontane u blizini železničke šine na kojoj je nekada svirao. Uspeo je da prati put kroz ulice do onoga što je izgledalo kao mesto gde su on i njegova porodica živeli.

- Toliko dugo sam tragao, a onda sam odjednom, oko dva ili tri ujutru, naleteo na nešto. Došao sam na tu železničku stanicu koju nisam video 25 godina. To je bio trenutak šoka, neki neverovatan osećaj, bilo je tačno onako kako sam se sećao.

Prateći trag, Saru je kontaktirao Fejsbuk grupu sa sedištem u Khandva, koja mu je učvrstila njegovo uverenje da bi to mogao biti njegov rodni grad.

Emotivni povratak u domovinu

Saru je 12. februara 2012. putovao u Kandvu u Indiji. Ponovo je zakoračio na tlo Ganeš Talaja. Pitao je stanovnike da li znaju za neku porodicu koja je izgubila sina pre 25 godina. U Hobartu je pokazao svoje fotografije kao dete.

- Kada sam stigao u svoj rodni grad, sve što sam želeo je da skinem cipele i čarape i da prošetam ulicama kojima sam šetao pre 25 godina. Ali bacio sam torbu ispred hotela, izašao, i noge su me automatski odvele pravo ispred vrata kuće u kojoj sam se rodio. U kući nije bilo nikoga, sve je bilo tamno i mračno, i kuća je delovala skoro napušteno.

Saru je bio utučen, ali uskoro se pojavila neka žena i pitala ga „veoma engleskim akcentom" da li može da mu pomogne. Izvadio je svoju sliku kada je bio dete i objasnio joj da je na slici on.

"Ti ljudi više ne žive tu, odgovorila je ona. Iznenada, pojavio se neki čovek, i Saru je ponovio svoje pitanje. „Rekao mi je da ga sačekam malo, i vratio se pet minuta kasnije i rekao -"Hajde, pođi sa mnom. Odvešću te kod tvoje majke". Iza ugla je upoznao Sarua sa jednom ženom, i smesta je znao. ""Kročila je ka meni, i ja sam kročio ka njoj; nismo skidali pogled jedno s drugog – to je bio jedan od onih ključnih trenutaka kada vreme stane. Naši neutroni, protoni i elektroni su se izmešali kao u nuklearnoj fisiji," objašnjava Saru.

1 / 5 Foto: Printscreen Instagram / LaPazianS

Takođe se ponovo ujedinio sa svojom sestrom Šekilom, učiteljicom, i preživelim bratom Kaluom, direktorom jedne farbrike. Sa gubitkom Sarua i Gudua, njihova majka je mogla da priušti da pošalje ostalo dvoje dece u školu.

Gde je Saru danas?

Saru nastavlja da živi u Hobartu. On i njegova indijska porodica sada mogu redovno da komuniciraju, koristeći prednost računara. Majci je kupio kuću i obezbedio je tako da više ne mora da se muči.

Saru je 2013. objavio svoju knjigu „Dug put kući“ u kojoj opisuje svoje muke izgubljenog petogodišnjaka, usvajanje od strane australijske porodice i potragu za indijskom porodicom.

Kako je ceo njegov dosadašnji život izgledao kao scenario sa film, on je i snimljen sa veoma simboličnim nazivom "Lav", što je značenje njegovog pravog imena. Bio je nominovan u nekoliko kategorija za Oskara, a ikako nije osvojio nijedan, ljudi širom sveta su hrlili u bioskope da ga pogledaju, jer je svakog ostavljao bez daha. Niko nje mogao da poveruje da je jednog dečaka zadesila takva sudbina.

Danas mnogo pomaže Indijskom društvu za sponzorstvo i usvajanje, a ističe da bi voleo da napiše i knjigu u kojoj bi opisao njegovo odrastanje u Tasmaniji.

"Nadam se da bi i to adaptirali za film", smeje se on. "Mislim da bi trebalo da postoji više istinitih priča," zaključio je.

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs