Postao je poznat široj jugoslovenskoj javnosti u jeku sukoba u SR Sloveniji 1991. godine. U tom trenutku Bahrudin je bio na odsluženju redovnog vojnog roka u Karlovcu, te je kao desetar 306. lakog artiljerijskog puka PVO 10. korpusa JNA – Zagreb bio odaslan u SR Sloveniju. U ranim satima 27. 6. 1991. godine 306. laki artiljerijski puk PVO je prešao slovensku granicu kod Metlike, da bi odmah potom bio napadnut od pripadnika Teritorijalne odbrane (TO) SR Slovenije. Novinar Yutela Ivica Puljić je intervjuisao Bahrudina na liniji vatre na Krakovskem Gozdu dok je ležeći u šumi držao položaj. Taj dvominutni intervju, a i sam Bahrudin, su ušli u kolektivno sećanje svih pripadnika južnoslavenskih naroda koji su te večeri gledali Yutelov prilog.
Ivica Puljić: "Kakvo je stanje?"
Bahrudin Kaletović: "Je*eno, eto kakvo."
Ivica Puljić: "Znate li protiv koga se borite?"
Bahrudin Kaletović: "Otkud znam, samo znam da pucaju na nas i ništa više. Pucaju ovi teritorijalci, je*i ga, ko će drugi."
Reporter nastavlja i postavlja pitanje da li zna zbog čega se vodi rat. "Ma otkud znam. Kol’ko ja kužim to, oni kao hoće da se otcjepljuju, a mi im kao ne damo. U stvari, mi samo hoćemo da se vratimo u kasarnu i ništa više", odgovorio je tada devetnaestogodišnjak iz Tuzle.
Bahrudin je kao desetar bio zadužen za tri mlada vojnika (Marko Bojanić 1971 godište, Fahir Imamović 1972 godište i Florim Kasumi 1971 godište) koji su tek bili došli u vojsku. Nažalost sva trojica su poginula tokom tog sukoba. Sam Bahrudin je kasnije bio zarobiljen od pripadnika slovenske TO. Prema rečima njegov strica, prema Bahrudinu su se u zarobljeništvu dobro odnosili. Nešto kasnije, Bahrudin i preostali zarobljeni regruti (vojnici) su dobili civilnu odeću i pušteni su da se vrate kućama. Posle nekoliko dana odmora u rodnoj Tuzli, Bahrudin i ostali tuzlanski regruti su dobili pozive da se jave u JNA kako bi doslužili ostatak vojnog roka. Bahrudin je bio poslat u Đakovo gde je služio ostatak vojnog roka kao deo 17. korpusa JNA – Tuzla. U Đakovu je bio u vojničkom orkestru. Bahrudin je međutim sa celom svojom jedinicom bio zarobljen i u Đakovu nakon što se rat u Hrvatskoj rasplamsao, iako kao član vojničkog orkestra, nije bio na samoj liniji fronta u Hrvatskoj. Posle je bio pušten na slobodu. Bahrudin se konačno "skinuo" iz JNA 29. 11. 1991 godine, na Dan Republike koja tada više nije postojala.
Po početku rata u Bosni i Hercegovini, Bahrudin se prijavio u rezervni policijski sastav. Prema vlastitom svedočanstvu tokom rata u Bosni i Hercegovini je bio vezista, često na prvoj liniji fronta gde je video pravi pakao. Demobilisan je po završetku rata 24. 4. 1996 godine.
Bahrudin se oženio 1993. godine. Iz tog braka mu se rodila kćerka Esmeralda i sin Damir. Sanjao je da će biti muzičar i svirao je gitaru. Bahrudin je u vremenu nakon jugoslavenskih ratova svirao sa svojom grupom u Zagrebu. Nesretno je poginuo u saobraćajnoj nesreći 1998. godine kada je posetio Tuzlu da vidi porodicu tj. novorođenog sina.
