Sedeo sam u kafiću u kome sedim skoro svakog dana. Poručio sam kafu i uzeo da pročitam novine. Kelner mi je doneo kafu i dosta glasno rekao:
„Komšija zašto čitate to đubre?”
Nije bilo zlobe u njegovom glasu. Osećala se čak iskrena zabrinutost za moje mentalno zdravlje.
„Oni objavljuju samo laži i obmane”, to je već rekao povišenim tonom. Ljudi u kafiću su se okrenula prema meni.
Odjednom se atmosfera promenila. Ili se meni tako učinilo. Ljudi su me gledali nekako drugačije.
Nisam bio uplašen, ali mi je bilo neprijatno, u meni se pojavio nekakav osećaj krivice, bez razloga i bez povoda. Shvatio sam koliko se suzio prostor opšte i lične slobode.
Pomislio sam: danas mi propisuju šta da čitam, sutra će šta da govorim, prekosutra šta da mislim…. Kao spas zazvonio je mobilni telefon.
Prokleta starost, zaboravio sam druga sa fakulteta