Mirisalo je na lavandu, klimu i strah koji se zadržava u zidovima. Poslednjih godinu dana moj život se merio tabletama, kateterima i nepomičnim nogama mog muža. Nekada uspešan biznismen, danas čovek prikovan za krevet. Ja – njegova žena, bolničarka, fizioterapeut, psiholog i senka.
Prodala sam auto. Napustila karijeru dizajnerke. Naučila da masiram bolje od medicinskih sestara. Živela sam za njega.
Čudo koje me je koštalo svega
I onda se desilo čudo. Prvi korak. Pa drugi. Pa štap više nije bio potreban. Stajao je pored prozora u skupom odelu koje sam godinu dana čuvala kao relikviju. Bio je snažan, uspravan, živ.
A ja? U starom džemperu, s podočnjacima i kosom u neurednoj punđi.
"Ane, mnogo sam razmišljao… Ako sam već ustao, hoću da živim punim plućima."
Pomislila sam: zajedno. A on je rekao: "Pogledaj se. Postala si senka. Podsećaš me na bol, na slabost. Zaslužujem bolje."
Trenutak kada mi je duša umukla
Reči su mi lomile nešto iznutra. Ne srce. Ne suze. Nego ono tiho mesto gde sam još verovala da me vidi.
"Spakuj se. Imaš dva sata."
Uzela sam stari kofer sa medenog meseca. Nekoliko knjiga. Svoje skice. Ništa više.
Izašla sam na kišu sa nekoliko hiljada u džepu i ključevima bakine dače.
Bekstvo u tišinu
Stara kuća me je dočekala mirisom vlažnog drveta i zaborava. Sedela sam na sofi do zore. Nisam plakala. Nisam mislila. Samo sam disala.
Prve dve nedelje – autopilot. Kaša, drva, san. A onda sam se jednog dana pogledala u ogledalo.
"Nisam ostarila", rekla sam sebi. "Samo sam bila zatrpana."
Povratak sebi
Počela sam da čistim. Da šijem jastuke. Da farbam sto. Da otvaram prozore.
Našla sam posao u baštenskom centru. Zemlja pod noktima. Ljudi oko mene. Život.
Trčala sam. Disala. Skraćila kosu. Kupila patike.
Počela sam ponovo da crtam.
Kako sam se vratila u grad
Radila sam noću. Mali projekti. Onda jedan kafić. Onda – poziv iz arhitektonske firme.
Vratila sam se u grad drugačija. Ne mlađa. Zrelija.
Nisam više imala pogled žene koja pita: Jesam li dovoljna?
Imala sam pogled žene koja zna da jeste.
Kada se prošlost pojavila na vratima
Jednog dana – sekretarica: "Imate posetioca. Deluje loše."
Znala sam ko je.
Ušao je slomljen, sa istim onim leđima koja sam nekada držala u rukama.
"Ane… pogrešio sam."
Slušala sam ga bez gneva. Bez suza. Bez ičega.
„Pre godinu dana rekao si mi da sam ostarila. Bio si u pravu – dobio si ono što si zaslužio. A ja sam dobila sebe.“
Zašto se više nisam vratila
"Imaš li srce", rekao je.
"Imala sam ga", odgovorila sam. "Ostavila sam ga u stanu kad si me izbacio."
Otišao je. Sporo. Teško.
A ja sam ostala u tišini koja više nije bolela.
Novi život, bez senki
Te večeri sam sedela sa Markom. Arhitektom. Muškarcem koji me gleda kao ženu, ne kao resurs.
Pogledala sam svoje ruke – negovane, mirisne, moje.
"Istina zna da bude surova", rekla sam. "Ali samo za one koji ne znaju da vole."