„Ne mogu više, Jasna. Želim razvod.“ Te reči su mi odzvanjale u ušima dok sam zurila u beli stolnjak prekriven mrvicama od jučerašnjeg hleba. Bio mi je šezdeseti rođendan. Očekivala sam skromnu večeru, možda buket karanfila, ali umesto toga, Zoran mi je pružio plavu kovertu. Unutra su bili papiri za razvod.
„Šališ se?“ zamucala sam, glasom tankim kao konac. Samo je slegnuo ramenima, izbegavajući moj pogled. „Više nisam srećan. Nisam godinama. Žao mi je, Jasna.“
Sećam se da sam tada ustala od stola, otišla do prozora i gledala kako kiša udara po limenom krovu garaže moje komšinice. Srce mi je tako jako lupalo da sam mislila da će mi iskočiti iz grudi. Provela sam ceo život sa ovim čovekom – zajedno smo prošli kroz rat, hipoteku, odgajili dvoje dece, preživeli smrt naših roditelja i sve male svakodnevne borbe koje život donosi. A sada, kada sam mislila da ćemo zajedno ostariti, on odlazi.
Nisam plakala. Ne odmah. Prvo sam osetila bes, zatim tugu, pa prazninu. Deca su već odrasla – Ivana živi u Beogradu, ima svoju porodicu, a Dario je pre pet godina otišao da radi u Nemačku. Zoran i ja smo ostali sami u kući u Vrčinu, navikli na tišinu koju povremeno prekida lavež komšijinog psa.
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije – sa mora, sa planinarenja, sa rođendanskih zabava kada su deca bila mala. Pitala sam se gde je nestala sreća na tim fotografijama? Kada smo prestali da budemo mi? Da li je to bila moja krivica? Da li sam previše davala deci, premalo njemu? Ili je jednostavno uvek bio nesrećan i nije znao kako da to kaže?
Narednih dana, Zoran je spakovao nekoliko majica i otišao kod brata u Kaluđericu. Stan je ostao tih, prevelik za mene samu. Prijatelji su me pozvali na kafu, nudili mi rame za plakanje, ali nisam imala snage da pričam ili plačem. Najviše me je bolelo to što su svi znali – moje komšije i rođaci – a niko mi ništa nije rekao. Svi su ćutali, kao da je to neka vrsta sramote koju treba zatrpati.
Jednog jutra zazvonio mi je telefon. Bila je to Ivana.
„Mama, čula sam... Da li ti je tata stvarno ovo uradio?“
„Da, dušo“, tiho sam odgovorila.
„Kako može? Posle svega... Hoćeš li doći kod nas na neko vreme?“
Nisam želela da budem teret ni njoj ni unucima. „Ne brini za mene. Moram sama da prođem kroz ovo.“
Ali nisam znala šta dalje. Svaki dan je bio isti – ustajanje, kafa pored prozora, gledanje kroz zavese u prazno dvorište. Počela sam da gubim volju da kuvam, da sređujem stan, čak i da se tuširam. Sve mi se činilo besmislenim.
Jednog dana, srela sam komšinicu Nadu.
„Jasna, ne osećaš se dobro... Dođi na kolačiće posle ručka. Ne možeš biti sama“, rekla mi je i povukla me za ruku.
Dve druge žene iz komšiluka bile su kod Nade – Milena i Anka. Sve tri su prošle kroz razvod ili smrt muževa. Počele su da pričaju svoje priče – o tome kako su mislile da neće preživeti prvu noć same u krevetu, kako su se plašile da izađu među ljude, kako su se osećale kao da ih je neko gumicom izbrisao iz sopstvenih života.
„Ali znate šta?“ rekla je Anka i nasmejala se kroz suze. „Preživeli smo! I sada smo bolji nego ikad!“
Te reči su mi prvi put dale tračak nade.
Počela sam da izlazim iz kuće – prvo samo do prodavnice, zatim na pijacu, pa na kafu sa Nadom u obližnjem kafiću gde konobarica zna kako da mi spremi crnu kafu bez šećera, a da ja ništa ne kažem. Počela sam da primećujem ljude oko sebe – staricu koja prodaje cveće na autobuskoj stanici, mladića koji svira gitaru na uglu, devojku koja svakodnevno trči po parku.
Jednog dana sam odlučila da pohađam kurs slikanja u Kulturnom centru. Oduvek sam volela da crtam, ali nikada nisam imala vremena ni hrabrosti da se upišem. Instruktorka, Vesna, bila je vesela žena mojih godina koja me je odmah ohrabrila.
„Jasna, ne postoji loš crtež! Samo sloboda izražavanja!“
Prvi put posle dugo vremena, osećala sam se živo dok sam mešala boje i nanosila ih na platno. Upoznala sam nove ljude – Mirjanu, koja je pre dve godine ostala udovica i sada sama putuje svetom; Vojina, koji se vratio pisanju poezije nakon razvoda; i Tomislava, koji je naučio da kuva nakon penzionisanja i sada vodi kulinarske radionice.
Počela sam ponovo da živim.
Zoran me je pozvao posle tri meseca.
„Jasna... Jesi li dobro?“
„Jesam“, odgovorila sam iskreno prvi put.
„Znaš… Možda smo mogli drugačije da uradimo stvari…“
„Možda jesmo“, prekinula sam ga nežno, ali odlučno. „Ali sada moram da naučim da budem u redu sa sobom.“
Deca su dolazila češće nego ranije – Ivana me je vodila u bioskop i na izložbe, Danilo me je zvao video pozivima iz Štutgarta i pričao mi o svom radu i planovima da se jednog dana vrati kući.
Naučila sam da kuvam samo za sebe – male porcije rižota od povrća koje volim, kolače od jabuka po maminom receptu koje nikada nisam imala vremena da napravim kada su deca bila mala.
Jedne večeri sam sedela sama na balkonu sa čašom vina i posmatrala zalazak sunca. Osetila sam mir koji godinama nisam poznavala.
Ponekad me još uvek boli kada vidim stare parove kako hodaju ruku pod ruku ispod ili kada čujem poznatu pesmu na radiju uz koju smo Zoran i ja voleli da igramo u mladosti. Ali više ne osećam gorčinu ili tugu – osećam zahvalnost što sam imala priliku da volim i budem voljena.
Danas znam da vredim sama po sebi – ne kao supruga, ne kao majka, ne kao domaćica – već kao Jasna.
Možda nikada neću pronaći novu ljubav, možda hoću – ali znam da nikada više neću pristati na manje od onoga što zaslužujem.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi u senci tuđih očekivanja i zaboravlja ko smo zaista? Možemo li pronaći sreću sa sobom kada nam život sve oduzme? Šta vi mislite?