Sluškinju zlostavljala bogata porodica za koju je radila, ona htela da im se osveti, pa sinu poklonila lutku. Od tada kreće pakao njene osvete. Tako počinje legenda.
U staklenoj vitrini jednog muzeja na Floridi sedi lutka koja, prema tvrdnjama mnogih, nije obična igračka. Velika je gotovo kao dete i večito posmatra posetioce svojim praznim, ali zlokobno živim pogledom. Zove se Robert. Više od sto godina ljudi joj pripisuju šapate u noći, iznenadne nesreće i oči koje prate svaki korak onoga ko se usudi da je neozbiljno posmatra ili vređa.
U stvarnom životu Robert nije samo filmska izmišljotina, već predmet istorije, folklora i neobjašnjivog straha.
Istinita priča o Robertu počinje u jednoj uglednoj kući u Ki Vestu, nastavlja se generacijama i završava u muzeju gde ljudi odlaze da je vide. Neki i da joj se izvine.
Priča o Robertu
U prigušenom svetlu muzeja Fort Ist Martelo u Ki Vestu na Floridi, on sedi. Zaštićen pleksiglasom, lutak Robert posmatra nepreglednu reku posetilaca. Njegovo mornarsko odelo, iznošeno i blago pretesno, nekada je pripadalo dečaku koji ga je posedovao. Lice mu je ispunjeno slamom, a prekriveno je mrljama i usecima koji nalikuju ožiljcima, dajući mu uznemirujući izgled. Njegove staklene, crne oči zure bez treptaja. U krilu drži malu plišanu igračku, možda lava ili psa, koja je na svoj način jednako jeziva.
No, najupečatljiviji deo izložbe nisu ni lutka ni njena starost. To su zidovi koji ga okružuju, prekriveni hiljadama pisama. Ovo nisu pisma obožavalaca. To su izvinjenja. Pisma posetilaca iz celog sveta koji mole Roberta da ukloni kletvu za koju veruju da ju je bacio na njih zbog nepoštovanja. Ova pisma odmah uspostavljaju ulog i snagu legende koja okružuje ovaj predmet.
Robert nije samo lutka; on je kulturni artefakt i paranormalna ikona, slavno prozvan "najukletijom lutkom na svetu". Priča iza lutke postavlja centralno, uznemirujuće pitanje koje se provlači kroz više od jednog veka: Kako je dečja igračka, stvorena pre više od sto godina, postala predmet tako dubokog straha i poštovanja da se ljudi osećaju primoranima da joj pišu, moleći za oproštaj?
Neobično stvaranje
Priča o Robertu započinje na prelazu iz 19. u 20. vek, u Gingenu u Nemačkoj, u radionici firme Štajf (nem.Steiff), poznate po stvaranju prvog medvedića. Robert je proizveden oko 1904. godine. Međutim, ključni detalj koji ga odmah izdvaja jeste činjenica da, prema istraživanju muzeja i istoričara firme Štajf, Robert verovatno nikada nije bio namenjen prodaji kao dečja igračka.
Verovatnije je bio deo seta lutaka u prirodnoj veličini, možda odevenih kao klovnovi ili dvorske lude, namenjenih za izlog. Ova činjenica Roberta odmah postavlja kao predmet koji je "izvan svog mesta", nije dizajniran za ulogu koju će uskoro preuzeti. Visok 101 cm i ispunjen drvenom vunom poznatom kao "ekscelsior", naglašava njegovu neobičnu, gotovo ljudsku prisutnost.
Postoje dve suprotstavljene, a jednako snažne priče o tome kako je Robert stigao u posed četvorogodišnjeg Roberta Judžina Otoa (Robert Eugene Otto) u Ki Vestu.
Prva, benignija porodična priča, kaže da je dečakov deda kupio lutku tokom putovanja u Nemačku i poklonio je unuku za rođendan. Ova verzija priču temelji na jednostavnoj, porodičnoj ljubavi.
Druga, zlokobnija i mnogo poznatija legenda, govori o bahamskoj sluškinji koja je, navodno zlostavljana od strane porodice Oto, praktikovala vudu ili crnu magiju. Kao čin osvete, proklela je lutku pre nego što ju je dala mladom Džinuu.
Ovaj narativ uvodi teme osvete, mračne magije i dinamike moći iz kolonijalnog doba, dajući legendi znatno mračniji prizvuk.
Priča o "poklonu" je verovatna, ali zaboravljiva; priča o "kletvi" je folklorna, dotiče se istorijskih teskoba uz vudu i odnose gospodara i sluga na američkom Jugu, što je čini daleko uverljivijom i otpornijom. Ta dvosmislenost porekla glavni je pokretač Robertove legende.
Bez konačne, dokazive istorije, priča ostaje otvorena za tumačenje, dozvoljavajući pojedincima da projektuju vlastita uverenja i strahove na predmet.
Dečak i njegov dvojnik
Priča je dakle započeta u velelepnoj viktorijanskoj vilu na adresi 534 Iton Strit (Eaton Street) u Ki Vestu, danas poznatu kao Artist haus (eng. Artist House).
To je bio dom ugledne porodice Oto, gde je odrastao Robert Judžin Oto, koji je insistirao da ga zovu "Džin". Odnos između Džina i lutke bio je jedinstveno intenzivan. Džin je lutki dao svoje ime, Robert, čime je zapravo stvorio dvojnika. Odenuo je Roberta u vlastito mornarsko odelo iz detinjstva, dodatno brišući granice između njih. Oni koji su poznavali porodicu opisali su tu vezu kao nezdravu.
Džin se prema Robertu nije odnosio kao prema igrački, već kao prema živom biću, poverljivom prijatelju od kojeg je bio nerazdvojan.
Ubrzo su se pojavili prvi znaci neobičnih aktivnosti. Kad god bi se slomila igračka, prevrnuo nameštaj ili dogodio bilo kakav nestašluk, mladi Džin bi svalio krivicu uz danas zloglasnu frazu: "Robert je to učinio".
Priča eskalira s izveštajima Džinovih roditelja i slugu. Tvrdili su da su čuli Džina kako u svojoj sobi razgovara s Robertom, ali i da su čuli drugi, izrazito drugačiji i dublji glas kako mu odgovara. Najdramatičniji rani incident dogodio se jedne noći kada je Džin vriskom probudio kuću.
Njegovi roditelji provalili su u zaključanu sobu i zatekli je u neredu, s prevrnutim nameštajem, dok je prestrašeni Džin ležao u krevetu, a Robert mirno sedeo u podnožju, zureći u njih.
Ta psihološka dinamika koja je postojala između lutke i dečaka je verovatno uznemirujuća više od obične priče o duhovima, jer sugeriše da "ukletost" možda nije potekla od spoljne kletve, već iz intenzivne, usredsređene i možda poremećene mašte usamljenog deteta.
Nepoželjni ukućanin
Priča prati Džina dok odrasta u istaknutog, iako ekscentričnog, umetnika koji studira u Njujorku i Parizu. Oženio se pijanistkinjom En Parker, a 1930. godine vratili su se u Ki Vest kako bi živeli u porodičnoj kući koju je nasledio na adresi 534 Iton Strit.
Na Enin užas, Džinova veza s Robertom nije oslabila. Doneo je lutku s tavana, nosio je iz sobe u sobu, postavljao je za sto za večeru, pa čak i držao u njihovoj spavaćoj sobi dok su spavali. Džin je Robertu dodelio posebnu sobu u tornju kuće, zajedno s vlastitim malim nameštajem.
Enina nelagoda na kraju ju je navela da insistira da se Robert trajno zaključa na tavan. Taj čin, prema legendi, nije ućutkao Roberta, već ga je razljutio. Posetioci i članovi porodice počeli su da čuju čudne korake i "đavolski smeh" koji su dopirali s tavana.
U tom razdoblju nastaje jedna od najpoznatijih Robertovih legendi. Deca iz susedstva koja su prolazila pored kuće Otovih tvrdila su da su videla Robertovu figuru kako se pojavljuje na prozoru tornja, posmatra ih, mršti se, a ponekad im se i ruga pre nego što bi nestao. Priča kulminira kada je Džin, čuvši te izveštaje i znajući da je zaključao lutku na tavan, otišao da istraži samo da bi pronašao Roberta kako sedi u stolici za ljuljanje pored prozora tornja, baš kao što su deca opisala. To se navodno dogodilo više puta.
Taj prelazak s privatnog ukletog mesta na javnu legendu ključan je za njegov opstanak nakon života porodice Oto. Školska deca postaju prvi spoljni "vernici" i pripovedači, osiguravajući da legenda počne da živi vlastitim životom, nezavisno od Džina, iako za sve to, i dalje nema čvrstih dokaza.
Izgubljene godine i novi čuvari
Džin Oto umro je 1974. godine, a njegova supruga En dve godine kasnije. Kuća, a s njom i Robert, prodata je. Nova vlasnica bila je Mirtl Rojter, koja je otkrila Roberta na tavanu i živela s njim u kući šest godina pre nego što se preselila i povela lutku sa sobom na još četrnaest godina. Mirtl je postala Robertova glavna starateljka i izvor mnogih priča iz post-Oto ere. Tvrdila je da je lutka nesumnjivo ukleta i da se sama kreće po njenoj kući. Najjezivija tvrdnja koju je iznela pre nego što ga je donirala bila je da ju je Robert jednom zaključao u njenu sobu.
Tokom tog razdoblja, drugi svedoci su takođe prijavili čudne događaje. Vodoinstalater koji je radio u kući čuo je bestelesni smeh i okrenuo se te video da se Robert pomaknuo s jednog kraja sobe na drugi. Malkolm Ros, novinar lista "Solares hil", posetio je Roberta i zabeležio jezivo iskustvo, primetivši da se izraz lica lutke menjao kao direktan odgovor na razgovor u sobi: od izraza "kažnjenog dečaka" do pogleda "prezira" kada je posetilac loše govorio o Džinu Otu.
Nakon što je Mirtl prodala kuću u Iton Stritu, uselila se nova porodica. Njihova desetogodišnja kći isprva je bila oduševljena što je pronašla Roberta na tavanu. Njeno oduševljenje brzo se pretvorilo u užas kada je počela vrišteći da se budi noću, tvrdeći da je lutka živa, da se kreće po njenoj sobi i da želi da je povredi. Ta porodica nije dugo zadržala Roberta, predala ga je Mirtl.
Poslednje počivalište
Godine 1994. nakon dvadeset godina, iscrpljena Mirtl Rojter donirala je Roberta Istorijskom i umetničkom društvu Ki Vesta, izričito navodeći razlog: lutka je ukleta i više se nije mogla nositi s njom.
Premešten je u svoj sadašnji dom, muzej Fort Ist Martelo, prikladno istorijsku tvrđavu iz građanskog rata. Čak i pre nego što je Robert izložen, osoblje muzeja izvestilo je o primetnoj "promeni energija" u zgradi. U početku je bio u skladištu, ali glas o njegovom dolasku se proširio i ljudi su počeli da traže da ga vide.
Jednom kad je Robert izložen, započelo je novo poglavlje njegove legende. Osoblje muzeja i posetioci izvestili su da bi se kamere i drugi elektronski uređaji neobjašnjivo kvarili u njegovoj prisutnosti. Taj fenomen doveo je do sada poznatog pravila: morate tražiti Robertovo dopuštenje pre nego što ga fotografišete. Nepoštovanje ili fotografisanje bez pitanja navodno rezultira kletvom.
Ovaj novi, interaktivni element legende bio je katalizator. Pretvorio je pasivno iskustvo posmatranja u rizičnu interakciju. U kombinaciji s usponom interneta i paranormalnih televizijskih emisija, Robertova slava je eksplodirala. Postao je odredište za lovce na duhove, vidovnjake i radoznale turiste iz celog sveta.
Robertov prelazak u muzej predstavlja njegovu konačnu transformaciju iz dela privatne istorije i lokalnog folklora u javni artefakt i komercijalnu atrakciju. Pravilo "dopuštenja" je genijalan narativni potez. Tražeći dopuštenje, čak i skeptično, posetilac učestvuje u ritualu koji priznaje moć lutke. Taj čin učestvovanja je ono što legendu održava živom i moćnom u 21. veku.
Pošta pokajnika i filmsko nasleđe
Muzej gotovo svakodnevno prima poštu i mejlove za Roberta. Zidovi njegove izložbe prekriveni su tim pismima. Pisma sadrže širok spektar nesreća koje se pripisuju Robertovoj kletvi. To uključuje saobraćajne nesreće, gubitak posla, razvod, finansijsku propast, slomljene kosti, iznenadne i teške bolesti (rak), kuće pogođene munjom. Pisma su ispunjena očajem, moleći lutku da zaustavi kletvu.
Iako se priča o Robertu često pogrešno navodi kao direktna inspiracija za film "Dečja igra", 2015. godine započeta je horor franšiza s filmom "Robert". Film uzima značajne kreativne slobode u odnosu na istorijsku legendu.
Istina i legenda
Vraćajući se na sliku Roberta u njegovoj staklenoj vitrini, okruženog pismima, ostajemo dužni odgovora na pitanje je li on zaista uklet. Je li on posuda vudu kletve? Entitet stvoren intenzivnom energijom usamljenog dečaka? Neshvaćeni duh? Ili jednostavno stara lutka čija je priča ulepšavana tokom jednog veka kako bi se na njoj zaradio novac?
Bez obzira na objektivnu istinu da je cela priča izmišljena i da ne postoji nikakva kletva niti dokazi koji upućuju na to da je lutka ukleta, legenda je preuzela živote ljudi. Za hiljade ljudi koji ga posećuju, razgovaraju s njim i pišu mu, vera u njegovu moć je stvarna, a posledice te vere za njih su opipljive.
Priča o Robertu je daleko od završetka. Sve dok ga ljudi nastavljaju posećivati, bojati ga se i verovati u njega, on će nastaviti da posmatra iza stakla, a njegova legenda će rasti sa svakim novim pismom izvinjenja koje stigne. Što pre ljudi krenu sa prihvatanjem istine, to će pre legenda o Robertu izumreti.