Elementarna ljudska potreba da se hrana sačuva od kvarenja, da duže traje, te da ima bolji ukus postoji od davnina. Tako se so kao mineralna namirnica, sirće i niz drugih supstanci biljnog porekla smatraju prvobitnim aditivima. Kuhinjska so je bila prvi aditiv, a danas ih ima daleko više, pa nam je ponekad teško da razdvojimo zdrave od nezdravih, neophodne od nepotrebnih. Odgovore na nedoumice potražili smo od vanrednog profesora dr Mirjane Rajilić Stojanović, sa Katedre za biohemijsko inženjerstvo i biotehnologiju Tehnološko-metalurškog fakulteta u Beogradu.
– U brojnim tekstovima o ovoj zanimljivoj i važnoj temi ima dosta manipulacije i senzacionalizma, kao da im je cilj da nas uplaše. Trebalo bi da imamo stručnjake koji se zaista trude da ta hrana na policama bude bezbedna. Najzdravije je da ne kupujemo gotove, procesuirane proizvode, nego da kupimo sveže i da napravimo sve sami kod kuće – kaže dr Rajilić Stojanović.
Pojačivači ukusa za dopadljivu hranu
Dodaci iz grupe konzervanasa koriste se da bi sprečili rast mikroorganizama, ali postoje i dodaci pod nazivom pojačivači ukusa koji ne omogućavaju da hrana ostane bez mikroorganizama. Njihova osnovna funkcija je da hrana postane dopadljiva.
– Osim slatkog, slanog, kiselog i gorkog ukusa, tu je i zvanično peti ukus koji se naziva umami. Otkrio ga je japanski naučnik izolujući jednu komponentu koja se danas često koristi kao pojačivač ukusa, a to je natrijum-glutaminat. Tu komponentu je izolovao iz morskih algi i video da kad se dodaje hrani, ona zaista dobije puniji ukus. Međutim, umami ne bi trebalo da ukazuje na nezdravo, na bilo koji način – kaže naša sagovornica.
Nema potrebe da se plašite aditiva, ali treba razlikovati one manje zdrave od potpuno bezbednih. Rešenje je u umerenosti unosa prerađenih proizvoda i okretanju pouzdanim proizvođačima