Poštovanje dece ne nastaje ni iz čega i ne raste iz poklona. Ono se ne može izmoliti nežnošću, niti isterati strogoćom, ako se ta strogost svodi samo na viku. Ono se rađa tamo gde je detetu toplo, ali gde pravila nisu mekana poput želea. Tamo gde odrasla osoba ne igra ulogu žrtve, već smireno drži okvire.
Postoji jedna rečenica koja zvuči zrelo i bez suvišne patetike. U njoj se odmah oseća ljubav, ali nema one lepljivosti koja kasnije guši. U njoj je podrška, ali ne i navika žrtvovanja sopstvenih granica. Ta rečenica je jednostavna:
"Tu sam uz tebe, ali ne umesto tebe."
Zašto poštovanje umire kada roditelj živi umesto deteta
Dete se brzo navikne na to da se posledice mogu poništiti. Danas majka zove učitelja, sutra otac sređuje stvari sa trenerom, prekosutra baka donosi zaboravljene stvari i pravi se da je to sasvim normalno. Naizgled je to briga, ali se u detetovoj glavi to pretvara u vrlo zgodnu misao: "Ako zagusti, odrasli će me izvući." A tamo gde nema odgovornosti, tu skoro uvek umire poštovanje.
Još jedan problem nastaje kada odrasla osoba stalno trpi i ćuti. Dete vidi da može da povisi ton, da igra na kartu sažaljenja i dobije ono što želi. Kasnije, odrasla osoba puca jer se nakupio umor, i na dete se izlije čitavo bure besa.
Dete tada ne razume zašto je ranije moglo, a sada odjednom ne može, i poštovanje prema rečima odrasle osobe se lomi.
Poštovanje se ne zasniva na strahu, čak i ako strah donosi prividnu disciplinu. Strah čini dete opreznim, ali ga ne čini zrelim. Ono samo uči da se krije, da lukavi i pogađa raspoloženje roditelja kako ne bi izvuklo deblji kraj. Odrasli se posle čude zašto je kod kuće sve naizgled pristojno, a odnos iznutra prazan.
U čemu je snaga rečenice "Tu sam uz tebe, ali ne umesto tebe"
U ovoj rečenici spojene su dve stvari koje se retko sreću zajedno. Prvi deo kaže: "Važan si mi, neću te ostaviti." Drugi deo poručuje: "Tvoj život je ipak tvoj i ti si u njemu glavni učesnik."
Dete ne čuje hladno "snalazi se sam", već uvažavajuće "ti to možeš, a ja ću te podržati". To odmah menja ton odnosa, jer je oslonac odrasle osobe uvek smireniji od dečje panike.
Ova rečenica efikasno prekida omiljenu porodičnu igru spasite me. Dete može da se razočara, da bude hirovito ili uvređeno, ali ne dobija bonus za histeriju u vidu ukidanja pravila. Pritom, ono ne ostaje samo sa svojim strahom i usamljenošću, jer je odrasla osoba tu i može da izdrži te emocije. To je snažna veština za dete i jaka zaštita za roditelja.
Dodatna prednost je što ova fraza uči dete da ne zavisi od tuđe kontrole. Ono postepeno shvata da roditelj neće živeti umesto njega i da ga neće beskonačno nositi na leđima.
To je prevencija buduće infantilnosti. Poštovanje se obično javlja tamo gde dete vidi da roditelj ne puca pod pritiskom i da se ne raspada na komade.
Kako izgovoriti ovu rečenicu, a da ne zvuči kao prazna priča
Bilo koje reči funkcionišu samo kada iza njih stoji dosledno ponašanje. Ako danas roditelj govori o odgovornosti, a sutra trči da spasava dete iz prve neprijatnosti, dete brzo shvati pravila igre. Ono počinje da testira granice iznova i iznova, jer se granice svaki put pomeraju. Zato ova rečenica ne sme zvučati kao parola, već kao čvrst stav.
Ton je važniji od idealne formulacije. Ako rečenicu izgovorite sa besom ili prezirom, dete će osetiti odbacivanje. Ako je izgovorite drhtavim glasom i sa osećajem krivice, dete će osetiti slabost i nastaviće da vrši pritisak. Potreban je smiren glas i ravan ton, bez pretnji i predavanja.
Korisno je izgovarati ovu rečenicu i izvan konflikta. Ako se čuje samo u trenucima kazne, asociraće na hladnoću. Ako se koristi i u običnim situacijama, ona postaje deo porodičnog rečnika. Tada dete čuje da odgovornost nije kazna, već normalan, odrastao deo života.
Stil/Dzen