Koji znaci će vam pomoći da shvatite da vašem detetu treba stručna pomoć?

  1. Dete stalno pokazuje agresiju i iritira ga bilo kakav komentar i postupak drugih, a ponekad čak i bez razloga. Za trogodišnje dete ovo je prirodno istraživanje granica okolnog sveta, ali ako se takvo ponašanje nastavi u odraslom dobu ili se pogorša (napreduje), onda će vam svakako biti potrebna konsultacija specijaliste.
  2. Deca ne pronalaze zajednički jezik sa vršnjacima i uvek se drže podalje.
  3. Deca su stalno zabrinuta i uplašena svega oko sebe: od rizika od povrede tokom igranja fudbala do epidemije zombija. Ne pokušavajte da ubedite dete da se samo kukavice i slabići plaše - to će samo pogoršati situaciju. Bolje je razumeti izvor ovih osećanja, jer se neka vrsta neuroze već nazire u blizini.
  4. Dete može da izrazi emocije samo kroz izlive besa, tuče, svađe - ili nikako.
  5. Dete nije zainteresovano ni za šta i ne uživa ni u čemu. Decu karakteriše radoznalost i aktivnost u traženju hobija, a ako je deci stalno dosadno i brzo se umore od različitih aktivnosti, onda je to razlog za brigu.
  6. Promene raspoloženja bez očiglednog razloga su takođe razlog za posetu specijalisti (ako su redovne, jake, potpuno neočekivane, poput prekidača).
  7. Emocije su stabilne, ali telo nije: dete je često bolesno, iako dobro jede, dovoljno spava i oblači se u skladu sa vremenskim uslovima. Tako dečje telo može reagovati na spoljašnje stimuluse, na primer, maltretiranje u školi ili strah od nastavnika.
  8. Dete je prestalo da se koncentriše na časove, a motivacija za učenje opada. To može biti jednostavno umor, ali može sakriti i ozbiljnije situacije, poput sukoba sa nastavnicima.
stockphotobabyboyisposingafacenearthebowlofpopcornonakitchenequipmentbackground313631642.jpg
Foto: Shutterstock

3 saveta kako da pripremite dete za sastanak sa psihologom

Razgovarajte sa svojim detetom o važnosti i vrednosti mentalnog zdravlja. Sigurno mu često govorite o važnosti fizičkog zdravlja - ako je tako, onda lako možete povući analogiju sa tim. Recite mu o karakteristikama psihološkog stanja osobe, kako ga proceniti, kako ga podržati, objasnite detetu ko je psiholog i kako može pomoći za udobnije zdravstveno stanje. Glavno je govoriti jednostavno i jasno, ne citirajte pojmove iz udžbenika.

Podgrejte interesovanje deteta pre posete specijalisti. Ne koristite reči „mora“ i „trebalo bi“, već mu pomozite kroz pozitivne slike, pozovite ga da zamisli kakav će biti prvi susret sa specijalistom. Navedite primere terapije kroz crteže i igre.

Ako dete već zna za psihologe i čulo je negativne stereotipe o onima koji im idu, onda nemojte pogoršavati situaciju dodatnim okidačima. Nemojte govoriti da dete ima problem koji zahteva stručnu pomoć, nemojte nazivati dete problematičnim. Navedite pozitivne primere kada poznati i uspešni ljudi idu kod specijalista jer im to poboljšava stanje i život.

Ovo su univerzalne preporuke, ali ne zaboravite da je vaše dete jedinstveno, pa bolje od drugih znate koje metode najbolje funkcionišu za njega. I obavezno održavajte kontakt sa detetom nakon seansi, slušajte njegove povratne informacije! Ponekad nije moguće odmah pronaći odgovarajućeg specijalistu, zato budite spremni na dodatne pretrage i nemojte terati dete da ide kod nekoga sa kim mu je neprijatno.