- Poštovanje dece prema roditeljima ne zavisi samo od vaspitanja, već i od toga kako se roditelji odnose prema svojim granicama.
- Samopožrtvovanje i stalno popuštanje ne stvaraju automatsku zahvalnost, ali često postaju novi obrazac odnosa.
- Ključ za promenu svakako nije čekanja da nas deca cene kroz krivicu ili dužnost.
Postoji jedna posebna vrsta bola o kojoj roditelji retko govore naglas. Ona se ne javlja kada dete povisi glas, naprotiv, pojavljuje se mnogo kasnije, kada odrasli sin prestane da zove tek tako, radi razgovora, kada ćerka počne da govori s razdražljivošću, a obična molba za pomoć odjednom postane težak teret.
U tim trenucima, u duši se rađa gorka misao: „Toliko sam toga učinila za njih. Zašto se sada prema meni odnose kao prema strancu?“
To deluje duboko nepravedno: jedna majka odgaji decu koja je zovu samo da bi je pitala kako joj je protekao dan, dok druga, u svojim poznim godinama, nedeljama čeka na poziv. Obe su volele svoju decu. Obe su se trudile koliko su mogle. Obe su smatrale sebe dobrim roditeljima. Pa ipak, ishodi su ispali sasvim drugačiji.
„Ceo život sam provela trudeći se radi njih...”
Postoje majke koje su svojoj deci zaista dale gotovo sve što su imale. Odricale su se odmora, potiskivale sopstvene želje i podnosile teškoće — sve sa ciljem da njihovo dete ima sve što mu je potrebno.
Ipak, kroz to odricanje od sebe, dogodilo se nešto suptilno: majka je prestala da bude ličnost za sebe, a postala je – funkcija. Postala je neko ko služi da nahrani, pomogne, čuva unuke, sasluša, izvuče druge iz nevolje ili oprosti.
Vremenom su deca odrasla i prestala da primećuju ogroman trud koji ih je nekada održavao.
Najtužnije je to što takvo samopožrtvovanje retko izaziva automatsku zahvalnost. Ponekad se čovek toliko navikne na to da neko brine o njemu, da to počinje da smatra potpuno podrazumevanim.
„Bila sam dobra ćerka, to je sigurno.”
Ovo je posebno teško prihvatiti onima koji su brinuli o svojim roditeljima sve do samog kraja. „Svake nedelje sam posećivala majku, kupovala joj namirnice i sedela pored nje u bolnici. Zašto moja deca ne čine isto za mene?”
Ali ovde postoji jedna bolna istina: deca nemaju obavezu da ponavljaju obrasce koje su postavili njihovi roditelji.
Svaka generacija ima sopstveno shvatanje bliskosti, dužnosti i ličnih granica. Ako su roditelji izjednačavali ljubav sa stalnim samopožrtvovanjem, njihova deca možda neće smatrati taj pristup jedinim, ili čak ispravnim, načinom da se neko voli.
Štaviše, poštovanje se ne može naučiti samo rečima. Dete godinama posmatra ne ono što mu roditelji govore, već kako se ti roditelji odnose prema sebi samima.
Greška leži duboko zakopana. Možda problem nije bio u nedostatku strogosti ili u prevelikoj popustljivosti.
Ponekad roditelji godinama pokazuju svojoj deci: „Moja osećanja se mogu staviti po strani. U redu je da mi se obraćaš grubo – oprostiću ti, bez obzira na sve. Meni lično ništa nije potrebno.”
To nije zato što oni zaista tako misle, već zato što su navikli da to trpe.
Psiholog Karl Rodžers pisao je o važnosti prihvatanja sebe – konceptu koji je direktno povezan sa porodičnim životom. Teško je naučiti nekoga da poštuje vrednost pojedinca ako sami stalno napuštate sopstvene lične granice.
Dete nema prirodnu sklonost da pomisli: „Mama je povređena, pa bi trebalo da budem pažljiviji.” Umesto toga, ono se jednostavno navikne na određeni obrazac odnosa. Ako majka uvek ćuti kada je uznemirena, to ćutanje vremenom postaje norma za sve.
Poštovanje nije isto što i strah ili obaveza.
Poštovanje se ne može iznuditi kažnjavanjem, niti se može zaslužiti nabrajanjem žrtava podnetih u prošlosti.
Rečenica „Ja sam te odgajila” možda će izazvati osećaj krivice, ali ne mora nužno dovesti do bliskosti. Prava bliskost se gradi drugačije: odraslo dete ne posmatra svog roditelja samo kao majku ili oca, već kao ljudsko biće koje ima sopstvene želje, dostojanstvo, karakter i granice.
Sasvim je u redu ne slagati se sa roditeljem, živeti samostalno ili imati sopstvene, drugačije stavove. Ipak, čak i usred sukoba, postoji temeljno razumevanje: „Nemam pravo da te ponižavam.”
A to je, u suštini, mnogo bliže pravom poštovanju nego beskrajno ispunjavanje dužnosti.
Pokloni nisu dokaz ljubavi
Ponekad odrasla deca pomažu finansijski, kupuju lekove ili donose namirnice – ali to čine tonom koji sugeriše da obavljaju neku neprijatnu dužnost. Drugo dete možda dolazi u posetu mnogo ređe, ali kada dođe, sedne, uzme majku za ruku i zaista je sasluša.
Šta ostavlja najdublji utisak?
Najverovatnije, ton glasa.
Jer ljubav se ne može meriti brojem kesa sa namirnicama, a poštovanje se ne može staviti u kovertu punu novca. U sedamdesetim godinama, čoveku često nije potreban skup poklon; potrebno mu je jednostavno pitanje: „Mama, kako si danas?“
I posebno je važno da to pitanje ne zvuči kao puka formalnost.Poštovanje počinje tihim primerom.
Deca uče kako da se ophode prema svojim roditeljima mnogo pre nego što uopšte postanu svesna da to uče.
Ona posmatraju kako se majka obraća sebi, kako otac reaguje na nepristojnost, umeju li roditelji da kažu „ne“, mogu li da odmore bez osećaja krivice i da li štite svoje vreme.
Ako žena celog života govori: „Meni ništa ne treba“, njeno dete bi je jednog dana zaista moglo poverovati.
Stoga, poštovanje počinje mnogo pre starosti – ne kroz zahteve koji se postavljaju odrasloj deci, već kroz način na koji roditelji žive sopstvene živote.
Kako povratiti poštovanje?
Ne preko prebacivanja. A svakako ne tako što ćete druge podsećati na sve što ste za njih učinili.
Ponekad morate početi od nečega sasvim neobičnog: prestanite da budete „pogodni” (uvek na raspolaganju).
Mirno recite: „Ne sviđa mi se način na koji mi se obraćaš.” Ne tražite opravdanja. Ne podižite glas. Ne upućujte pretnje. Jednostavno postavite granicu i zaista je se držite.
To možda neće preko noći promeniti odraslo dete. Možda će se u početku čak osetiti uvređenim. Ali odnosi se retko menjaju usled jedne velike svađe; oni se razvijaju kroz niz malih postupaka koji postepeno otkrivaju novu realnost: vi ste sada osoba koja ceni samu sebe.
U tom kontekstu, posebno je značajna misao Viktora Frankla: „Čoveku se sve može oduzeti, osim jedne stvari: poslednje ljudske slobode, da izabere svoj stav u bilo kojim datim okolnostima.”
Ponekad ne možemo naterati svoju decu da budu pažljivija. Ne možemo im narediti da češće zovu, niti možemo zahtevati njihovu ljubav. Ali možemo odlučiti kako ćemo se mi ophoditi prema sebi.
I možda upravo tu počinje najneočekivanija transformacija: kada osoba prestane da čeka da je drugi cene i povrati dostojanstvo koje im je nekada, gotovo neprimetno prepustila.
Na kraju krajeva, deca mogu biti nezahvalna, prezauzeta ili udaljena. Život poprima različite oblike. Ali roditeljska ljubav ne bi smela da postane doživotni ugovor u kojem jedna strana daje sve, samo da bi potom godinama čekala povraćaj te „investicije”.
Kako je to Karl Gustav Jung veoma prikladno rekao: „Vaša vizija će postati jasna tek kada budete mogli da zavirite u sopstvenu dušu.”
Ponekad prvi korak ka sticanju poštovanja sopstvene dece počinje upravo tu, ne pitanjem: „Zašto me ne cene?”, već postavljanjem jednog mnogo iskrenijeg pitanja: „Zašto sam tako dugo prihvatao/la takav odnos prema sebi koji mi je nanosio bol?”