- Roditelji deci svakodnevno daju pažnju, granice, poverenje i vreme, a ne samo stvari i poklone.
- Srećna porodica nije ona u kojoj dete dobija sve što poželi, već ona u kojoj zna da je voljeno i sigurno.
- Detetu je važno da može da pogreši, čuje 'ne' i ipak zna da mu se roditelji mogu obratiti.
Mnogi roditelji danas pokušavaju da svojoj deci pruže više nego što su sami imali. Žele da im ništa ne nedostaje, da imaju lepo detinjstvo, da budu srećna i da ne osete razočaranja kroz koja su oni prolazili.
Zbog toga se lako upadne u zamku da ljubav pokazujemo kupovinom, ispunjavanjem želja i stalnim pokušajem da detetu uklonimo svaku prepreku sa puta.
Međutim, dete ne pamti detinjstvo samo po tome koliko je igračaka imalo, gde je putovalo ili koliko je često dobijalo ono što poželi.
Mnogo važnije su stvari koje se ne mogu kupiti.
U porodicama u kojima se deca osećaju voljeno i sigurno, roditelji im svakodnevno pružaju nešto mnogo vrednije od materijalnih stvari – vreme, pažnju, granice, poverenje i osećaj da imaju kome da se vrate kada im je teško.
1. Daju im pažnju, a ne samo stvari
Detetu nije dovoljno da roditelj bude fizički prisutan u istoj prostoriji. Ono želi da oseti da ga roditelj zaista vidi i čuje.
To može biti svega nekoliko minuta dnevno bez telefona, televizora i drugih obaveza.
Kada dete priča o nečemu što odrasloj osobi deluje potpuno nevažno, roditelj koji ga sasluša zapravo mu šalje veoma važnu poruku: „Važno mi je ono što je tebi važno.“
Ne mora svaki razgovor da bude ozbiljan. Nekada će dete prepričavati šta se dogodilo u školi, drugi put će pričati o igrici, drugaru ili nečemu što je izmislilo.
Za roditelja su to možda sitnice, ali za dete su deo njegovog sveta.
Upravo zato zajednički obrok, kratka šetnja, razgovor pred spavanje ili nekoliko minuta igre mogu ostaviti dublji trag nego još jedan poklon.
2. Postavljaju granice čak i kada dete negoduje
Jedna od najtežih stvari za roditelja jeste da kaže „ne“ detetu koje se ljuti, plače ili insistira na nečemu.
Ipak, deci su granice potrebne.
Srećna porodica nije ona u kojoj dete dobija sve što poželi, već ona u kojoj zna šta može da očekuje. Pravila mogu da se razlikuju od kuće do kuće, ali dete treba da zna da postoje određene stvari koje se ne pregovaraju – vreme za spavanje, način ophođenja prema drugima, obaveze i granice u korišćenju telefona ili drugih uređaja.
To ne znači da roditelj mora da bude strog ili hladan.
Naprotiv, granica može da bude postavljena mirno: „Razumem da to želiš, ali danas ne može.“
Detetu se tako pokazuje da razočaranje može da se preživi i da ljubav ne nestaje samo zato što nije dobilo ono što je tražilo.
3. Dozvoljavaju im da pogreše
Roditelji iz najbolje namere često pokušavaju da spreče svaku detetovu grešku.
Ako zaboravi domaći, roditelj ga uradi ili ga podseti. Ako se posvađa sa drugarom, odmah rešava problem. Ako nešto ne ume, odrasli preuzme zadatak da bi sve bilo brže i lakše.
Ali dete mora da dobije priliku da nauči iz sopstvenog iskustva.
Naravno, roditelj treba da bude tu kada je potrebno, naročito kada je dete ugroženo ili suočeno sa problemom koji ne može samo da reši. Ali nije svaki neuspeh katastrofa.
Pala ocena može biti prilika za razgovor o učenju. Zaboravljena obaveza može da nauči dete odgovornosti. Izgubljena igra može da ga nauči da podnese razočaranje.
Detetu je potrebno da zna da ne mora uvek da bude najbolje i da greška ne znači da je ono loše.
4. Pokazuju ljubav i kada nisu zadovoljni njegovim ponašanjem
Postoji velika razlika između poruke „Ovo što si uradio nije u redu“ i poruke „Ti nisi dobar“.
Prva postavlja granicu. Druga udara na detetovu sliku o sebi.
U zdravim porodičnim odnosima dete treba da zna da roditelj može da bude ljut, razočaran ili zabrinut, a da ga i dalje voli.
Zato je važno odvojiti dete od njegovog postupka.
Umesto etiketa poput „lenj si“, „bezobrazan si“ ili „nikad ništa ne uradiš kako treba“, korisnije je govoriti konkretno o ponašanju: „Nije u redu što si to uradio“, „Dogovorili smo se drugačije“ ili „Hajde da vidimo kako ovo možemo da popravimo“.
Takav pristup detetu ostavlja prostor da pogreši, popravi grešku i nastavi dalje.
5. Daju im osećaj da mogu da im se obrate
Jedna od najvažnijih stvari koju roditelj može da izgradi jeste osećaj sigurnosti.
Dete treba da zna da može da dođe roditelju i kada je napravilo problem.
To ne znači da će roditelj svaki put odobriti ono što je uradilo. Naprotiv, posledice mogu postojati. Ali dete ne bi trebalo da strahuje da će zbog iskrenosti izgubiti roditeljsku ljubav.
Ako dete zna da će ga roditelj saslušati pre nego što donese zaključak, veća je verovatnoća da će mu se obratiti i onda kada problem postane ozbiljan.
To poverenje se ne gradi velikim razgovorima jednom godišnje. Gradi se svakog dana – načinom na koji roditelj reaguje kada dete prospe nešto, dobije lošu ocenu, posvađa se sa nekim ili prizna da je pogrešilo.
6. Daju im svoje vreme i prisustvo
Ovo je možda najjednostavnija, ali i najvrednija stvar.
Detetu nije potreban savršeno organizovan roditelj koji nikada ne greši. Potreban mu je roditelj koji je emocionalno prisutan.
To može da bude zajednički doručak vikendom, odlazak u prodavnicu, pričanje pred spavanje, šetnja do škole, pravljenje palačinki ili gledanje filma zajedno.
Takvi trenuci često izgledaju potpuno obično dok traju.
Ali upravo od njih nastaju uspomene.
Dete neće zauvek biti malo. Jednog dana neće tražiti da mu roditelj pročita priču, neće insistirati da zajedno gledaju crtać i možda neće želeti da ga roditelj drži za ruku dok prelaze ulicu.
Zato se detinjstvo ne gradi samo velikim izletima i skupim poklonima.
Gradi se od svakodnevnih malih trenutaka u kojima dete oseća da je voljeno, prihvaćeno i sigurno.
Srećno detinjstvo ne znači detinjstvo bez „ne“
Roditelji ne mogu i ne treba da uklone svako razočaranje iz života svog deteta.
Dete će nekada izgubiti, pogrešiti, čuti „ne“, posvađati se sa drugom, dobiti lošu ocenu ili poželeti nešto što porodica ne može ili ne želi da mu priušti.
To nije znak da je detinjstvo nesrećno.
Mnogo je važnije da dete kroz sve to zna da ima svoju sigurnu bazu – ljude koji će ga saslušati, postaviti granicu kada je potrebno, pomoći mu da ustane posle greške i pokazati mu da njegova vrednost ne zavisi od uspeha, ocena ili stvari koje poseduje.
Na kraju, ono što dete ponese iz porodice često nisu predmeti koje je dobilo, već osećaj sa kojim je odrastalo.
A osećaj da si bio voljen, saslušan i prihvaćen može da ostane jedna od najvažnijih uspomena koje čovek nosi kroz ceo život.