Nakon skromne sahrane, kada su gosti otišli i kuća utonula u čudnu, tihu tišinu, Natalija je ostala sama. Činilo joj se da zidovi još uvek zadržavaju dah njenih roditelja — oca s čvrstim glasom i majke, koja je uvek mirisala na vanilu i šipak.
Polako je šetala iz sobe u sobu, brišući prašinu, prebiraći po stvarima. Mnogo toga joj je nagnalo suze na oči — očevе naočare, sveska s majčinim rukopisom, kutija s njihovim pismima. Ali najviše od svega, Nataliju je vuklo na tavan. Tamo njen otac retko koga puštao — čak ni nju.
Stepenice su škripale. Kutije, stari koferi i zaboravljene igračke skupljali su prašinu u mraku. Preturajući po jednoj kutiji, Natalija je naišla na video-kasetu. Na beloj nalepnici je pisalo: "Venčanje. 1979."
"Ako nam se nešto desi, ne plači"
Srce joj je brže zakucalo. Požurila je dole, izvadila stari videorekorder — čudom sačuvan u ormanu — povezala ga s televizorom i pritisnula "play".
Ekran se zatalasa. A onda — stara kuća, okićena svežim cvećem. Mlada majka u jednostavnoj, ali snežnobeloj haljini. Otac u vojnoj uniformi, još uvek veoma mlad, sa blistavim očima. Gledali su se kao da ceo svet postoji samo za njih. Majka se stidljivo osmehivala, otac joj nameštao kosu, a u jednom trenutku joj nešto šapnuo na uvo.
U tom trenutku Natalija se približila ekranu i čula reči koje su zvučale kao da su upućene njoj:
— "Ako nam se nešto desi, ne plači. Ljubav je večna. Tu smo, čak i kad te niko ne grli."
Traka se završila, ali soba je još dugo ostala tiha, ispunjena nečim dubljim od samog sećanja. Natalija je zagrlila jastuk i prvi put tih dana nije plakala. Samo je zatvorila oči.
Znala je: oni su zaista tu. Oduvek su bili. I zauvek će biti.
Prošlo je nekoliko dana. Natalija je ostala u roditeljskoj kući, kao da nije mogla da ih pusti. Svaki kutak, svaka stvar nosila je delić njihove ljubavi. Ali nakon gledanja te video-kasete, nešto se u njoj promenilo. Bol nije nestao, ali je postao blaži, podnošljiviji.
Počela je da lista stare albume, pisma, dokumenta. Na dnu jedne kutije pronašla je kovertu s natpisom ispisanim njenim dečjim rukopisom: "Mami i tati, povodom njihove 25. godišnjice braka." Unutra — crtež i poruka: "Želim da uvek budete zajedno. Čak i kad porastem."
Suze su joj se kotrljale niz obraze.
— "I stvarno sam porasla... A vi ste još uvek zajedno..." — šapnula je.
Te večeri, dok je prebirala po očevim papirima, naišla je na malu, zapečaćenu kovertu. Na njoj — pažljivo napisan rukopis:
"Otvoriti tek posle naše smrti."
Ruke su joj drhtale. Stegla je usne, pažljivo otvorila kovertu. Unutra — pismo:
Mojoj ćerki.
Ako ovo čitaš, to znači da nas više nema. I jako nam je žao što nismo mogli duže da budemo s tobom.
Ali znaj: ti si naš smisao, naš ponos, naša beskrajna ljubav.
Ne budi tužna. Pokušaj da živiš srećno. Verujemo da možeš to da podneseš.
I zapamti — najvažnije je da se ne plašiš ljubavi.
Ne boj se da se otvoriš. Ne boj se da grešiš.
Zaslužuješ da budeš srećna.
Ljubav je ono što će ostati s tobom zauvek.
Ti si njen nastavak.
S ljubavlju,
Mama i tata
Te noći je za Nataliju sve krenulo da se menja.
Sledećeg jutra probudila se s osećajem da prvi put posle dugo vremena diše punim plućima. Skuvala je čaj, otvorila prozore, pustila prolećni povetarac da uđe. Zatim je izašla u dvorište i sela na klupu — istu onu na kojoj su roditelji često sedeli zajedno. I prvi put posle mnogo godina — jednostavno se osmehnula.
Znala je kuda ide. I za koga živi.
Prošlo je još nekoliko nedelja.
Natalija je počela da se sve češće vraća u roditeljsku kuću. U početku da sredi, zatim da jednostavno sedi u tišini. A onda je shvatila — ne želi da ode. Ova kuća nije bila samo građevina. To je bio njen početak. Njena istorija. Njeni koreni.
Podnela je zahtev za privremenu registraciju i odlučila da ostane. Mogla je da radi od kuće — kao grafički dizajner imala je redovne narudžbine. Prvi put posle mnogo godina, osećala se kao da je tamo gde pripada.
Jednog dana je odlučila da sredi baštu. Sve je bilo zaraslo: jablane je trebalo orezati, cveće očistiti, travu pokositi. Radila je ceo dan, a kad je sunce počelo da zalazi, čula je glas iza ograde:
— Mogu li da pomognem?
Natalija je podigla glavu i ugledala čoveka s lopatom. Bio je u radnoj odeći, sa prijateljskim, pomalo umornim osmehom. Bio je to komšija — Mihail, iz par kuća niže. Nekad je pomagao njenom ocu oko krova, poznavao je njenu majku i držao malu Nataliju u naručju kad je imala tri godine.
— Mnogo ličiš na svoju majku — rekao je dok su pili čaj na tremu. — Ista takva — jaka i svetla.
Mihail je od tada dolazio češće. Ponekad je donosio drva, ponekad alat, a ponekad samo stajao kraj kapije i razgovarao.
Natalija je u početku držala distancu. Posle izdaje u prošlosti, nije se lako otvarala. Ali pored Mihaila — bilo je nekako mirno. Bez suvišnih reči. Bez pritiska. On je jednostavno bio.
Jedne večeri, dok su sedeli zajedno na klupi ispod stare kajsije, rekao je:
— Znaš... ponekad, da bi našao dom, moraš prvo da ga izgubiš.
Natalija se okrenula ka njemu. I, ne znajući zašto, prvi put posle dugo vremena — dodirnula je nečiju ruku.
Bilo je jednostavno. Tačno.
Njeni roditelji su otišli, ali su joj ostavili nešto mnogo dublje — unutrašnju svetlost.
Te noći ponovo je pustila onu istu video-kasetu.
I više nije plakala.
Smejala se.
Leto je prošlo.
Bašta je oživela. Natalija je zasadila cveće koje je njena majka volela — božure, ljiljane, jasmin. Dvorištem se ponovo čuo smeh. Deca su dolazila, komšije svraćale na pitu, a uveče bi pod starom lampom s verande tiho svirala gitara. Mihail je znao da svira — nenametljivo, iskreno. A Natalija je volela da ga sluša dok peva — tiho, kao da peva samo za nju.
Prvi put posle dugo vremena, prestala je da broji dane. Buka kancelarije, prazne večeri u jednosobnom stanu, prolazna poznanstva — sve je to postalo prošlost. Ovde je sve bilo drugačije. Svaka stvar imala je značenje. Svaki korak — smisao.
Jednog dana, na tavanu, pronašla je kutiju starih filmova. Među njima i traku sa natpisom: "Za Natašu. Kad poraste."
U laboratoriji su razvili fotografije. Neke nikad ranije nije videla: majka sa trudničkim stomakom, otac u čizmama na vikendici, mala Nataša ispod pletene deke. Na snimku — majka obraća se kameri:
— Nataša, ako ikada ovo pogledaš... znači da si već velika. Možda i sama. Ali zapamti: nikad nisi sama. Mi smo u tebi. U svakom izboru koji napraviš. Volimo te. Ti si naša najbolja.
Te noći, Natalija je spavala mirno. Kao da su bili tu. Kao da kuća ponovo diše.
Ujutru, Mihail je došao s korpom jabuka. I predlogom:
— Hajde da okupimo sve koji su ih voleli? Da napravimo veče sećanja u bašti. Ne kao žalost, već kao zahvalnost.
Natalija je klimnula.
— Da. To bi bilo tačno.
Te večeri pod svetlima i lampionima, pod kajsijama i zvezdama — smeh, sećanja, muzika i miris starih jela. I pesma s venčanja njenih roditelja.
Prošlost, sadašnjost i budućnost — postale su jedno.
Sećanje nije kamen. Sećanje je koren.
I Natalija je pustila nove grane.
Danas, u toj kući, u toj bašti, s tim čovekom — konačno je bila kod kuće.
Konačno je disala.
Konačno je živela.
I — volela.