Stara gospođa Mara Vučić, centralna ličnost mog detinjstva i celog grada, sve do 80-tih godina, kad je tiho i neprimetno otišla na groblje. Imala je najlepšu kuću u srcu grada. Balkoni, na prvom spratu, su tako projektovani da je šetajući po njima mogla u dva-tri koraka pogledom dosegnuti po celoj čaršiji i okolini sve do Rajna, Staretine i Slovinja. S njenih dvora se videlo ko ide iz Busije, Alicina kafana i Komitet. Na drugom pravcu, sve kuće i stambene zgrade; od pravoslavne crkve do parka. Često je u popodnevnim satima stajala na balkonu i odozgo posmatrala začarani grad.
Seda, s paž frizurom i tankom crnom trakom oko glave, jednostavog okvira naočara za vid, bez kojih je niko nije video u poslednjih 30 godina. Iskrivljenih staračkih nogu, pod teretom krupnijeg tela, gegala bi se dok je obilazila veliko dvorište i voćnjak koji se prostirao iza kuće, sve do stambenih zgrada pravljenih oko 1965. godine.
Kad Bog nešto naumi, nema toga koji njegove planove može da poremeti....