17. april 2018. godine. Na ovaj dana smo proslavljali i kćerkin i mužev rođendan. Bili smo u malom restoranu. Igor je bio dobro raspoložen, šali se, prisećao se priča iz detinjstva i mladosti.
Samo je sin nedostajao za stolom. Nakon ukusne večere, Vanja i ja smo odlučile da odvezemo svekra kući. Muž je rekao da će peške do kuće, taman malo da prošeta. Nakon nesreće, zbog povrede noge ne može mnogo da pešači, ali večeras je popio pa je smatrao da će mu šetnja prijati. Bila sam sigurna da će već spavati kada se Vanja i ja vratimo kući.
I nisam pogrešila. Zaspao je za stolom ispred otvorenog laptopa. Vanja je ušla u svoju sobu, a ja sam odlučila da skuvam kafu i probudim Igora. Već sam krenula ka kuhinji, kad su mi oči pale na monitor.
Igor je otvorio elektronsku poštu. Upravo je hteo da izbriše neku poruku, ali ga je san savladao. Prišla sam bliže da ga probudim, ali pogled mi pade na dve reči:
VOLIM TE
Zamračilo mi se pred očima. Igor je ovo napisao Svetlani, bivšoj koleginici. Drhtavih nogu sam otišla do fotelje da sednem.
U jednom trenutku mislite da ste najsrećnija žena na svetu i da su sve nevolje iza vas, a onda se desi ta lavina koja sravni sve pred sobom