"Najpametnija stvar koju su žene normalizovale poslednjih par godina je dolazak na posao u patikama," nedavno mi je rekla sestra. Ta rečenica mi se prirodno nametnula jednog jutra dok sam trčala na stanicu kako bih “uhvatila” autobus do posla.
Ako vam kažem da sam pre toga nosila svog trogodišnjeg sina do vrtića, jer on "nije imao snage" da hoda tako rano, sve sa okačenim laptopom i torbom na jednom ramenu, i njegovim ranacem sa presvlakom na drugom ramenu – biće vam jasna agonija u kojoj sam se nalazila.
Nakon što sam ga ostavila u vrtiću, bukvalno sam preletela tih 500 metara do autobuske stanice dok sam se u mislima zahvaljivala bogu na tim patikama.
Uprkos naporu, moje noge su bile lagane kao da sam hodala po oblacima. Bacila sam brz pogled na patike koje sam jutros obula u trku. Bele, čiste, nove – “smešile” su se na mene kao da mi poručuju “opusti se, danas će sve biti ok.”
“Ovo je buklavno najbolja stvar koju sam ikad dobila na poklon,” rekla sam sebi.
Ranije sam na posao išla u salonkama, trudeći se da mi štikla nikad ne bude niža od 5 cm. Mislila sam da je poslovna obuća isto što i obuća na štikle. Pomenuta nikad nije mogla biti udobna ni zgodna za egzibicije koje mi je život nametnuo.
Zbog tih neudobnih štiklica tenzija bi rasla u meni s svakim novim korakom, da bi na kraju dana eskalirala po povratku kući.
Često sam znala na poslu, ispod stola da izujem salonke, puštajući noge da mi se opuste, dok bi prava agonija stigla onaj momenat kada sam morala umorna stopala ponovo da uguram u te iste cipele.
A onda su u moj život ušle bele Skechers patike koje mi je sestra kupila u Deichmann kako bi mi poentirala ovu rečenicu s početka teksta.
Nisam se opirala, delovale su mi savršeno udobne i moderne, a pri tome su se odlično uklapale uz sivo odelo koje sam nedavno kupila. Onog jutra kada sam ih obukla, ceo moj život se okrenuo na bolje.
Shvatila sam da uspešan dan ne počinje motivacionom porukom, već osećajem stabilnosti. Kada mi je udobno, hodam sigurnije. Kada hodam sigurnije, razmišljam jasnije. A kada razmišljam jasnije, donosim bolje odluke. Sve je povezano.
Vratila sam se kući bez onog poznatog umora u tabanima. I shvatila – nisam iscrpljena. Samo sam živela dan punim plućima.
Od tada sam prestala da pravim kompromis sa udobnošću. Jer ako su mi stopala srećna, srećna sam i ja.
Udobna obuća nije luksuz, to je osnova. To je tiha podrška svakom mom koraku. To je sigurnost dok jurim autobus, lakoća dok šetam, stabilnost dok stojim satima.
Možda zvuči jednostavno, ali najudobnije patike su za mene postale jedina stvar bez koje ne započinjem dan. Sve ostalo može da sačeka. Jer kada imam dobru podlogu pod nogama, imam i dobar dan pred sobom.