ALS - amiotrofična lateralna skleroza je stanje poznato i kao Lou Gehrigova bolest. Radi se o vrlo progresivnoj neurološkoj bolesti koja zahvaća nervni sistem u mozgu i kičmenoj moždini koji počinju propadati. S vremenom bolesniku slabe mišići, postaju nesposobni da se samostalno kreću, gutaju, govore i na kraju dišu.
Poslednje dane života bolesnici provode u teškoj patnji - potpuno su paralizovani, a mozak im i dalje normalno radi i shvataju sve što se oko njih događa.
Ovo je ispovest Hop Dezember iz SAD-a, žene koja se udala za svog muškarca iako je znala da je oboleo od te užasne bolesti i da će do kraja njegovog života morati brinuti za njega.
Ona je dokaz da prava i nesebična ljubav na ovom svetu postoji. Ispod njene ispovesti je predivan video sa njihovog venčanja.
"Steve je imao svega 28 godina kad su mu 2011. godine otkrili ALS, a ovako je sve počelo. Upoznali smo se oko četiri godine pre nego što smo počeli izlaziti, ali naša veza je počela tek nakon što smo se sreli dok sam bila napolju s prijateljima.
On je bio tako šarmantan, ljubazan i sladak. Još uvek je jako šarmantan. Sedeo je sat vremena i slušao moje jadikovke za bivšim te noći. Nije mi sudio niti me ismejavao kao naši prijatelji. Ta pomalo nezgodna noć pretvorila se u prekrasan početak naše veze.
Određeni simptomi počeli su se pojavljivati oko dve godine pre dijagnoze, ali doktori nisu shvatili kako je to ALS. Stiv je godinama igrao hokej i imao je slomljenu kost i oštećene živce pa su ga doktori uveravali da probleme i bolove ima zbog toga. Bolest se proširila na nogu, ali doktori su bili uvereni kako probleme uzrokuje metalna pločica koja mu je davno ugrađena u stopalo.
Bilo je to 9. avgusta 2011. godine. Tada smo bili u vezi tek četiri meseca. Saznanje da boluje od te strašne bolesti bilo je užasno.
Drugi dan mi je rekao: "Ne moraš ostati sa mnom, pa čula si doktore, biće sve teže, gubiću kontrolu. Ako želiš otići, to je u redu...".
Ja sam automatski odgovorila: "Ne idem ja nikuda".
Bilo je to prvi put da smo razgovarali o braku. Nekoliko dana kasnije šetali smo uz reku, zaustavili smo se na našem mestu i on me pitao:
" Znam da si rekla kako ćeš zauvek biti sa mnom. Ako to zaista misliš, hoćeš li se udati za mene?". Pristala sam.
Nisam nimalo oklevala. Većina mojih prijatelja i porodica bili su uvereni da sam luda što se udajem, da je to prerano, ali kad sam im objasnila da sam sigurna u svoju odluku i da je on pravi muškarac za mene, nisu više postavljali pitanja.
Oboje smo tada bili nekako naivni i nismo verovali, mislili da će bolest toliko brzo napredovati.
Stiv je počeo mnogo da pada i bilo mu je teško da se pomiri sa time da će završiti u kolicima. Pet meseci nakon našeg venčanja bio je u invalidskim kolicima stalno, bez njih nije mogao nikud. Bio je i tvrdoglav što se tiče lekova protiv bolova, nije ih uzimao, ali nekako sam ga uverila da mora jer previše pati.
Morala sam da ga prisiljavam i da ustane iz kreveta jer je to dobro za njegova pluća. Iako je stalno bio u invalidskim kolicima, počeli smo putovati po Americi.
Novu godinu smo dočekali u Njujorku, a u sećanju će nam zauvek ostati i muzički festival na Floridi 2013. Bio je to naš prvi "dance party".
Tada je još mogao sam mrdati invalidska kolica pa smo plesali. Stalno smo plesali, koliko god nam dan bio loš. To mu je uvek izmamilo osmeh na lice.
Stive je danas jako mršav i uglavnom prikovan za krevet. Hope je stalno uz njega i pokušava da mu olakša i ulepša svaki trenutak života.
Ipak, sjaj iz njegovih očiju kao da je nestao. Iako ima osmeh na licu, oči otkrivaju koliko pati. Stiv ima profil na Fejsbuku gde prima reči utehe i podrške, ali i otkriva o čemu razmišlja.