"Volim tvog muža". Žena ju je pogledala u lice, čekajući reakciju.
Marina je mirno odgovorila: „I ja volim svog muža.“ Ali teško breme joj je odmah palo na dušu. Čula je da je Tatjana Ivanenko rodila ćerku i da se smatra da devojčica, Nastja, zapanjujuće liči na njenog muža Vladimira Visockog. Sve između njih je odavno bilo završeno, ali ovaj novi podsetnik… Kao da već nije bilo dovoljno problema!
„Marina, uništavaš svoju karijeru“, pričali su joj prijatelji. U tome je bilo istine. Od sada je život Marine Vladi bio podeljen između dve zemlje: Francuske i SSSR-a. Žurila je kod svog muža, Vladimira Visockog, uprkos željama reditelja. Prekršila je ugovore i zakasnila na snimanje. A ipak, tek je počela da peva i snimila je uspešan solo album!
Sve bi bilo mnogo jednostavnije da je Visocki dobio izlaznu vizu. Ali mu je takva prilika uskraćena. Porodični život se pretvorio u niz bolnih raskida i dugo očekivanih susreta. Marina je osećala da kada je nema, sve kreće po zlu!
Visockom je bila potrebna stalna nega. Ranije je to radila njegova druga žena, Ljudmila. Sada je Marina morala pažljivo da ga pazi, ali nije mogla da bude u SSSR-u tokom cele godine. Tri sina su ostala u Francuskoj, a majka joj je bila bolesna. Jednog dana, posle dugog razdvajanja, Marina je požurila u Moskvu. Baš kada je tonula u san, skočila je: Vladimir ju je nazvao lažnim imenom! Da li je još neko bio sa njim dok je snimala?
Osećala je da u tome postoji posebna simbolika. Visocki se zvao isto kao i njen voljeni otac. Na kraju krajeva, izabrala je svoje umetničko ime u njegovu čast! Vladimir je bio kao drugi Vladimir, odavno mrtav - podjednako talentovan, podjednako složen, podjednako dobar pevač! Izgubila je oca pre mnogo, mnogo godina, ali sada joj je sudbina dala drugog Vladimira?
Nekim čudom im je dozvoljeno da otputuju u Nemačku. Odlučili su da putuju automobilom koji im je Marina kupila. U ovom Mercedesu, Visocki je prvi put video zapadni svet i bio je jednostavno zadivljen.
„Izgubili su“, rekao je, gledajući izloge, „a imaju sve. A mi smo pobedili a nemamo ništa... Zašto?“
Visocki se sa tih putovanja vraćao kući, pa su vlasti u SSSR počele da se prema njemu ophode blaže. Sledećeg puta, viza mu je lakše odobrena — mogao je da leti u Francusku. Od tada je mnogo puta posećivao domovinu Marine Vladi. Živeli su u Mezon-Lafitu, glumičinom seoskom imanju. Da bi svom mužu pokazala francusku prestonicu, Marina je čak iznajmila stan u sedmom arondismanu, na drugom spratu zgrade broj 28. Umetnik Mihail Šemjakin je živeo tamo, u zgradi pored. Upravo u njegovom studiju Visocki je snimao svoje albume, počev od 1975. godine.
Ali bilo je i drugih snimaka — studijskih. Nakon koncerta u pozorištu Buf di Nor, koji je Marina Vladi pomogla da organizuje, studio za snimanje „Rezonans“ ponudio je Visockom album. Pratio ga je bugarski gitarista Konstantin Kazanski, a bili su prisutni i Klod Pavije i Pjer Morejon. Radili su tri dana praktično bez pauze, a zatim su se divili sopstvenoj produktivnosti. Dvadeset tri pesme! Istina, ovaj album, „Prekinuti let“, objavljen je nakon Vladimirove smrti.
Marina je radila na tome da Visocki može da se pojavi na televiziji. On se zaista pojavio na televiziji i čak je uživao u uspehu. Upoznao je i zbližio se sa Mihailom Barišnjikovim, velikim emigrantskim plesačem. On i Žerar Depardje su se lepo proveli u restoranu i otišli su tek rano ujutru...
Traženje njega rano ujutru — u restoranu, klubu ili kod prijatelja — postepeno je postalo navika. Marina je to radila u Parizu i Moskvi. Ponekad bi taksijem pokupila potpuno zbunjenog Visockog i pokušala da mu pomogne da se nosi sa glavoboljom ujutru.
Ponekad je postajao nemoguć. Jednom je izgurao Marinu napolje i zaključao vrata da ga ne bi prekinula dok dovršava flašu...
A onda je tu i stigla i ova Tatjana.
„Volim tvog muža“, rekla je 1977. godine.
„Zamisli, i ja volim svog muža“, odgovorila je Marina.
Upravo su se vratili iz Njujorka, gde se Visocki posebno proveo. Bilo je to neverovatno putovanje! Vladimira su nazvali „ruskim Bobom Dilanom“ i pitali ga da li razmišlja da postane disident.
„O, ne“, odgovorio je Visocki, „Ja se uvek vraćam. Volim svoju domovinu.“
Marina mu je svet položila pred noge. Odvela ga je u Holivud, gde je Visocki pozvan da svira na zabavi Roberta De Nira. Zatim su otišli na Havaje, a u januaru 1979. Vladimir je bio na turneji po Sjedinjenim Državama. Naravno, uglavnom su ga slušali emigranti. Ali bilo ih je mnogo, a karte su se dobro prodavale. Visocki je samo tog januara zaradio 38.000 dolara.
Meksički „odmor“ ga je ispunio energijom i entuzijazmom. Marina je snimala film Renea Kardone „Tajne Bermudskog trougla“, a Visocki je pošao sa njom. Iz Meksika je pisao prijatelju u SSSR-u:
„Znaš li, moj nezaboravni prijatelju Vanja, gde sam? Uzmi kartu, Vanja, ili još bolje, globus! Jesi li shvatio? Sada pogledaj, Ameriku... Levo! Tako je... tačno. Sada pronađi neprijateljske SAD! Desno. A ispod toga je Meksiko. I ja sam tamo... U Meksiku sam odjednom počeo da pišem! Tako mali grad, provincija. I jednostavno je izbilo iz mene... Bilo je kao jesen u Boldinu!“
Ipak, on je nastavio da se raspada iznutra. Ni briga, ni prekori, ni svađe, ni ubeđivanje nisu pomagali. U jednom trenutku, kao da se pretvarao u drugu osobu, onu sa kojom je bilo izuzetno teško biti. Marina je počela da shvata da bi se to jednog dana moglo veoma loše završiti...
...Bio je sam kraj 1977. godine. U recepciji pozorišta Taganka, Visocki je razgovarao telefonom kada je ušla Oksana. Mlada sedamnaestogodišnja devojka, odmah joj je ponudio prevoz kući. Uzeo je telefon i obećao da će je pozvati na predstavu sutradan.
Ponovo su se sreli. A onda je Oksana ostala kod njega. I nekoliko puta joj je rekao: „Razvodim se od Marine. Hoćeš li da je odmah pozovem?“
Odmahujući glavom, rekla je da ne želi ovaj poziv.
Visocki je počeo da mazi Oksanu, baš kao što je Marina nekada mazila njega – donoseći joj bezbroj stvari sa putovanja. „Ima 18 pari čizama“, jednom je ponosno rekao. Sada se brinuo o njoj, sada mu je pružena prilika da se oseća važnim i moćnim. A Marina? Naravno, ona je vrlo brzo saznala za Oksanu.
Više nije imala snage. Ovaj period u njenom životu bio je podjednako srećan koliko i bolan. Dva meseca pre Visockijeve smrti, videli su se poslednji put. I nešto u njihovoj razdvojenosti ju je navelo da se pita: da li je to zauvek?
Dana 25. jula 1980. godine, Vladimir Visocki je preminuo. Marina Vladi je pala u tešku depresiju, iz koje su je izvukli prijatelji i porodica. Njeno spasenje je došlo u obliku Leona Švarcenberga, sa kojim je jedno vreme živela, a zatim se udala za svog poslednjeg muža.
„Taj brak me je spalio u pepeo“, napisala je Marina Vladi. „Od tada ne mogu da podnesem da slušam Vladimirove snimke. Kada peva, mogu da izdržim, ali čim počne da razgovara sa publikom, osećaj da je tu pored mene postaje nepodnošljiv. Ne mogu to da podnesem. Svaki put me iznova uranja u ponor bola.“
Pred njom su bila i druga iskušenja – smrt unuka, Leonova smrt. Marina Vladi je istrajala. Vremenom, jedan od njenih najbližih prijatelja ponovo je postao... Robert Osein, njen prvi muž. Bilo je kao da je život naglo promenio kurs i vratio se tamo gde je počeo.
Kako su se upoznali i zaljubili Marina i Vladimir
Marina Vladi (pravo ime Marina Catherine de Poliakoff-Baidaroff) bila je slavna francuska glumica ruskog porekla, poznata u Evropi po brojnim filmovima. Vladimir Visocki bio je u to vreme već legendarni sovjetski pesnik, glumac i bard — glas običnog čoveka, buntovnik i simbol slobodnog duha.
Upoznali su se 1967. godine u Moskvi, tokom gostovanja Marine Vladi. Odmah je između njih planula strast, iako su dolazili iz dva potpuno različita sveta — ona je živela u Parizu, on u Moskvi; ona je imala francuski pasoš i slobodu, on je bio pod stalnim nadzorom sovjetskih vlasti.
Ljubav na daljinu i prepreke
Njihova veza bila je teška i ispunjena prepreka. Zbog sovjetskog režima, Visocki nije mogao slobodno da putuje, a Marina je često dolazila u Moskvu kada bi uspela da dobije dozvolu. Godine 1970. su se venčali, a Marina je uspela da mu obezbedi francusku vizu i donekle ga zaštiti od političkog pritiska.
Visocki je pisao mnoge pesme inspirisane Marinom — pune čežnje, ljubavi i bola. Njihova veza bila je burna: prožeta strašću, ali i Visockijevom borbom s alkoholizmom, iscrpljenošću i depresijom.
Kraj i večna uspomena
Vladimir Visocki je umro 25. jula 1980. godine, u 42. godini života. Marina Vladi je bila potpuno slomljena. U Francuskoj je kasnije objavila autobiografsku knjigu „Vladimir ili prekinuti let“ (Vladimir ou le vol arrêté, 1987), u kojoj je s dubokom emocijom opisala njihov odnos — ljubav veću od granica, ali i bol zbog prerane smrti.
Značaj njihove priče
Njihova ljubav je postala simbol umetničke slobode i istinske predanosti. Za mnoge, to je priča o dvoje ljudi koje ni ideologija, ni granice, ni životne nedaće nisu mogli potpuno razdvojiti.
