Potomci Tarabića u Kremnima nikada nisu želeli da ih smatraju novim prorocima. To ih nije moglo sačuvati od brojnih pitanja radoznalaca iz celog sveta, najviše je bilo onih o vidovnjacima Milošu i Mitru.
Proroci ili tek mudraci, Tarabići su po jednom ostali zapamćeni: od pamtiveka, u njima su se sabirali nemi glasovi i nemoćni uzvici srpskog seljaka. Oni su činili da progovori narodna mudrost, pomešana sa nadom u bolje sutra.
Tarabići su se doselili iz Hercegovine na Taru, u selo Kremna. Prema porodičnom usmenom predanju, Spasoje Tarabić sa svoja četiri sina, Milošem, Savom, Lazarem i Milanom, terajući stoku na prodaju u Bosnu, a prelazeći preko obronaka Tare, ugledao je u jednoj dolini zmiju sa dukatom u ustima. Na tom mestu su zatim počeli da kopaju, da bi na kraju iskopali ćup pun dukata i podelili ga među sobom.
Prema prethodnom dogovoru, trojica braće su navodno uložili novac u gradnju kuće na tom mestu, dok četvrti od njih, Miloš, nije hteo da učestvuje u tome, ali je ostao da živi u zajednici sa braćom. Prema jednom drugom predanju, on je svoje dukate zakopao u temelje njihove nove kuće. Na mestu gde su Tarabići našli zlato i sazidali kuću, nastao je zaselak porodice Tarabić, koji se nalazi na južnim obroncima Tare, iako je deo sela Kremana, koje se nalazi na severnim obroncima Zlatibora.
Danas se tvrdi, naročito u časopisima koji se bave sličnom tematikom, da su u 19. veku pojedini članovi porodice Tarabića počeli da tvrde kako imaju moć predviđanja događaja, kao i još nekoliko osoba iz tog regiona. Njihov kum, prota Zaharije Zaharić, navodno je preneo njihova proročanstva dr Radovanu Kazimiroviću, koji ih je objavio u knjizi „Tajanstvene pojave u srpskom narodu i Kremansko proročanstvo“.
Tarabići su navodno predvideli pronalazak televizije, dolazak telefona i telegrafa u Srbiju, smene na prestolu Srbije, propast Karađorđevića, njihov povratak u zemlju, dolazak Josipa Broza na vlast i drugo. Prvi Tarabić za koga se tvrdilo da ima proročke mogućnosti bio je Miloš Tarabić (1809-1854). Živeo je prilično kratko, četrdeset i pet godina, „kao što je i prorekao“. Za njega kažu da je bolovao od epilepsije, te da je bio veoma pošten čovek, da je živio povučeno i malo sa kim razgovarao. Bio je nepismen. Imao je dva brata, Lazu i Milana. Nije se ženio. Ni Miloš ni njegov sinovac Mitar (1829-1899) nikad nisu svoja predviđanja vezivali za tačne datume, već su uvek govorili u neodređenim vremenskim odrednicama. Ponekad se neki događaj dugo nije događao, pa bi prota obično gubio nadu da će se to ikad dogoditi. Tad bi mu Mitar rekao: „Ja ti, kume, nisam reko kad će se baš to dogoditi. Čekaj, pa ćeš čuti!“.
Miloš je prorekao i godinu svoje smrti, rekavši da će ga ukopati kad bude imao 45 godina, a Mitar je predskazao čak i dan kad će umreti (21. jul 1889. godine), pa je pozvao kuma, popa Zahariju Zaharića i saopštio mu na rastanku: " Čekaj, čekaj, kume, da se oprostimo. Sad me vidiš i nikad me više nećeš videti. Dođi sutra da me opoješ". Ima dosta toga što su Tarabići prorekli, ali do ostvarenja još nije došlo. Na primer, rekli su da će u Solotuši, selu kod Bajine Bašte, biti otvoren rudnik soli i da će tek tada Srbiji biti bolje, da će Kruševac biti srpska prestonica, a Carigrad će biti svačiji i ničiji.