O njima se i danas priča

Dogodilo se u manastiru Ostrog: Čuda svetog Vasilija!

Mnogi poklonici koji nisu u mogućnosti da dovedu svoje bolesnike ćivotu Svetitelja, donose njihovu odeću i ostavljaju je pod ćivot Svetitelja, da tu prenoći bar jednu noć. Pored odeće, donose i hranu, najčešće šećer, i postupaju na isti način
Lifestyle
20:04h Autor:
Dogodilo se u manastiru Ostrog: Čuda svetog Vasilija!
Foto: Profimedia

Preko stotinu čuda zabeležili su ostroški monasi samo u poslednje vreme i ona se čuvaju u rukopisnoj zbirci manastira Ostroga, neka su i objavljena. Neka od ovih objavljenih čuda, koja je sredio jeromonah Irinej Gavrilović, i mi ovde objavljujemo, a ostala dostavio je prota Vaso Ivošević.

Jedan zanatlija iz okoline Nikšića beše se teško razboleo. Lekari na pregledu ustanoviše da je paraliza u punom stadijumu. Od toga nije bilo leka. Čovek se bio sav sklupčao. Rodbina ga savetovaše da pođe u Ostrog Svetom Vasiliju, ali je on to odmah odbio, jer beše ateista, nevernik. Posle izvesnog vremena, javi mu se Sveti Vasilije u snu i pozva ga da dođe k njemu u Ostrog pa će ga on isceliti. Pošto dugo porazmisli, ovaj čovek najzad odluči, i pristade da ga ponesu u manastir. Došavši u manastir, on se ispovedi i onu noć prenoći pod kivotom Svetiteljevim, gde su mu čitali molitve. Posle kraćeg vremena sasvim je ozdravio, i iz zahvalnosti prema Svetom Vasiliju svome najstarijem sinu dao je ime Vasilije.

Mudre reči i pouke patrijarha Pavla: Nema čoveka bez greha, niti bez dobrog dela

Meseca septembra 1956. godine dođe na poklonjenje Sv. Vasiliju Drago Džabarkapa iz sela Vrulje, kod Pljevalja, i ispriča: "Pre dve godine bio sam mnogo bolestan od stomaka. Obraćao sam se lekarima u Pljevljima, Prijepolju i Sarajevu. Lekari su bili u nedoumici u pogledu moje bolesti. Na kraju su otkrili da je po sredi čir u stomaku. Posle svega, lekari su mi predložili da dođem u bolnicu i da tamo odležim 20 dana, a potom će me po pismenoj saglasnosti mojoj i mojih roditelja, operisati. Uprkos teškim bolovima koji su svakog časa bivali nepodnošljiviji, na operaciju nisam pristao. Otišao sam kući. Čim sam došao kući legao sam u postelju, od koje se nisam nikud mogao maknuti. Iste godine, u martu mesecu, nalazeći se u bolesničkoj postelji, usnio sam jedan neobičan san.

Foto: Profimedia
Foto: Profimedia

Naime, sanjam da putujem jednim putem, meni uopšte nepoznatim. Zbog nepoznatosti puta beše me uhvatio veliki strah, koji se udvostruči, kada sa tog puta skrenuh ka jednoj maloj pećini, koja beše ispunjena mrakom. Iznenada, u njoj se pojavi jedan (meni nepoznat) čovek, i zapita me: Zašto plačeš? Ja mu odgovorih da me je strah, jer nemam nikoga sa sobom. Tada mi on reče da pođem s njim. I ja pođem. Putujući s njim, dođoh do jednih malih vrata, koja behu zatvorena. Nepoznati čovek ih otvori i mi obojica uđosmo unutra. Prostorija beše lepa i vrlo svetla, mada nigde lampu nisam video. Tada mi on reče: "Ovde ćeš ti noćiti. Ovo je dom Svetog Vasilija". Posle ovih reči ja se prenem iz sna, duboko potresen onim što sam snio. San sam odmah ispričao svojim roditeljima, koji se saglasiše da odmah pođem u Ostrog. Tako se ja sa majkom, mada teško bolestan i iscrpljen, uputim po prvi put u Ostrog. U Ostrogu sam prenoćio kod Sveca dve noći, uz svakodnevno čitanje molitava. Meni odmah bude bolje i posle dva dana, ja gotovo potpuno zdrav, pođem veseo, i zdrav, svojoj kući. A radost mojih roditelja bila je bezgranična. Iz zahvalnosti svetom ocu Vasiliju na isceljenju, došao sam i ove godine sa svojim ujakom Dašom Cmiljanićem i majkom Miljom. Uvek se molim Bogu i Svetom Vasiliju da me i dalje čuva, mene i sve moje, od svake napasti".

Pouke ostroškog igumana: Zlo se zlom ispraviti ne može!

Foto: Profimedia
Foto: Profimedia

Meseca avgusta 1957. godine, dovedoše u Gornji manastir teško bolesnu nevestu, koja bolovaše duže vremena, po imenu Lenu Junčaj, iz sela Drume (Tuzi). Doveo ju je njen muž Leka i dever Nua. Toliko je bila bolesna, da su je sa železničke stanice Ostrog njen muž i dever sa mnogo teškoća i napora izneli do manastira. Po dolasku u Gornji manastir, odmah su ušli u crkvu i pristupili ćivotu Svetog Vasilija. Zamolili su da se bolesnici očita molitva za ozdravljenje, što im je odmah udovoljeno. Po očitanoj molitvi, zamolili su da njiova bolesnica ostane malo i da odleži kod svetog kivota. I to im je bilo dopušteno. Bolesnica je zaspala kod svetog ćivota i spavala je blizu dva sata. Zatim su je probudili i pošli svome domu. Bolesnica se očigledno osećala bolje. Po dolasku svojoj kući, bolesnica je naglo počela da oseća pridolazak zdravlja i uskoro potpuno ozdravila. Posle nekoliko dana, od njenog devera, koji je bio pismeniji od muža bolesnice, stiglo je pismo u kome Nua izveštava da je njegova snaha potpuno ozdravila. Svi oni blagodare Bogu i Svetom Vasiliju.

Vera J, mlada devojka iz okoline Bara, po zanimanju službenica, iznenada se razbolela 1950. godine, od nekog teškog nervnog rastrojstva i kao takva nije bila sposobna ni za kakav posao. Zabrinuti roditelji vodili su je lekarima na sve strane i tražili pomoć od najboljih specijalista-neurologa na klinikama u Beogradu i Zagrebu, ali, nažalost, bez uspeha. Njeno zdravstveno stanje iz dana u dan naglo se pogoršavalo. Kada je već bila izgubljena svaka nada da će devojka ikada ozdraviti, majka je odlučila da je, krijući od komšija, dovede u Ostrog, i da tamo potraži leka. Na put je krenula početkom zime iste godine. Sa velikom mukom su izašli od Donjeg do Gornjeg manastira. Devojku je zahvatila neka iznemoglost i trzala se kao besomučna, u nameri da se vrati natrag. Uz velike napore doveli su je do Gornjeg manastira, gde joj je čuvar ćivota pročitao molitvu, namenjenu za ozdravljenje ovakvih bolesnika. Tu noć prenoćili su u Gornjem manastiru. Sutradan, devojka je osvanula potpuno zdrava, na veliko iznenađenje i radost svoje majke i svih prisutnih. Vratila se vesela i laka svojoj kući, i kroz nekoliko dana nastavila je svoj raniji službenički posao.

Sveti Vasilije Ostroški: Iceljujuća moć sveca i sva čuda vezana za manastir

Radomir Pantović iz sela Gradca, 13. jula 1961. godine, u Gornjem manastiru, ispriča ovakav svoj slučaj. "Godine 1929. bio sam teško oboleo. Usled te bolesti izgubio sam i moć govora. Svi napori da se izlečim i da mi se govor povrati, bili su uzaludni. Tada se moj otac reši da me vodi u Ostrog. Uz veliki trud moga oca i uz moje nevolje, stigli smo u Gornji manastir, gde smo pristupili Svecu. Tu mi je kaluđer čitao molitvu. Posle molitve ostao sam da malo zaspim u crkvi. Legao sam i zaspao. Kada sam se probudio, bio sam potpuno zdrav. Ništa nisam osećao da me boli i, na moju veliku radost, mogao sam da govorim. Ne malo bili su iznenađeni kaluđer i moj otac, i drugi koji su tu bili prisutni. Posle toga, svi zajednički zablagodarismo Bogu i Svetom Vasiliju, koji mi podari isceljenje. Sa svojim ocem, vratih se kući zdrav i veseo. Sledeće godine došao sam da se zahvalim Svetitelju, što i sada, posle deset godina, činim, i činiću dok sam god u životu i budem u mogućnosti. Dolaziću u Ostrog, na poklonjenje i zahvalnost velikom čudotvorcu, Svetom Vasiliju".

Foto: Wikipedia
Foto: Wikipedia

U letnjim mesecima, mnogo pobožnog naroda dolazi u manastir Ostrog na poklonjenje Svetom Vasiliju. A 4. avgusta 1961. godine došao je na poklonjenje i Slavko Jovanović iz Sarajeva te ispriča istiniti događaj isceljenja njegovog brata: "Moj brat, priča Slavko, po imenu Radivoje, beše težak umni bolesnik. Stvarno i formalno bio je lud. Bolest ga je snašla negde 1948. godine. U sarajevskoj bolnici proveo je oko 5-6 meseci, ali bez ikakvog poboljšanja i nade za ozdravljenje. Moji roditelji odluče da ga izvedu iz bolnice i da ga dovedu ovde u Ostrog, kod Svetog Vasilija. Iako tamošnjim lekarima to nije bilo po volji, ipak su ga otpustili. Možda im je bilo i drago što će se, ma i za kraće vreme, osloboditi jednog teškog bolesnika. Moji roditelji, bolesnog brata vezanog povedu u Ostrog, verujući da će tu naći isceljenja. Kada su ga doveli ovde u Gornji manastir, kraj ćivota Svetog Vasilija, očitano mu je maslo, posle kojeg mu je odmah bilo bolje. Sa ruku su mu skinuli konopce i sledećeg dana vratili su se kući radosni, blagodareći Svetom Vasiliju koji mu podari zdravlje i isceljenje. Kada su stigli kući, u naše mesto Zubač (kod Sarajeva), svi meštani i svojte bili su ne malo iznenađeni videći Radivoja zdravog i svesnog. Radivoje se posle i oženio i sada ima svoju porodicu. On sada radi stolarski posao. Neprekidno slavi i hvali Boga i Njegovog ugodnika, Svetog Vasilija Ostroškog". Tako, i sada zadivljen tim čudnim delom Božjim, završi svoju povest Slavko Jovanović.

Svake godine, bar jedanput godišnje, u Ostrogu se može videti jedan mlad čovek, visoko obrazovan, zaposlen kao pravnik u jednom velikom preduzeću, gde žurno hita Gornjem manastiru, da zablagodari Svetom Vasiliju za svoje isceljenje. Evo šta priča on, Božidar Čelebić, iz Beograda. - "Početkom 1961. godine teško sam oboleo od jedne teške bolesti. Lečen sam u bolnici puna 4 meseca, ali bez uspeha i sa malo nade za ozdravljenje. U vreme dok sam ležao u bolnici i borio se sa teškom bolešću, moj drug Aleksandar Dž. po želji moje duboko verujuće majke, došao je u manastir Ostrog i tu, za moje ozdravljenje, svršio osvećenje masla. U isto vreme kada je svršavao osvećenje masla za mene, osetio sam neku čudnu lakoću i poboljšanje zdravlja. Uskoro sam, na opšte iznenađenje lekara, zatražio otpuštanje iz bolnice. U svome zahtevu bio sam vrlo uporan tako da su lekari morali udovoljiti mojoj želji, mada su verovali da ću dugo živeti. Danas sam sa mojim kolegom Aleksandrom došao u Ostrog da se pomolim Bogu i zahvalim Svetom Vasiliju što sam potpuno zdrav", završi Božidar Čelebić.

Čemu služi, kako se koristi i koliko dugo se čuva sveta vodica?

Foto: Profimedia
Foto: Profimedia

Mnogi poklonici koji nisu u mogućnosti da dovedu svoje bolesnike ćivotu Svetitelja, donose njihovu odeću i ostavljaju je pod ćivot Svetitelja, da tu prenoći bar jednu noć. Pored odeće, donose i hranu, najčešće šećer, i postupaju na isti način. Tom prilikom, čuvar ćivota pročita molitvu nad dotičnim predmetima. Prilikom povratka, osvećene stvari uzimaju sa sobom i nose ih bolesnicima, verujući da će im i na ovaj način Sveti Vasilije pomoći. I zaista pomaže, što će se videti iz sledećeg slučaja. Dana 15. avgusta 1962. godine, u Gornjem manastiru, Božidar Šijaković sa svojom ženom, Slavkom, ispriča sledeće: "Naš sin Vidomir, bio je teško bolestan od neke bolesti glave, od koje je strahovito patio pune dve godine. Za to vreme tražili smo leka kod mnogih lekara i obišli mnoge bolnice. Lekari su mu davali razne lekove i injekcije, ali sve je bilo bez koristi. Glavobolje nije nestajalo. Pretprošle godine, majka moje žene, Ilinka Novaković, pođe za Ostrog da se pokloni i pomoli Svetom Vasiliju. Tom prilikom dali smo joj kilogram šećera u kockama da stavi pod ćivot Svetoga Vasilija i da se na istome očita molitva za zdravlje Vidomirovo, što je ona i učinila. Kada se vratila kući donela nam je pomenuti šećer. Taj šećer mi smo nekoliko dana davali Vidomiru, verujući da će mu, kao stvar osvećena u Ostrogu, pomoći. Ne znamo kako i na koji način, ali znamo: kada je taj šećer pojeo, on je potpuno ozdravio i od tada do danas glava ga nikada više nije zabolela. Došli smo da zablagodarimo Bogu i Svetom Vasiliju što nam je iscelio sina".

Meseca jula 1964. godine, pristupi moštima Svetog Vasilija vikarni episkop Varnava. Posle poklonjenja Svetitelju, ispričao nam je slučaj svog isceljenja vodicom iz Ostroga. Kada je ispričao ovaj istiniti događaj, umolili smo ga da nam svoj slučaj isceljenja i pismeno izloži. To je on i učinio. Evo toga pisma.

Foto: Profimedia
Foto: Profimedia

"Bio sam u četvrtom razredu gimnazije. Bilo je to u zimu 1929. U Sarajevu je vladala epidemija šarlaha. A bilo je i na par dana pred Sv. oca Nikolaja, naše Krsne slave. U kući se užurbano spremalo za Slavu. Majka je mesila posne kolače i spremala bakalar. Naša kuća držala se svetih pravila i zakona i moj otac bio je spreman pre i da ne slavi, nego da omrsi na Sv. Nikolaja. I tada je grom udario iz vedra neba. Ja sam se toga dana jedva vratio iz škole. Odmah sam legao postelju. Ali već sutra ujutro, kola za hitnu pomoć odvezla su me u bolnicu. Šarlah. Kuća je naglo izmenila ceo izgled, iz gradskog fizikata došli su ljudi i na kućna vrata stavili cedulju sa natpisom: "Zarazna bolest". Na plakatu je bila naslikana mrtvačka glava, znak smrtne opasnosti za posetioce.

Sveti otac Nikola te godine došao je našoj kući tužno. Kuća je bila zaključana. Jedina briga ukućana bila je moje zdravlje, moj život. Bio sam najteži bolesnik u celom zaraznom odeljenju. Već su me morali i vezati. U vrućini i bunilu hteo sam da skačem kroz prozor.

Letnji Sveti Nikola: Njegova molitva ozdravljuje bolesne, vraća duševni mir!

Kad je doktorima izgledalo da je sve svršeno i izgubljeno, dopustili su da majka dođe da bude sa mnom u poslednjim časovima moga zemaljskog života. Kad je majka došla, nisam je prepoznao. Već sam bio primio kamfor injekciju. Poslednju pomoć. I tada, kad su se sestre i bolničari razišli, kad je majka ostala sama sa mnom, izvadila je iz svoje tašne jednu malu bočicu. U njoj je bila sveta vodica ostroška. Duboko, žarko i potresno, kako samo majka može, moja mila majka molila se Bogu i Svetoj Majci Božijoj i svetome Čudotvorcu Ostroškom. Ja se nisam mogao sam podići. Majka me je tri puta zapojila svetom vodicom, darom Svetog Vasilija Ostroškog. Ja sam otvorio oči. Prepoznao sam svoju dragu roditeljku i moliteljku, svoju suznu molitvenicu. Pomogla mi je da se pridignem i prekrstim; zajedno sa njom očitao sam Oče naš, i pao u slatki, okrepljujući san, koji mi je doneo zdravlje i život do današnjeg dana. Tako je sveti Čudotvorac Vasilije Ostroški učinio ono što sva medicina nije mogla".

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs