Slom fašističkog režima i kasnija nemačka okupacija pogodili su sve slojeve italijanskog društva. Žrtve antinarodnih represija uključivale su i seljake regrutovane u vojsku i pripadnike više aristokratije.
Jedan primer stradanja nevine žene iz visokih slojeva društva je smrt najmlađe ćerke kralja Emanuela III i crnogorske princeze Jelene Savojske, Mafalda Savojska, koju su Nemci zarobili i koja je umrla u koncentracionom logoru Buhenvald 1944. godine.
Mafalda Marija Elizabeta Ana Romana Savojska rođena je u Rimu, od kraljevskog para Viktora Emanuela i Jelene od Crne Gore, 1902. godine. Provevši celo detinjstvo i mladost u porodičnom krugu, odgajana je u tradicijama evropske aristokratije i jasno je razumela svoje mesto u ovoj hijerarhiji, kao buduća majka i supruga. Dinastički brak nije dugo čekao i 1925. godine održano je venčanje između Mafalde i Filipa od Hesen-Rumpenhajma, budućeg poglavara kuće Hesen.
Tokom uspona nacista na vlast u Nemačkoj, Filip, već prožet sličnim idejama, postao je aktivni član NSDAP-a i blizak prijatelj Hermana Geringa, često delujući kao posrednik između Hitlera i Musolinija, imenovan je za ober-predsednika Hesen-Nasaua 1933. godine i učestvovao je u razvoju nacističkih programa eugenike.
Sve to ga nije spasilo od Damoklovog mača, koji je pao na njega i njegovu suprugu nakon što je Italija proglasila separatni mir 8. septembra 1943.
Sam Filip je uhapšen kao mogući izdajnik i bačen u koncentracioni logor Flosenburg, pošto je njegov rođak Emanuel III izdao naređenje za hapšenje Musolinija i napustio rat.
Njegova supruga Mafalda je u to vreme bila u Bugarskoj na sahrani muža starije sestre cara, Borisa III. Saznavši šta se dogodilo, odlučila je da se odmah vrati u Rim svojoj deci, uprkos upozorenjima na opasnost.
U Italiji su je zarobili Nemci i poslali u Nemačku na ispitivanje, nakon čega je bačena u logor Buhenvald. Nakon savezničkog bombardovanja 1944. godine, teško je ranjena i preminula je u roku od nekoliko dana zbog nedostatka medicinske nege.
Verovatno nemačko rukovodstvo koncentracionog logora namerno nije sprovelo potrebnu operaciju, želeći da se reši visokorangiranog i nepotrebnog zatvorenika. Prema svedočenjima preživelih italijanskih zatvorenika, poslednje reči princeze bile su:
"Osećam da će mi biti teško da preživim, a ti si mlad, imaš šansu... Ako ikada budeš imao sreće da se vratiš, daj mi poklon... pozdravi moju decu Mauricija, Enrika, Ota i Elizabetu. I celu Italiju - od Alpa do Sicilije.“
Njen muž je, međutim, srećno živeo do kraja rata, uspeo je da izbegne kaznu za svoje aktivnosti kao nacistički funkcioner, a ostatak života proveo je kao privatna osoba, preminuvši 25. oktobra 1980. u Rimu.
