Preminuo je Arsen Dedić, ali iza njega je ostalo njegovo delo koje nikad neće umreti. Podsetite se stihova nekih njegovih pesama koje teraju na suze, na sreću, na ljubav...
"Gdje najvise smo dali, dobijali smo manje, al' mislili smo to je tek privremeno stanje. Putovali smo dalje kad davno već smo stigli, tek počeli smo nešto a dugo već smo bili. I ostali smo tako, kraj odlazeće vode, nerazjašnjeni sasvimi pomalo van mode. U započetoj pričiu ljubavi bez traga, jer svakoj smo se kući približili do praga. Dok vjerovali jos smo da samo put se mijenja, mi rekli smo si "Zbogom"govoreć "Doviđenja".
"Čistim svoj život od onih šupljih ljudi, kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi. Čistim svoj život to hrđa je i tmina i ostaću bez ičeg al' bolja je tišina..."
"Djevojka iz moga kraja na usnama njenim kušam, okus prvih poljubaca okus prvih oskoruša. Ona pamti davne riječi slatke boje zavičaja ima želju da me liječi, djevojka iz moga kraja..."
"I tako dalje teku dani, za ovaj život mi smo slabi, jer tu se uvijek neko nađe ne daje ništa, a sve grabi. Ne žalim danas nit se kajem, odgovor ne znam i ne pitam, al' bezbroj puta mi je dosta po svojoj prošlosti da skitam. Zatvori vrata svojeg doma, za san se spremaj, budi sretna, a mene pusti da se borimi sam da idem protiv vjetra..."
"Osmijeh mi se vraća nećeš me prepoznati, kao na slobodi opet učim jesti, hodati...Otkako te ne volim, opet noću kiše moje izgubljeni zvuci, boje ni sa kim ih ne dijelim...Otkako te ne volim, netko mi iz vlaka maše, prazno mi je, ali lakše otkako te ne želim. Pitao sam ljude: kol'ko će to trajati, može li se umrijeti hoću li se poslije kajati? Gnjavio sam ljude, pravio sam paniku, prejako je svjetlo, samo da se oci naviknu..."
