Dragan Cigan je bio sezonski radnik koji je kao zidar radio u Italiji. Inače je živeo u mestu Branešci u blizini Banja Luke. A u leto 2007. godine prvi put je otišao na more.
Tog kobnog 23. jula 2007. godine u italijanskom gradiću Jezolo, bio je na plaži kada je video kako se dvoje dece dave. Svi prisutni na plaži, uključujuči roditelje dece, nisu imali hrabrosti da skoče u vodu. Bez razmišljanja skočio je u uzburkano more i uspeo da ih spase.
Deca su bila na sigurnom, ali je voda povukla iznemoglog spasioca i slabog plivača. Njegovo beživotno telo je pronađeno narednog jutra u obližnjoj laguni Mort.
Nakon ovog čina proglašen je herojem u Italiji, odlikovan je Zlatnim Ordenom Časti i spomenicom za "Herojstvo i Humana dela",a ulica u tom italijanskom gradu je dobila ime po njemu.
Dragan je imao samo 31 godinu, dvoje male dece i suprugu kojima je od sakupljenog novca u Italiji, kupljen stan u Banja Luci kao i stipendija koju dobijaju njegova deca.
Pismo Draganove ćerke ocu kojeg više nema
Trinaest godina kasnije, njegova ćerka Milica je ispričala šta joj je najteže u odrastanju bez oca, da li se upoznala sa decom koju je njen tata spasao i tako proglašen herojem u Italiji i šta je napisala u pismu koje mu je nedavno posvetila.
„Tate nema 13 godina, ali i dalje nam je u mislima. Sedela sam tako prošle godine i razmišljala o njemu i tako sam počela da mu pišem pismo“, ispričala je Milica tada za Novu o ocu kom se zbog herojskog čina klanjala cela Italija, a koji je tamo otišao trbuhom za kruhom.
„Dragi tata,
Ja ne znam koliko su tople ruke tvoje.
Ja ne znam koliko je topao tvoj glas jer otišao si prerano.
Teško je živjeti sa time da te nikada nećemo bolje upoznati.
Često mislim o tebi i razgovaram sa mamom, gledamo i milujemo tvoje slike.
Niko i ništa ne može da te zamjeni i da ublaži tu bol koja je ostala.
Naviru mi sjećanja kada si se igrao sa mnom i sa sestrom, držao nas za ruke, milovao našu kosu i govorio nam da nas voliš.
Mnogo nam nedostaješ, svaki čas, svaki trenutak, svaki dan. Nedostaje nam tvoj osmijeh, tvoj zagrljaj, tvoj smisao za humor, tvoja volja i snaga za životom.
Prolaze dani, mjeseci i godine, a tebe nema da nam kažeš da nas voliš, da nas zagrliš, da nam kažeš da si ponosan na nas.
Da vidiš kako sestra i ja odrastamo i postajemo ljudi, gradimo svoj život.
Da vidiš kako se mama bori za nas svim snagama da nam ništa ne nedostaje.
Pruža nam svu svoju ljubav. Uči nas da budemo dobre, poštene, odgovorne, da pomažemo drugima kao što si i ti radio tokom svoga života.
U našim srcima ostavio si jednu pukotinu koja će uvijek biti neispunjena i prazna zato što te nema.
Nećemo te nikada zaboraviti, uvijek ćeš biti u našim srcima.
Borićemo se i živjeti kao što smo i do sada, ali tata, naš život nikad neće biti kao prije.
Imaćemo uspona i padova u životu, ali izborićemo se za nas i za tebe jer zaslužio si to i još mnogo više.
Ti si naš ponos i naše sunce što nas greje i anđeo čuvar koji nas čuva i posmatra sa neba.
Zauvijek ćeš biti naš heroj i bićemo ponosne na tebe dok smo žive.
Našoj djeci ćemo prenositi tvoju hrabrost i dobrotu, dragi naš tata.“
Osim ćerke Milice, koja danas ima 27 godina, Dragan je togb kobnog dana za sobom ostavio još jednu ćerku Marijanu i suprugu Dijanu. Potraga za njegovim telom je trajala 30 sati, a on je potom sahranjen u rodnom selu Branešci kod Čelinca.
Milica je ispričala i kako se nakon toga njena majka pokazala kao veliki borac: „Bila nam je i otac i majka od kada se to desilo.“
U te dane se dosta govorilo da su roditelji dvoje mališana koje je Dragan spasao brzo krenuli s plaže, da nisu ni sačekali da vide šta će biti s čovekom koji im je decu izvukao iz pomahnitalog mora i da ih je čak policija zadržala.
Međutim, Milica priča drukčije o porodici Bjanko.
„Mi smo se s njima upoznali i bili smo kod njih kada smo u Italiji bili godinu-dve nakon što se sve desilo. Bilo je tužno. Malo potresno. Sestra je tad bila mala, ne seće se mnogo da je tata spasao dečaka i devojčicu. Ta devojčica Marlen je isto godište kao i ja. Davno je to bilo, ali sećam se da su bili mnogo prijatni prema nama. Kazali su da im je žao što je naš tata nastradao, da nikada to neće zaboraviti“, priča Milica.
Ona je poslednjih godinu dana u Nemačkoj gde živi sa suprugom i njegovim roditeljima. I mada vreme neumitno ide, sećanje na oca ne prolazi. „I ja i seka smo ponosne na tatu. Nismo ga zaboravile i nikad nećemo. On je naš heroj i anđeo čuvar.“
