Otla Kafka, voljena sestra piscaFranca Kafke u vreme Drugog svetskog rata bila je deportovana iz geta Terezin. Za razliku od mnogih drugih, bila je raspoređena na rad, sudbina koja je mogla produžiti njen opstanak. Ali kada je videla grupu uplašene dece kako se pripremaju za transport u Aušvic, donela je izbor koji je prkosio strahu i razumu: Dobrovoljno se prijavila da pođe sa njima.
Otla je tačno znala šta je čeka. Pa ipak, na mestu osmišljenom da liši čovečnosti, odlučila je da svoje da slobodno. Verovala je da, čak i u svojim poslednjim satima, deca ne bi trebalo da se suočavaju sa terorom sama.
Mirno, sa tihom snagom, hodala je pored njih. Njeno prisustvo - nežna ruka, utešna reč, osmeh usred očaja - dalo je deci dostojanstvo na njihovom poslednjem putovanju.
U Aušvicu, ona i deca su zajedno poslati u gasne komore. Njihovi životi su okončani, ali njen izbor i dalje gori poput malog plamena u tami.
Otla Kafka nije mogla da ih spase. Ali je pokazala da čak ni na najsurovijem mestu na zemlji, saosećanje ne može biti ugašeno. Njena hrabrost ostaje jedan od najnežnijih podsetnika u istoriji: da su ljubav i dostojanstvo važni, čak i na ivici smrti.
Njen brat je u svojim delima bio poznat po svom duboko introspektivnom i često pesimističnom pogledu na svet, često je izražavao kritiku prema površnosti svakodnevice, otuđenju i životu bez dubljeg smisla. Ali život i smrt Otle nisu bli bez smisla.
