STARITE DOSTOJANSTVENO

U NJEGOVIM OČIMA HTELA JE DA OSTANE ISTA I OTIŠLA JE POD NOŽ - UNAKAZILA I LICE I ŽIVOT: Ovo su njene poslednje reči...

Usavršavanjem svog izgleda, u očima jojje zasjala iskra, vratila mladost u novom izdanju, a niko nije pitao šta jojse krije pod kožom...

Lifestyle
18:37h Autor:
U NJEGOVIM OČIMA HTELA JE DA OSTANE ISTA I OTIŠLA JE POD NOŽ - UNAKAZILA I LICE I ŽIVOT: Ovo su njene poslednje reči...
Foto: Thinkstock

Ako nemaš nameru da me voliš kad ostarim, nemoj ni da me voliš. Ako mi dozvoliš da puzim, jer više ne mogu da hodam, nikada nisi pripadao meni. Ako sam zbog vas ispuštao tužne krikove, usamljeno gledao u naše prozore koje sam jedva mogla videti zbog katarakte u očima, prostor našeg životnog prostora bio je prazan, a nameštaj suvišan. Fotografije iz prošlosti samo znače zidovima, jer sve što ostane u albumu, poput otisaka na licu naše mladosti, biće prekriveno prašinom starog ormara.

Jednog dana doći će dan kada će bore svedočiti koliko smo uzeli, koliko smo dali, koga smo držali u mislima, kome smo dozvolili da ode bez pozdrava ...

Pitanja naših usana iznutra ostaće zalepljena, jer ćemo usporiti dole u ​​svemu, moja dugogodišnja ljubav. Važno je da zapamtim tvoje ime. Udahnuću kroz to, brojaću preostale minute kroz njega. Da li je vreme bilo nemoralno, etički neprikladno ili je estetika pokvarila sliku vremena i njegova primena je intimnost stavila u zaborav? Pozadina svega je uvek u nama, zato ostanite u meni ako mi se sećanje zamuti, ako vas podsetim na presušeno jezero, ako više ne znam kada sam rođen. Ljubi me u sive trepavice, da moja čežnja ostaje na njima kao potvrda pod mahovinom, dok ja mirno spavam u naručju bezuslovno, oslobođena svih strahova da ću ikada biti napuštena. Ne oklevaj, dok prilaziš mom krevetu, ne skidaj pogled. I kosturi i meso ljubavi su uvek „jestivi“. Razmislite dok vreme stoji pored vas šta nas je spojilo.

Potpis u ustanovi ili ...

To „ili“ je uvek stajalo između nas kao prazan svetionik. Ako se vratite satima unazad, bićete bezlični, umorni od očekivanja poraženih pre zore. Strah od života ne može vam biti saveznik ako neprijateljsku ruku niste držali na slamnatom krevetu dok ste gledali zvezde. Da li sam otišla pod nož za vas ili za sebe čim su znaci starosti pokucali na vrata? Taj prvi zarez na mom licu, kapljice krvi na skalpelu, bila je pokora, dragi moj, koju sam shvatila tek kad sam postala živa lutka. Ne, ne, ne ... ne možete biti krivi. Krivica je na mojim obrazima, na suzi pored oka. Spuštam kapke, razbijam sva ogledala u kući, pomeram granice svog ludila.

Ko je uspeo da prikrije svoje mentalno nezadovoljstvo promenom izgleda? Ko je kupio takvu sreću, ko je zbog nje prestao da bude u životu? Da li je život trivijalna poezija ako se ljubav izgubi u starosti zbog izgleda? Da sam bila primorana na to zbog opekotina ili nesreće, razumela bih sebe, razumela bih vas dok ste sa divljenjem gledali na moju promenu. Oboje smo bili neverni sebi, oboje smo lutali pustinjom. Oboje smo nestali u trenutku, od trenutka kada me nisi zaustavio, od trenutka kada ja nisam prestala. Da li sam u tom pogledu bila boem, da li sam želela da budem lutka u izlogu na koju ću staviti krpe, obući cipele, torbicu bez ogrebotina sa potpisom majstora lažne idile ili „Čim ponovim“ ili 'Otkrivam nesigurnost u sebi, sebe u tebi. S obzirom na to da me niste zaustavili, da nisam prestala, da li smo vodili pravi ili iskrivljeni život? Znate, ko god unakazi spoljnu prirodu svog sopstvenog bića, nemojte ga sažaljevati i oprostite sebi u ime ljubavi u koju smo oboje sumnjali.

Što ih je promenilo nakon tog potpisa

Ilea je volela da piše pesme u prozi, jer je, dok ih je pisala, stvarala mogućnost preispitivanja smisla života. Da li su spoljne slike one koje upijamo, ta voda za piće bez koje ne možemo? Ili nas upijaju, pa pod njihovim pokroviteljstvom radimo nešto bezobzirno. Uvek se pitala zašto sumnja u savršenstvo, jer ko odvoji lepo od ružnog samo zato što ogledalo ili drugi opisuju njegovu sliku, može se podvesti pod osobu sumnjivog razmišljanja. Njena poezija u prozi, koju je koristila slučajno ili namerno i u običnom razgovoru, nije ostala nezapažena, niti je ostala na policama u obliku rukopisa. Oživela je u knjigama, dobila nagradu.

Živela je sa čovekom svog života koga je upoznala na promociji jedne od svojih knjiga pod nazivom „Irisi u vodi“. Susret njihovih očiju bio je dovoljan da požele da budu zajedno. Živeli su u osamljenoj kući iz koje su još uvek mogli da vide svetla grada. Tih nekoliko kilometara nazvali su prednošću, uživajući u miru, posebno za nju čija kreativnost i inspiracija nisu pitali da li je dan ili noć. On je bio biznismen u usponu, a ona njegova kruna kroz čije je reči takođe produbio značenje. Oboje su pobegli od potpisivanja ljubavi u institucijama. Ali da bi ih porodice ostavile na miru, to su učinili nakon sedam godina zajedničkog života van braka. Ono što ih je promenilo nakon tog potpisa i da li je potpis uopšte uticao na njihov odnos, ostalo je pod tepihom.

Pomenuo bi njen izgled, nešto izraženiju bore na čelu, nekoliko mrlja na licu. Nakon ovih opaski postala je uplašeni jelen koji se počeo plašiti starenja, kože bez sjaja. Okrenula je leđa prirodi i otišla da se estetski ulepša. U stvari, otišla je da popuni praznine u svom srcu koje su nastale tokom vremena, kojih tada nije bila svesna niti ih je svesno poricala.

Želela je da po svaku cenu zajedno dožive starost. Usavršavanjem svog izgleda, iskra mu je zasijala u očima, vraćajući mladost u novom izdanju, a niko nije pitao šta joj se krije pod kožom. Sa 53 godine preko noći je postala starica. Iako je nastavila da piše, potpuno je zanemarila društveni život. Pojavljivanje u javnosti nije dolazilo u obzir sa licem koje više podseća na tuđe, u koje bi svi užasnuto gledali. Njena sobarica koja je dolazila tri puta nedeljno tešila bi je kao dete. Za čoveka svog života postala je senka koja joj je lice skrivala pod rukama. Strah se udvostručio. Strah od napuštanja, izolacije. Kožu koja je visila kao vreća izdržale su samo njene nove knjige.

Kad bih mogla da vratim vreme, nikada si ovo ne bih uradila“, bilo je poslednje što je napisala.

Ostatak svog života provela je poput ptice koja je čekala na grani da vidi svog voljenog čoveka, spuštenog pogleda. Njen izgled je podelio spavaću sobu na prizemlje i prvi sprat. I potreba za razgovorom je nestala. Našao ju je pored potoka, prerezanih vena, s rukopisom i malim prstom na njoj. Nakon što ga je pročitao, predao ga je izdavaču. Kada je ugledao njeno lice na koricama knjige ispred zareza na njemu, okrivio je sebe i svoju nesmotrenost u primedbama. Prekasno je shvatio da lepota duše ne piše na licu.

(Stil.kurir.rs)

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs