REČI KAO BRITVA

Kralj komedije nije se plašio ljudi, već samo Boga: Pismo "jačem" Zorana Radmilovića!

Bio je 21. jul 1985. godine kada nas je zauvek napustio "kralj komedije i improvizacije" - Zoran Radmilović. Zoran nas je prerano napustio, ali su njegova dela, sa i van scene, nastavila da žive...

Lifestyle
Autor:
Kralj komedije nije se plašio ljudi, već samo Boga: Pismo "jačem" Zorana Radmilovića!
Foto: Printscreen/ Youtube/ Ronald C. Speirs

Bio je majstor glume, publika ga je obožavala i na filmu i u pozorištu. Ulogu koju svi najviše pamte odigrao je u "Radovanu III", ali bio je i kralj Ibi, i Bili Piton…

Zoran Radmilović odigrao je tačno 299 predstava "Radovana III". Uoči jubilarnog 300. izvođenja već je bio u bolnici. Zapravo i 299. predstavu odigrao je samo snagom volje. Samo tri dana kasnije prebačen je u bolnicu iz koje se nije vratio.

Jedno njegovo otvoreno pismo koje je poslao moćnicima koji su hteli da sklone njegovu predstavu sa repertoara danas je i neka vrsta Zoranovog testamenta glumištu. Napisao ga je za NIN 1981. godine, ali objavljeno je tek 1985.

Prenosimo ga u celosti:

"Glumci su uvek bili plašeni, zaplašivani, prepadani. Vekovima. Sobom i drugima. Sistematski. Glumci su, od kada postoje, bili niža bića. U glumce se bežalo od kuće, glumce u kuće nisu primali. Glumci su sahranjivani van grobljanskih zidina. Čak i veliki Molijer. Glumcu se nije davala hrana u ruke da se dodirom sa njim ne bi bio okužen. Glumce su devojke volele, ali su se za njih teško udavale sem po cenu roditeljskog prokletstva. Glumice su po pravilu proglašavane za kurve, čak i posle njihovih pedesetih godina. Onoga trenutka kad je stari čika Eshil izmislio prvog glumca, počelo je to hiljadugodišnje bežanje. Bežanje od ljudi ka ljudima. Kažu da je jedan od prvih bio neki Tespis, ali teško da bi ostao zapamćen da nije bilo njegovih čuvenih Histrionskih kola, kojima je bežao, sklanjao se. Sve u suludoj nadi da će naići na pravog čoveka. Odlučio sam da se ne bojim više ljudi, već samo Boga, za svaki slučaj. I eto, ja od ovog časa više ne strepim. Ne plašim se svojih pretpostavljenih, svojih reditelja, svojih SIZ-ova, svojih načelnika, direktora, svojih kritičara, svojih sudija, svojih ocenjivača, podcenjivača, precenjivača. Jednostavno, nije mi više stalo! Treba mi verovati na reč, kad već ja sam sebi ne verujem. Zato, neka se nose strukture, neka se nose pretpostavljeni: mnogo puta sam ih uhvatio u laži (a da nisu ni trepnuli!), neka se nose SIZ-ovi, njima je bolje bez nas, neka se nose kritičari, ocenjivači i drugi, oni ionako mrze to što rade, oni ionako nemaju dovoljno vremena, obaveštenosti i stručnosti za taj moj smešni poslić koji se zove pozorište, taj skrajnuti fenomen, koji sebi skromno prisvaja naziv jedne od najstarijih kulturnih disciplina tokom milenijuma. Neka se nose telefoni (mnoga predstava je skinuta putem telefona) i neka se nosi TV (skupa mi pretplata i gubi mi se boja) i radio (još uvek ne verujem da nema malih ljudi unutra!) i novine, jer me plaše i kao umetnika i kao čoveka… Neka se nose… no, moje vreme hrabrosti je već isteklo, kao što sam i očekivao. Pa bih da prekinem i da se izvinim, ako je nekako moguće! Šta mi je to trebalo!? Ne znam šta drugo da kažem! Ne nađite se uvređeni, šalio sam se, majke mi.

— Vaš uvek i do kraja, Zoran Radmilović"

(Stil.kurir.rs/Istorijskizabavnik)

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs