Boban Rajović je pevač narodne i folk-pop muzike, veoma popularan na prostoru Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i šireg regiona. Poznat je po snažnim emotivnim baladama, ali i energičnim pesmama koje su česte na veseljima i koncertima.
Ovaj vrsni pevač je danas napunio 54 godine, a mi se tom prilikom sećamo njegove neobične životne priče.
Detinjstvo u inostranstvu
Boban Rajović je deo detinjstva i mladosti proveo u Danskoj, gde je radio razne poslove i pevao po klubovima i dijaspori. Upravo tamo je počeo ozbiljnije da se bavi muzikom, a kasnije se vratio na Balkan kako bi gradio karijeru na domaćoj sceni.
Širu popularnost stekao je početkom 2000-ih, kada se izdvojio prepoznatljivim, snažnim glasom i pesmama koje govore o ljubavi, rastancima, nostalgiji i životnim borbama. Publika ga često doživljava kao „narodnog pevača sa dušom“, jer su mu interpretacije vrlo emotivne.
"Imao sam, da kažem, sreću da budem rođen u Danskoj, u jednoj srećnoj državi, tamo je sve bilo uređeno, mada je tako bilo i kod nas u Jugoslaviji. Moji roditelji, majka Anđelija i otac Milan, zaista su otišli trbuhom za kruhom, borili se za egzistenciju, ali su nama, meni i mojoj braći Zoranu i Slobi, pružili jedan lep, skladan život.
Ja sam već od pete godine počeo da treniram fudbal i to je bio moj san - da postanem fudbaler! Počeo sam da igram u jednom lokalnom klubu i to je ono čega se prvo setim kad me neko pita šta mi prolazi kroz glavu o detinjstvu. Zaista, to su ti fudbalski tereni, moji treninzi, odlasci na utakmice.
U Danskoj smo pošao u školu, prvo zabavište, pa onda prvi, drugi, treći osnovne... a već u petom razredu sam otišao u Crnu Goru. Zašto? Pa zato što je otac odlučio da napusti Dansku i da se definitivno vrati u Jugoslaviju da živi. I, dolazimo porodično u Berane. Otac i majka su mi rodom sa severa Crne Gore, selo pored sela, tamo su se i upoznali. E, da se vratim na naš povratak u Crnu Goru. Kupili smo kuću u Beran Selu, to je kod Berana, i tu kreće novi život.
Moram priznati da ja tada nisam dovoljno dobro znao jugoslovenski, maternji jezik, i to je ono što mi je malo otežavalo, ali sam brzo savladao to jer sam po prirodi snalažljiv. Iz tog perioda ostalo mi je u sećanju da smo se stalno igrali klikera, prvi put sam to naučio u Beranama, jer u Danskoj to nije bilo aktuelno, a što se tiče škole... Jedino sam imao petice iz muzičkog, a to je zato što se mojoj učiteljici Vukici Šoškić svidelo kako sam otpevao pesmu "Od Vardara pa do Triglava", koja je tada bila nezaobilazna. To je nju oduševilo! A druga petica bila je, naravno, iz fizičkog.
Selidba u Podgoricu
Što smo se preselili u Podgoricu? Uf... Pa desio se taj momenat kad nam je kuća u Beranama izgorela, iz meni nepoznatih razloga i danas. Neko kaže da sam ja zaboravio da ugasim peć kad sam krenuo u školu i da je tako došlo do spoja, pa me i sad zezaju da sam već tada postao Piroman, ha-ha-ha! Zaista se ne sećam jesam li ili nisam ugasio tu peć, ali to je bio jedan tužan i bolan trenutak...
Sećam se, bio sam u školi, druga smena, kad je moja učiteljica Vukica rekla: "Deco, jeste li čuli da se zapalila kuća nekim Rajovićima?" Meni je tad samo prošlo kroz glavu da smo mi bili jedini Rajovići u tom delu. Znao sam odmah, otrčao sam do kuće i... Vatrogasci već bili došli. To je bio jedan veliki šok. Ali uspeli smo da prodamo to imanje i tada smo otišli u Titograd, današnju Podgoricu.
Posle Podgorice Boban se ponovo seli u Dansku
"Za nepunih 18 godina sam rastao u tri različite sredine, tri različite kulture, sistema i tako dalje. Realno, za dečaka od 18 godina nije baš onako, da kažem, normalno to.
Najteže mi je bilo da se prilagodim u Podgorici, tad sam bio osmi razred i to je doba kad si već u pubertetu, razmišljaš drugačije. Nije ista kultura na severu Crne Gore i u glavnom gradu, oduvek su oni iz Podgorice nas zvali Sjevernjaci, ha-ha-ha! Dok sam ušao u taj titogradski, ili podgorički, sistem tada, trebalo je malo vremena...
Tu mi se desilo i prvo ozbiljno zaljubljivanje, imao sam 16 godina, a ona je imala 13, s tim što me je slagala da ima 14, ha-ha. I to je trajalo neko vreme, sve do momenta dok zaista nisam upoznao baš pravu. Rano sam se oženio.
Rana ženidba
Dragana, moja Gaga, došla je rano u moj život i, Bogu hvala, tu je 30. godinu. Kad sam se upoznao s Gagom, imao sam 20 godina i tad sam se i oženio. Ali pre toga, još kad sam imao 16 godina, ja sam se sa ocem vratio u Dansku, a stariji i mlađi brat su ostali s majkom u Podgorici. Prvo smo živeli zajedno otac i ja, a ubrzo započinjem samostalni život. Koje sam poslove tada radio? Prvo sam počeo u jednoj hamburgernici, to se zove "Astor burger" i vlasnici su bili neki Indijci. A onda sam se zaposlio u jednoj fabrici gde su se pravile neke cerade i tu sam dosta dugo ostao. Ma, apsolutno nisam imao problem bilo šta da radim i za to mogu da zahvalim mom ocu, koji mi je usadio radne navike, i meni i mojoj braći. I nisam se štedeo, niti sam se stideo bilo kakvog posla jer sam smatrao da je to pošteno i časno zarađeno. Tako da sam radio sve i svašta, bukvalno sam bio i čistač, sve ono što je moglo da mi donese finu paru.
A kad sam napunio 21 godinu, e tada sam definitivno položio za taksi i postao taksista. Taj posao radio sam punih sedam godina i tu je bilo doživljaja na pretek. Vozač taksija zaista može da ima toliko iskušenja da je jednostavno sramota pričati o tome, jer ljudi misle da nije istina. Šta sve možeš u jednom taksiju da doživiš, posebno petkom i subotom kad su izlasci... Zamole te, ako možeš, dobićeš bakšiš, da prođeš na žuto svetlo, ili kažu: "Nemam para, mogu li nekako drugačije da platim."
Kako je počeo da peva?
To je bilo kad smo Dragana i ja taman dobili ćerku Ivanu, '96 na '97, prvenstvo pevača amatera u Podgorici, s tim što ko pobedi, on dobija pravo da snimi album. Sećam se, moje društvo s Murtovine, to je naselje gde sam ja živeo u Podgorici, skupili se svi oni, sa zastavama, s mojim likom, navijaju da pobedim. Pevao sam pesmu od Džeja "Da sam kralj" i mogao sam da osvojim to prvo mesto, ali moj otac se nije slagao s tim nikako. Bio je u fazonu "kakav pevač, nema od toga posla, ti si se sad oženio, vrati se za Dansku". I ja se vratim s Gagom u Dansku, uzmemo stan i nastavljam da vozim taksi, ali tad sam počeo da pevam i po kafanama tamo, bio sam "pretpevač" svim našim zvezdama, Dragana Mirkovića, Miroslav Ilić, Haris Džinović i tako dalje. Ali jednostavno, tržište u Danskoj nije dozvoljavalo ništa više od toga, nije bilo dovoljno naših kafana tamo.
Potom dolazi ta 1999, kad sam počeo da snimam prvi album, sad mi malo čudno zvuči da je to bilo pre 25 godina, ne osećam se tako, a već evo 52. gazim, ha-ha. Kako sam došao na ideju da snimim ploču? Pa ja sam osećao da u sebi imam taj dar da budem pevač, glumac, neka javna ličnost i to se probudilo u meni kad sam ugledao da se otvorila "Grand produkcija", pa sam video da se pojavio moj drugar Goran Vukošić, s kojim sam pevao po Crnoj Gori. Ali zapravo kap koja mi je prelila čašu bila je kad mi je u taksi ušao neki pijani Šveđanin, tražio mi je da ga vozim do hotela za neku baš malu cifru, povratio mi u auto, platio karticom, smrdeo na alkohol i ne znam šta još sve, a čekao sam tu vožnju tri sata. I onda sam ostavio taksi bratu, rekao sam mu: "Neću više da vozim, idem da se bavim muzikom."
Jednostavno mi je kliknulo. Ujutru kad sam se probudio, kazao sam ženi da hoću da snimim album. Nije poverovala u to, mislila je da se šalim, ali ja sam bio odlučan. Para nisam imao tada, iskreno ti kažem. Ali sam uvek bio produktivan i znao sam da napravim paru zato što sam veliki radnik. Prva koja mi je tada pozajmila novac bila je moja svastika, i to je čak bila naša tajna. Dala mi je da imam za avionsku kartu do Beograda i za malo troškova i tada ja krećem s mojim ludim snom.
Finansijski krah
Ja nikoga ovde nisam poznavao iz tog muzičkog sveta. Došao sam kod strica, koji i danas živi na Vidikovcu, sa mnom je stigao i moj stariji brat. Poznavali smo Milomira Miljanića, guslara koji je sada i pevač. Nešto smo pričali s njim, došli do neke veze i kontakta sa Zoranom Tutunovićem Tutunom, koji je tada bio aktuelan sa aranžmanima, pa sam onda upoznao tekstopisca Ljiljanu Jevremović, koja mi je napisala pesme "Piroman", "Aerodrom" i "Puklo srce". Preko nje dolazim do pokojnog Rođe Raičevića, koji me potom uvodi u sistem, upoznaje me s raznim ljudima, između ostalog s Kopcem i Konom. Tako nekako nastaje moj prvi album "Boban", koji svi znaju kao "Piroman" zbog tog hita. Ta ploča je prošla super, ali ja nisam znao tada da se snalazim u poslu, nisam i dalje poznavao sve ljude, nisam bio svestan šta mi se desilo. U tom periodu stalno odlazim u Dansku da obilazim porodicu i tako sam gubio na svemu, ni tamo, ni ovde.
Za prvi album sam imao abnormalne troškove, a zaradio sam bukvalno nula. Ploča, reklame, spotovi i ostalo koštali su 120.000 maraka, to je današnjih 200.000 evra, a zašto? Pa to je bila jedna velika nepravda, koju nisam zaslužio, ali očigledno da sam morao da prođem tu igru. Svi su mislili da sam pun para jer dolazim iz Danske i onda su me gledali kao nekog kome treba uzeti pare. Ja sam im davao novac da bih ušao u igru ne znajući da mene sve to košta duplo više nego ostale.
A onda zatvor
Posle drugog albuma, koji je prošao tako kako je prošao - neslavno, dolazi taj još teži period u mom životu. Mnogo sam se zadužio kod raznih ljudi, prvenstveno kod svog brata, koji mi nije visio nad glavom jer je moj rod, ali bez obzira na to, dug je dug. Dakle, imao sam mnogo dugova, a nisam zarađivao, pa sam zbog toga ulazio i u ozbiljne psihičke probleme. Nisam znao šta ću od sebe. Deca već počela da rastu, ja dođem ovde, ali nailazim na zid kod svih jer nemam para za treći album i šta ću... Vratim se u Dansku. Imao sam zatvorsku kaznu zbog neplaćenih saobraćajnih prekršaja i odlučim tada da to konačno odradim. Moram ti reći, malo čudno zvuči, ali meni je to prijalo. Ta dva meseca što sam bio unutra dala su mi psihički odmor, da razmislim šta ću i kako ću. I kad sam izašao odatle, bukvalno prvi dan posle, ja sam zapalio za Beograd da radim treći album. Tad sam imao, tačno se sećam, nekih 700 ili 800 evra kod sebe.
Treća šansa
Ali odakle moja priča tada kreće... Upoznajem čoveka koji je Makedonac, živi u Danskoj. Interesantna priča vezana za njega jeste to da je on neko ko živi u Danskoj i nikad mu ništa nije išlo u životu, i onda kad je otvorio auto-servis, odlučio je da se ta radnja zove "Baksuz auto", zato što je čitav život bio baksus.
I od tada su mog tadašnjeg i današnjeg prijatelja svi zvali Vlado Baksuz. Taj Vlado se pojavio u mom životu tako što sam ga zamolio da mi pozajmi hiljadu evra, on mi je pozajmio i javlja se posle godinu dana. U međuvremenu sam ja imao sve te situacije, spavanje po parkovima i raznim iznajmljenim stanovima punih vlage i svašta nešto, o čemu sam puno puta govorio i pokušavam sad to da izbegavam da ne bude da samo pričam neku socijalnu priču i kako je bilo teško. Dakle, zove mene Vladimir Vlado Evkovski i ja mu se onako nerado javljam na telefon jer nisam imao para da mu vratim, mislio sam da me zove zbog toga. Ispostavilo se da nije tako, nego čovek mi kaže da dolazi u Beograd. Od tada kreće moje druženje s Vladimirom Evkovskim, koji neverovatno veruje u mene, u moj talenat, u moj glas i u moju karijeru. Pitao me jednom prilikom kad smo se vraćali sa splava koji je moj cilj u životu i gde ja sebe vidim. Rekao sam mu da bih voleo da napravim uspeh, ali u mojoj izdavačkoj kući, jer sam smatrao da sam previše para dao tim prethodnim izdavačkim kućama i malo sam se osećao poniženo. Na primer, "Grand produkcija" nije prepoznala moj rad, Saša Popović nije hteo da objavi album "Piroman" iako smo bili kod njega na razgovoru. I Vlado mi je rekao: "Super, i ja sam za to."
Otišao je do Danske, vratio se posle 14 dana, preselio se kod mene u stan i krenuli smo da pravimo treći album, na kojem je bila pesma "Provokacija". Išli smo zajedno, tražili pesme, otvorili smo našu izdavačku kuću "Saund prodakšen". Interesantno je da nam je u tome pomogao Nebojša Perović, danas uspešni advokat.
To je bio početak njegove karijere, pre nego što je postao pravnik. I konačno je usledio uspeh. "Provokacija" je lepo zaživela, svi su znali tu pesmu, postala je hit. Sećam se, ja sam pevao u Švajcarskoj i tada me Željko Samardžić sreo na aerodromu. Kaže on meni da je čuo tu moju pesmu jer se svuda pušta i savetuje me da moram da zovem "mamu", kako smo svi zvali Marinu Tucaković.
Čim sam sleteo u Beograd, ja zovem Romarija, koji je tada sarađivao s Marinom, da mi on uradi melodiju. Rekao sam mu, odlično se sećam, ovako. "Romario, ako mi uradiš hit, možeš da mi promeniš život."
On me zove posle dva, tri meseca i kaže: "Menjam ti život." Nisam verovao u to, ali sam odmah prvim letom došao u Beograd i pravo kod njega. Čim sam čuo melodiju za "Usne boje vina", ja sam izvadio CD iz plejera i stavio ga u džep, znao sam da je to hit. Onda sam čekao Marinu da napiše tekst, jedno tri meseca. Više sam bio i nestrpljiv i zovem je jedan dan, a ona kaže: "Pa imam ja to već, fale mi još dve-tri rečenice. Ajde, dođi." I ja dođem, ona pusti melodiju i peva: "Hej, ljepotice, glavu gore, gledaj pravo, u oblake, u šimšire, ne gledaj u mene samo." Kad je rekla šimširi, ja pojma nemam ni šta su šimširi, iskren sam. Pa onda dalje peva: "Otrovna je moja loza, uvenućeš ko mimoza." Uh, bokte, ja sam tada bio malo skeptik, a ona kaže: "Nemaš ti pojma, samo ti pevaj ovo i ne sekiraj se, to je hit". I kome god sam posle pusto da čuje pesmu, svi su isto rekli. Kad je pesma izašla, to je odjednom stvarno eksplodiralo i život mi se promenio. Reći ću ti samo da sam, dok je rađena pesma "Usne boje vina", jedan dan seo i izračunao koliko sam ukupno dužan para. Dug je bio 160.000 evra prema raznim ljudima, prijateljima, poznanicima...
Velike radosti
Iako mu na poslovnom planu nije išlo od ruke, privatni život je cvetao. Prvo je dobio ćerku Ivanu od koje danas ima dva unuka, a potom je dobio ćerku Anđelu i sina Andriju.
Njegova žena mu je bila velika podrška i sa njim je preko trideset godina u braku.
(Autor: Ivan Ercegovcević/ Kurir)