Ljubica Adžović, rodom iz Skoplja, bila je žena snažnog duha, nebrušeni talenat iz naroda, koju je filmski svet otkrio zahvaljujući viziji i hrabrosti.
Iako nije imala formalno obrazovanje iz glume, njen autentičan izraz, nepatvorena emocija i harizma učinili su je neizbrisivim likom na velikom platnu.
Kusturica je prvi put zapazio Ljubicu u malom romskom naselju Zaograd, nedaleko od Sutomora. Živela je u skromnim uslovima, u kućici sa mnoštvom dece i kartama sudbine koje je svakodnevno koristila da bi prehranila svoju porodicu. Bio je to upravo taj susret koji je za reditelja predstavljao sudbinski trenutak — u Ljubici je prepoznao urođeni dar i odlučio da je dovede pred kameru.
Prvi put se pojavila na filmu 1988. godine, u Kusturičinom ostvarenju Dom za vešanje, gde je tumačila lik babe Hatidže. Iako naturščik, njena izvedba bila je toliko snažna da je odmah privukla pažnju kritike i publike. Zahvaljujući toj ulozi, Ljubica je zajedno sa ekipom filma otputovala na prestižni Festival u Kanu, što je za jednu običnu ženu iz Crne Gore bilo ravno čudu.
Njena saradnja sa Kusturicom nije tu stala. Ponovo ju je angažovao u filmu Crna mačka, beli mačor (1998), u kojem je briljirala kao baba Sujka — karakterna, duhovita i životna figura, kroz koju se prelamala cela filozofija jednog naroda. U tom filmu, razvila je i snažnu prijateljsku vezu sa glumicom Brankom Katić, koju je zvala „pravom unukom“.
Iako su joj nakon tih uspeha nuđene uloge u inostranstvu, naročito u Nemačkoj, Ljubica ih je odbila. Tvrdila je da želi da glumi samo za Kusturicu, jer je njemu verovala, i jer je samo uz njega uspevala da iskaže svoj puni glumački potencijal.
Ljubica je tokom života rodila devetoro dece. Nije znala tačan broj svojih unučadi i praunučadi, ali je isticala da sve što radi – pa i gledanje u karte na plaži u Sutomoru – radi iz ljubavi i potrebe da prehrani svoju decu, muža i sebe. 11 gladnih usta. Upravo taj spoj jednostavnosti i žrtve, dara i svakodnevice, činili su je ličnošću koja je plijenila i van filmskih okvira.
Pred kraj života, Ljubica je živela na relaciji između Francuske i Švedske. Godine 2001. zatražila je politički azil u Francuskoj, navodeći da se plaši crnogorske mafije. Ipak, 2006. godine se vratila u Crnu Goru, gde je nedugo potom preminula posle kraće bolesti, u 82. godini.
Jedna tamna senka ipak je obeležila njene poslednje godine. Neposredno pred smrt, u javnosti se pojavila netačna vest, koja ju je, greškom jednog novinara, povezivala sa trgovinom decom. Ta informacija, koju je prenela agencija Tanjug, izazvala je burnu reakciju porodice Adžović i ubrzo je demantovana. Ljubica je time postala još jedna žrtva nepažnje i površnosti medijskog sistema.
Nakon njene smrti, Emir Kusturica je javno izrazio duboku tugu zbog gubitka svoje saradnice i prijateljice. U emotivnom sećanju, rekao je:
„Ljubica je bila talenat koji se retko rađa. Svaki kadar koji smo zajedno snimili bio je neponovljivo iskustvo. Voleo sam da radim sa njom – njena energija, prisustvo i instinkt nadmašivali su mnoge profesionalce. Žalim zbog njene smrti. Ona je bila dragulj koji se ne zaboravlja.”
Ljubica Adžović ostaje upamćena kao životna i umetnička pojava. Gatara, majka, glumica, prijateljica. Njeno ime možda nije često u zvaničnim filmskim leksikonima, ali je zauvek ostalo urezano u srcima onih koji su je gledali i onih koji su je poznavali.