Prins je imao samo 58 godina kada je pronađen mrtav u liftu, a tek dve godine kasnije potvrđeno je da je uzrok smrti bilo predoziranje opijatом čak 50 puta snažnijim od heroina. Ostao je upamćen kao jedan od najvećih muzičara svoje generacije, ali i kao veliki zavodnik čiji je ljubavni život često privlačio pažnju javnosti.
Ipak, jedna od najpotresnijih priča iz njegovog privatnog života vezana je za bivšu suprugu Mejt Garsiju (53). Ona je u memoarima „Najlepša: Moj život sa Prinsom“, objavljenim godinu dana nakon njegove smrti, otkrila bolne detalje njihovog braka, razvoda i porodične tragedije koja je zauvek promenila njihov odnos.
Gubitak sina starog šest dana
Do razvoda je došlo nakon što su izgubili sina Amira, koji je preminuo samo šest dana nakon rođenja. Garsija je kasnije doživela i spontani pobačaj tokom trećeg meseca druge trudnoće. U knjizi je priznala da je nakon razlaza želela samo jedno – da dobije pepeo svog sina. Međutim, kontakt sa bivšim suprugom više nije uspevala da ostvari.
A onda je saznala nešto što ju je potpuno slomilo.
„Jedna prijateljica mi je na kraju rekla da je čula za nešto veoma uznemirujuće“, napisala je Garsija. Prema njenim rečima, Prinsov saradnik bio je potresen jer mu je navodno naređeno da iz kuće ukloni i spali sve što ga je podsećalo na bivšu suprugu i njihovu bebu. Među tim stvarima bili su krevetac, igračke, odeća i knjige iz dečje sobe.
Garsija je bila šokirana kada je čula da su uništene poslednje uspomene koje je imala na sina. „Celo telo mi je preplavio bes“, napisala je u svojim memoarima.
Nije prošlo ni 60 dana kada je zamolila oca da je odveze u advokatsku kancelariju, gde je potpisala dokumenta kojima je njihov brak i zvanično okončan.
Ipak, njena knjiga nije samo priča o gubitku i razvodu. U njoj je podelila i brojne lepe uspomene iz deset godina provedenih uz muzičku zvezdu, najpre kao plesačica i saradnica, a kasnije i kao njegova supruga.
Nikad nisu preboleli tragediju
Garsija se posebno sećala 16. oktobra 1996. godine, kada je rodila njihovog sina. Prins je, nakon dugogodišnje želje da postanu roditelji, bio presrećan. Međutim, njihova radost ubrzo se pretvorila u strah kada su lekari otkrili da dečak ima redak genetski poremećaj, Fajferov sindrom tipa 2.
„Ne znam kako da opišem izraz lica svog muža. Bila je to čista radost“, prisetila se Garsija trenutka nakon porođaja. Ali kada su lekari odneli bebu pod jaka svetla, izraz oduševljenja na Prinsovom licu zamenio je užas. Opisala je u knjizi posledice ovog simptoma.
„Prerano spajanje kostiju u lobanji, spajanje kostiju u šakama i stopalima izaziva izgled mreže ili šape. Odsustvo anusa, što ukazuje na abnormalnosti u debelom crevu i crevima opasne po život.“ Garsija nastavlja da piše: „Sve sam ovo naučila kasnije. Ali u tom prvom trenutku nisam mogla da razumem šta sam videla." Zato je Prins imao „užasnuti“ izgled kada je ugledao dečaka, čiji je dolazak željno planirao mesecima pre rođenja.
Amir je preminuo samo šest dana kasnije. Garsija je opisala kako je dečak pred kraj života imao sve veće poteškoće sa disanjem, uprkos brojnim pokušajima lekara da mu pomognu. Nakon njegove smrti, danima je ostajala u krevetu, držeći pepeo svog sina.
„Ne znam koliko sam dugo ležala sa Amirovim pepelom. Sledećeg dana, ili možda nedelju dana kasnije, moj muž je došao i rekao: 'Ne mogu više da budem ovde. Moram da idem'“, napisala je.
Ostala je sama sa svojim bolom. Garsija je priznala da je gubitak sina teško pogodio i Prinsa, verujući da se on nikada nije zaista oporavio od te tragedije.
„Mislim da to nikada nije preboleo. Ne znam kako bi neko mogao. Znam da ja nisam“, napisala je.
Komplikacije i zdravstveni problemi
U vreme venčanja, Garsija je imala samo 22 godine, dok je Prins imao 37. Venčali su se na Dan zaljubljenih 1996. godine, a njihov sin rođen je osam meseci kasnije.
Trudnoća u početku nije izazivala veće probleme, ali je Garsija jednog dana počela da krvari. Lekar joj je predložio amniocentezu, postupak kojim se mogu otkriti određene genetske nepravilnosti kod bebe. Prins nije želeo da pristane na tu intervenciju, čak ni nakon što ih je lekar upozorio da ponekad postoje razlozi zbog kojih telo pokušava da prekine trudnoću.
Umesto toga, supružnici su se vratili kući i zajedno molili za zdravlje deteta. Prins je duboko verovao u religiju i snagu molitve.
Na jednom od narednih pregleda lekar je izrazio zabrinutost zbog razvoja bebe i pomenuo mogućnost patuljastog rasta. Garsija je kasnije napisala da je Prins tada mirno odgovorio da mu to ne bi smetalo.
Međutim, stvarni problem bio je mnogo ozbiljniji. Tek nakon rođenja postalo je jasno da Amir ima Fajferov sindrom tipa 2, retko genetsko oboljenje koje može izazvati ozbiljne promene na kostima lobanje, šakama i stopalima, kao i druge teške zdravstvene komplikacije.
Garsija se prisetila trenutaka nakon carskog reza, kada su medicinske sestre počele užurbano da pomažu bebi. Prins je zabrinuto pitao zašto dečak ne plače. Kada su lekari uspeli da ga stabilizuju, majka je konačno dobila priliku da ga uzme u naručje.
„Doneli su nam bebu. Ležao je sklupčan na boku, uzimajući kratke, plitke udahe. Oči su mu bile širom otvorene. Uhvatila sam njegovu majušnu ruku i ponavljala: 'Mama te voli, mama je ovde'“, napisala je.
Amir nikada nije napustio bolnicu. Lekari su pokušavali različitim intervencijama da mu olakšaju disanje i produže život, ali njegovo stanje se nije popravljalo. Kada je jedan lekar predložio traheotomiju, Garsija je postala očajna.
„Ti ga mučiš“, viknula je u jednom trenutku.
Prins je tada pokušao da je uteši, a oboje su, prema njenim rečima, shvatili da moraju da puste sina da ode.
Razgovor u emisiji dve nedelje nakon smrti deteta
Posebno bolno poglavlje knjige odnosi se na intervju koji je Prins organizovao sa Oprom Vinfri samo dve nedelje nakon smrti deteta. Garsija je bila potpuno slomljena i molila ga da je poštedi tog susreta, ali joj je on rekao da mora da učestvuje.
U međuvremenu, Prins je za njihovog sina pripremio raskošnu dečju sobu i igraonicu u svom imanju Pejsli park. Garsija o tome nije znala ništa. Planirao je da je iznenadi, ali je Opra prostoriju videla pre nje.
„Moj muž je poveo Opru u obilazak Pejsli parka i njena misija je bila jasna. Došla je da sazna da li je dete mrtvo ili deformisano kao što su ljudi pričali“, piše Garsija.
Tokom razgovora sa voditeljkom, Prins je govorio kao da je sa bebom sve u redu, dok je Garsija sedela pored njega, skrivajući tugu. Prema njenim rečima, suprug joj je prethodno rekao da ne govori ništa o Amiru.
Kasnije je priznala da je tada prolazila kroz najmračniji period života i da o svom očaju nije mogla da razgovara ni sa najbližima. Otkrila je čak i da je imala suicidalne misli, o kojima nikada nije otvoreno govorila suprugu.
Kako je počela njihova ljubavna priča
Njihov odnos počeo je još 1990. godine, kada je Garsijina majka poslala Prinsovom timu snimak na kojem tada šesnaestogodišnja devojka pleše. Ubrzo je dobila angažman na njegovoj turneji „Diamonds and Pearls“.
Dve godine kasnije postala je inspiracija za album iz 1992. godine, čiji je neobičan naslovni simbol kasnije postao poznat kao simbol ljubavi. Godine 1995. Prins joj je posvetio i pesmu „The Most Beautiful Girl in the World“.
Garsija se u knjizi prisetila da je muzičar odmah pokazao interesovanje za nju nakon što je pogledao njen snimak. Pozvao ju je da razgovaraju i zatražio njen broj telefona. Ubrzo su počeli redovno da se čuju.
„Ovaj čovek koji nosi olovku za oči, štikle i ženski parfem je nekako bio muževniji od krupnog telohranitelja", rekla je ona.
Kasnije je pozvao da poseti njegovo imanje Pejsli park, gde je za njega izvela trbušni ples. Te noći spavala je u odvojenoj sobi, a ujutru joj je Prins pripremio palačinke.
Ubrzo ju je zvao svake večeri i pisao joj: „Tako si lepa. Hvala ti što si došla u moj svet." Pevač "nikada nije poricao da su mu povremene nečiste misli prolazile kroz glavu", piše Garsija, ali ni on tada "nije imao seksualne odnose".
Nakon završetka srednje škole počela je da radi sa njim, a on je postao i njen zakonski staratelj. Garsija je opisala kako je Prins bio veoma strog, kontrolisao njen izgled, odeću i težinu, pa čak i reagovao kada bi primetio da se ugojila nekoliko kilograma.
Kada je imala 19 godina, rekao joj je da je vreme da počne da koristi kontracepciju. Ubrzo nakon toga započeli su intimnu vezu.
Ostvarila je sve svoje ambicije
Posle razvoda od Prinsa, Garsija je bila u dvogodišnjoj vezi sa bubnjarom Tomijem Lijem, ali je u intervjuima više puta govorila da će svog bivšeg supruga uvek voleti.
Danas radi kao koreograf i glumica, a posebno je poznata po saradnji sa Britni Spirs na spotu za pesmu „I'm a Slave 4 U“ iz 2001. godine, za koji je osmislila plesne pokrete inspirisane trbušnim plesom.
Veliki deo vremena posvećuje i spasavanju pasa i pronalaženju domova za napuštene životinje.
Ipak, jedna od najvažnijih promena u njenom životu dogodila se kada je konačno ostvarila želju da postane majka. Nakon što je godinama verovala da joj se taj san nikada neće ispuniti, dobila je priliku za usvajanje devojčice.
Garsija je u jednom trenutku učestvovala u rijalitiju „Hollywood Exes“, gde je prvi put javno govorila o gubitku sina. Nakon emisije javila joj se žena koja joj je ponudila pomoć u procesu usvajanja.
Tako je u njen život ušla ćerka Đija, koju je usvojila kada je imala samo osam meseci.
„Pet godina kasnije, ona je moj najveći dar“, rekla je Garsija.