- Mira Furlan je preminula u 66. godini u Los Anđelesu, a iza sebe je ostavila supruga Gorana Gajića i sina Marka Lava.
- U autobiografiji je sinu ostavila potresno pismo u kojem piše o porodičnoj istoriji, ratovima i stalno promenljivim državama na ovim prostorima.
Mira Furlan ostavila je neizbrisiv trag u jugoslovenskoj i svetskoj kinematografiji, ali je iza uspešne glumačke karijere ostala i priča o porodici, majčinstvu i životu daleko od domovine. Njen sin Marko Lav Gajić odrastao je uz roditelje koji su pripadali samom vrhu umetničkog sveta, ali nikada nije poželeo da krene njihovim stopama. Umesto glume i javnog života, izabrao je obrazovanje i karijeru u potpuno drugačijoj oblasti, odlučivši da svoju privatnost sačuva od interesovanja javnosti.
Mira Furlan preminula je u 66. godini u svom domu u Los Anđelesu, usled komplikacija izazvanih virusom Zapadnog Nila. Iza sebe je ostavila supruga, reditelja Gorana Gajića, i sina Marka Lava, sa kojim je bila izuzetno bliska.
Ljudi koji su imali priliku da upoznaju njenog naslednika često ističu da neodoljivo podseća na majku, kako fizičkim izgledom tako i pojedinim karakternim osobinama. Ipak, za razliku od poznatih roditelja, Marko Lav nikada nije pokazivao želju da bude deo javnog života niti da se oproba u glumačkim vodama.
Nakon završene srednje škole odlučio je da se posveti IT sektoru i upisao studije iz te oblasti. Danas gradi karijeru u tehnološkoj industriji, daleko od reflektora i medijske pažnje, u Los Anđelesu, gradu u kojem je njegova porodica godinama stvarala svoj dom.
Pismo sinu koje je otkrilo najintimniju stranu Mire Furlan
Jedan od najpotresnijih zapisa koji je ostao iza glumice nalazi se u njenoj autobiografiji, koju je nakon njene smrti objavio suprug Goran Gajić. Na više od šest stotina stranica Mira je zabeležila uspomene, životne prekretnice, lične dileme i iskustva koja su je oblikovala, a posebno mesto zauzima pismo posvećeno njenom sinu Marku Lavu.
"Dragi Marko,
kad si bio u šestom razredu, radili smo na tvojem školskom zadatku pod nazivom "Moje nasljeđe". Bili smo u lokalnom Kinku, kopirali hrpu izblijedjelih crno-bijelih fotografija iz dalekog doba i udaljenog prostora. Tvoj prapradjed ponosno stoji među svojim kravama i svinjama na farmi u Bosni nezamislive 1913. godine. "Što je Bosna? Pa zar nisi rekla da si iz Hrvatske?" pitaš me. "Dobro, to je bilo drugačije u ona vremena". "Aha, znam. To je prije bila Jugoslavija", dobacuješ. "Da, ali Jugoslavija je postojala nedavno. A prije toga je bila jedna druga država na istom tom mjestu. A prije toga..." "Zašto oni stalno mijenjaju ime države?"
"Pa, pokušavaju isprobati neke nove stvari. I dalje eksperimentiraju s konceptima, političkim sistemima, granicama i imenima", pokušavam ti objasniti. Uzimaš iduću fotografiju. Tvoja prabaka kao studentica francuske književnosti u Grazu 1915.
"Graz - to je smiješno ime. Gdje je to? U Bosni? Hrvatskoj? Jugoslaviji?" pitaš me. "U Austriji je. Ali u to doba ime države je bilo Austro-Ugarska Monarhija", oklijevajući odgovaram. "Stani", kažeš, zbunjen. "To znači da si ti i iz Austro-Ugarske Monarhije?" "Ne", kažem uz smijeh. "Stara sam, ali ne baš toliko stara!" "Na što misliš?" pitaš. "Dakle, Austro-Ugarska Monarhija je prestala postojati 1918." "Što se onda dogodilo? Kako se zvala nova država?" "Nova zemlja prvo se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca". "To je tako dugačko. Baš nezgodno", primjećuješ. "No zatim je ime promijenjeno u Jugoslavija", kažem. "Što to ime znači?" pitaš. "Znači ’država Južnih Slavena’", dobacujem dok mi se prikrada probadajuća glavobolja. "To je baš dosadno", kažeš gledajući nepoznata, neodgonetljiva lica na fotografijama. "Dosadno?" malčice se pobunim. "Ne bih upotrijebila tu riječ. To je sve, samo ne dosadno. Bilo je jako puno zbivanja. Krvavih ratova, revolucija, povremeno genocida, pogroma, istjerivanja, zatvaranja, raznih logora i, povrh svega, u svako doba, jako puno nasilja. Ti to nazivaš dosadnim?"
"Mama, to je baš frustrirajuće. Da si bar Amerikanka. Zašto ne možeš biti iz..." zastaneš razmišljajući... "iz Kansasa? Zašto ne može biti jednostavno?" "A zašto ti pretpostavljaš da su sve američke obiteljske priče jednostavne?" bunim se. "Ne misliš da bi moglo biti nekih kompliciranih, problematičnih priča koje se odvijaju u Kansasu? Sjeti se samo jadne Dorothy", kažem, i sama iznenađena trenutačnim osjećajem povrijeđenosti. "Znaš, trebao bi cijeniti kompleksnost", trudim se gotovo očajnički, obuzeta krivnjom, ne uspijevajući uvjeriti ni samu sebe.
Tvoja nam je učiteljica dala precizne upute za rad: trebamo pronaći neke smiješne anegdote iz prošlosti, zabavne priče o ekscentričnim ujacima, zanimljive detalje koji pokazuju osebujne obiteljske tradicije. Trebali bismo skupiti tople, raznolike izvatke svoje obiteljske povijesti.
No dok gledam crno-bijele fotografije rasprostrte po cijelom blagovaoničkom stolu, vidim namrštena, zabrinuta lica; vidim razdore, siromaštvo i nesigurnost. Kako da smislim neke zabavne pričice? Kako da nađem načina da predstavim obiteljsku povijest koja te neće uplašiti, deprimirati, opteretiti? I, najvažnije od svega, kako da objasnim povijesnu kulisu koja se stalno mijenja? Kako da ti to objasnim? Kako da to objasnim bilo kome u zemlji u kojoj živim, u zemlji gdje si se ti rodio, u zemlji koju povijest baš i ne zanima, naročito ako se radi o tuđoj povijesti? I, na kraju krajeva, kako da sve to objasnim sama sebi", deo je Mirinog obraćanja sinu u njenoj autobiografiji.