Već 12 godina radim kao bolničar u psihijatrijskoj bolnici, a od mojih iskustava se ljudima diže kosa: Noćne smene su najstrašnije, tada se psihoze pogoršavaju

Psihijatrijska bolnica nije kao na filmu. Pročitajte o stvarnim iskustvima bolničara i izazovima noćnog rada sa pacijentima Dodajte Kurir Stil u vaš Google izbor
Foto: Shutterstock, shablovskyistock

Bolničar iz Rusije, koji već 12 godina radi u psihijatrijskoj bolnici, odlučio je da podeli svoja iskustva i otkrije kako zaista izgleda svakodnevica iza zatvorenih vrata ove ustanove. Daleko od filmskih scena, vrištanja i haosa koje često viđamo na ekranima, stvarnost je mnogo drugačija – ali i dalje puna izazova, nepredvidivih situacija i emotivnih trenutaka.

Kako kaže, ljudi često imaju neobičnu reakciju kada saznaju gde radi. Neki širom otvore oči i uzviknu: „Vau, pa to mora da je strašno!“, dok drugi neprijatno promene temu. Jednom se čak dogodilo da se poznanik na proslavi fizički odmakne od njega čim je čuo čime se bavi, kao da predstavlja neku opasnost. Bilo mu je smešno, ali i pomalo uvredljivo.

Niska zarada za zaposlene u ovom polju

Već dvanaest godina radim kao bolničar u psihijatrijskoj bolnici. Nisam lekar, nisam medicinski tehničar – ja sam bolničar. Prema zvaničnoj sistematizaciji, to je najniži nivo medicinskog osoblja. U stvarnosti, međutim, upravo je bolničar osoba koja provodi više vremena sa pacijentima nego bilo ko drugi na odeljenju. Više nego lekar, više nego medicinska sestra, a ponekad čak i više nego njihovi najbliži.

Želim da vam ispričam kako zaista izgleda ovaj posao. Bez horor priča, jer ih nema toliko koliko ljudi zamišljaju. Ali i bez ulepšavanja, jer je posao težak.

Počeću od plate, jer ćete to svakako želeti da znate.

Trenutno zarađujem oko 48 hiljada dinara mesečno. To je plata u unutrašnjosti, ne u Moskvi. Ako radite jednu i po smenu, uključujući i noćni rad, možete da zaradite između 57.000 i 61.000 dinara, ali tada praktično živite na poslu. Noćne smene u psihijatriji posebna su priča, o kojoj ću govoriti kasnije.

Foto: Shutterstock

Plata bolničara je mala, a najveći deo zarade čine dodaci, naknade za rad u otežanim uslovima i minuli rad. Ako nešto od toga ukinu tokom naredne reorganizacije, to se odmah oseti. To nas stalno brine, jer se dodaci veoma lako ukidaju, a veoma teško vraćaju.

Poređenja radi, čistačica u tržnom centru nedaleko od naše bolnice zarađuje približno isto. Ponekad čak i više. Ne govorim ovo da bih se žalio, već zato što je to činjenica sa kojom bolničari već dugo žive i na koju su prestali da obraćaju pažnju. Jednostavno je previše tužno stalno razmišljati o tome.

A sada da vam ispričam kako sve izgleda iznutra.

Za neke pacijente nikada ne bi pogodili od čeka boluju

Psihijatrijska bolnica nije kao na filmu. Nema ljudi koji vrište i lancima su vezani za zidove. Nema ni neprekidnog haosa. Veći deo vremena odeljenje je prilično mirno mesto. Ljudi leže, gledaju televiziju u hodniku, šetaju po ograđenom dvorištu i razgovaraju.

Mnogi izgledaju potpuno obično. Prođe pored vas čovek od pedesetak godina, uredno obučen i pristojan, pa vas pita kada će ručak. A onda pogledate njegovu istoriju bolesti i vidite dijagnozu od koje bi se početnicima podigla kosa na glavi.

To je možda i najvažnija stvar koju sam naučio u ovom poslu: postoji ogromna razlika između „strašne dijagnoze“ i „strašne osobe“.

Došao sam ovde sa 27 godina, iskreno, iz očaja. U našem gradu nije bilo mnogo dobrih poslova, a u bolnici su primali i ljude bez medicinske diplome. Bilo je potrebno samo da završim određenu obuku i nekoliko kurseva.

Foto: Shutterstock, shablovskyistock

Prva tri meseca svakodnevno sam razmišljao o tome da dam otkaz. Sve mi je bilo nepoznato, a pojedine situacije potpuno su me izbacivale iz ravnoteže.

Jednom me je pacijent pljunuo. Drugi me je uhvatio za ruku i držao je tako oko pet minuta. Samo me je gledao pravo u oči, ništa nije govorio, a onda me pustio i otišao u krevet. Izašao sam u hodnik i jednostavno stajao naslonjen na zid.

A onda se nešto promenilo. Počeo sam da razumem ljude. Ne njihove dijagnoze, već njih same.

Lečenje ume da da dobre rezultate

Uzmimo za primer Nikolaja Petroviča. Već nekoliko meseci je kod nas. Akutna faza bolesti je prošla, ali još nije spreman da se vrati kući. Svakog jutra pažljivo se češlja i pita me da li ga je supruga zvala.

A ona ga nije pozvala već tri godine. Otišla je još pre njegovog prvog boravka u bolnici.

Svaki put mu kažem: „Još nije zvala, Nikolaju Petroviču“, a on samo klimne glavom i ode na doručak. Eto, to je njegova priča.

Ili jedna mlada devojka, imala je oko 22 godine. Doveli su je u akutnoj fazi bolesti i prve tri nedelje bile su veoma teške za sve nas. A onda je, uz terapiju, njeno stanje počelo da se stabilizuje i pred nama se pojavila sasvim drugačija osoba. Duhovita, puna planova, čitala je knjige u hodniku i iz zabave pomagala medicinskoj sestri da obriše stolove.

Foto: Shutterstock, dotshock

Kada je otpuštena, zahvalila mi se. Bio sam čak pomalo zatečen, jer pacijenti to ne rade često.

Ovakve priče, kada neko izađe iz bolnice u boljem stanju nego što je došao, mnogo su češće nego što ljudi sa strane mogu da zamisle.

A sada o noćnim smenama.

Odeljenje noću izgleda potpuno drugačije. Tiho je, svetla su prigušena, a u hodniku je upaljena samo jedna lampa. Većina pacijenata spava. Vaš posao je da svakog sata obilazite sobe, proveravate njihovo stanje i beležite zapažanja, a po potrebi pozovete dežurnog lekara ili medicinsku sestru.

Na prvi pogled, deluje mirno i bezbedno. Ali upravo noću mogu da nastanu najteže situacije.

Noću zna da bude najteže pacijentima i zaposlenima

Psihotična stanja mogu da se pogoršaju tokom noći – to nije mit, već poznata medicinska pojava. Neko može da postane uznemiren, da šeta tamo-amo ili razgovara sam sa sobom. Tada morate da mu priđete, pokušate da ga umirite i sprečite da probudi ostale pacijente.

Bez vikanja i nasilja – razgovorom.

Posao ponekad može da bude i fizički veoma naporan. Ako se pacijent ponaša agresivno, potrebno je da postupite u skladu sa bezbednosnim procedurama i sačekate pomoć medicinskog osoblja. Nije to kao na filmu, gde se sve završi brzo i bez posledica. Fizički je veoma zahtevno, naročito kada je pacijent krupne građe.

Imao sam modrice, a dešavalo se i da mi uniforma bude pocepana. Posle takvih smena dođem kući i samo legnem.

Ljudi me često pitaju: „Zar se ne plašiš?“

Foto: Shutterstock, LightField Studios

Prvih šest meseci bilo je strašno. Kasnije je strah zamenila neka vrsta profesionalne opreznosti. Jednostavno naučite da prepoznajete stanje osobe. Po hodu, pogledu i načinu na koji drži ruke možete da primetite da li se nešto menja ili je sve mirno.

To je veština koja se razvija godinama, a kasnije postaje gotovo automatska.

Stvar koja ga najviše pogađa u radu

Ono što me i dalje najviše pogađa jeste kada niko ne dođe da poseti pacijenta. Baš niko. Nedeljama su u bolnici, a niko ih ne obilazi. Nema porodice, prijatelja, nikoga.

Mi smo jedini ljudi koje imaju oko sebe.

Tada me to ponekad posebno pogodi. Shvatite da obavljate svoj posao i ispunjavate profesionalnu dužnost, ali da ne možete da zamenite voljenu osobu. I ne treba to da pokušavate. Ipak, ponekad zastanete pored nekoga i porazgovarate, ne o poslu, već o bilo čemu. O vremenu, fudbalu, svakodnevnim stvarima...

Razlog za ostanak na slabo plaćenom i napornom poslu

Imam dobre kolege i to je veoma važno. Na ovakvom mestu gotovo je nemoguće opstati ako nemate dobar tim. Kod nas se ljudi međusobno pomažu i niko ne ostavlja kolegu samog u teškim situacijama.

Fluktuacija zaposlenih je velika. Mnogi dođu, pa odu posle šest meseci ili godinu dana. Ostaju oni koji zaista mogu da rade ovaj posao. Nije za svakoga i to je sasvim u redu.

Zašto sam ja ostao ovde već dvanaest godina? Iskreno, ni sam nisam odmah znao odgovor.

Verovatno zato što je ovo posao u kojem ste nekome zaista potrebni. Ne u smislu da bi se bez vas čitava ustanova raspala, već zato što postoji konkretna osoba, sa svojim imenom i životnom pričom, kojoj je potrebno da budete tu i da svoj posao obavljate kako treba.

To nešto znači. Meni mnogo znači.

Foto: Shutterstock, shablovskyistock

Plata je mala, to je tačno. Društvo nas gotovo uopšte ne poštuje, a često nas čak ni ne smatra punopravnim medicinskim osobljem. Uniforma je obavezna, a u bolničkoj menzi služe boršč čiji ukus već znate napamet.

Ipak, svakog jutra dođem na posao, obiđem odeljenje i pozdravim ljude koje poznajem godinama. I u tome postoji nešto posebno. Nešto što verovatno ne bih pronašao nigde drugde.

Ako se ikada nađete u ovakvoj bolnici, ne svojom voljom, već kao član porodice koji prati pacijenta ili iz nekog drugog razloga, nemojte se plašiti bolničara.

Mi smo sasvim obični ljudi. Samo smo navikli na ono na šta većina drugih ljudi nikada ne bi mogla da se navikne. I to je naš posao.

 Stil / Dzen

This browser does not support the video element.

“Nemojte se smejati ljudima koji potraze pomoc”: Joca Stefanović iskreno o Mini Kostić i borbama Izvor: MONDO/Đorđe Milošević