- Emilija Ljvovna, 71-godišnja nastavnica biologije iz Simferopolja, vratila se u školu posle 11 godina penzije i drži 14 časova nedeljno. Ćerka Viktorija je za to saznala slučajno i oštro joj zamerila što radi u tim godinama.
- Emilija joj je odgovorila da joj nisu trebali mir i novac, već ljudi i osećaj da je potrebna, dok je u penziji danima tonula u prazninu. Nakon razgovora dogovorile su se da prati pritisak i radi samo dok joj zdravlje dozvoljava.
Emilija (71) je radila kao nastavnica biologije 41 godinu. U penziji je već jedanaest godina. Njena ćerka Viktorija (46) rukovodi jednim sektorom u kompaniji. U avgustu je podnela prijavu za posao, a da nikome nije rekla. Direktor, koji je nekada bio njen učenik, dugo ju je posmatrao i upitao: „Emilija, jeste li sigurni?”
Prvog septembra počela je da drži časove biologije – četrnaest sati nedeljno – u šestom i sedmom razredu. Njena ćerka je za to saznala u oktobru, sasvim slučajno, od prijatelja. Pozvala ju je i rekla: „Mama, sramotiš porodicu. Ljudi misle da te deca ne hrane.”
Umorila se od posla i otišla u penziju
Emilija (71) je radila kao nastavnica biologije 41 godinu. U penziji je već jedanaest godina. Njena ćerka Viktorija (46) rukovodi jednim sektorom u kompaniji.
Zašto je otišla u penziju pre jedanaest godina? Ne zbog godina. Već zbog umora.
Poslednje godine karijere provela je baveći se reformisanjem izveštavanja – papirologijom, elektronskim dnevnicima i ocenjivanjem učinka. Emilija kaže da nije napustila svoje učenike, već papirologiju.
Prve godine penzije bile su lepe: bašta, knjige, posete ćerki, unuci koji dolaze na raspust. A onda su unuci odrasli. Najstariji sada ima dvadeset tri godine, najmlađi devetnaest, a babu nisu posetili za praznike već oko pet godina.
Baštu je izdala komšijama 2024. godine – postalo je teško. Ostalo je samo ono što ona naziva „prazna kuća sa televizorom”.
Dva razloga za ćerkin negativan stav
Viktorija kaže: „Nisam alava i pomažem majci. Uplaćujem joj 50 hiljada dinara mesečno preko penzije; nema potrebe da radi. Plašila sam se nečeg drugog.”
Plašila se dve stvari.
- Prvo, zdravlja. Majka ima hipertenziju, a odeljenje od trideset učenika u šestom razredu je bučno i stresno.
- Druga stvar je bila šta će ljudi reći. I tu je Viktorija bila sasvim iskrena: „Stalno sam razmišljala o tome da sam loša ćerka ako mi majka ide u školu sa sedamdeset jednom godinom. Bilo me je sramota pred prijateljima. Sada to izgovaram i shvatam kako to zvuči.”
Razgovor je vođen u novembru; Viktorija je doputovala specijalno zbog toga. „Viki, sedi. Slušala sam tebe, a sada ti saslušaj mene.
Rekla si: ljudi misle da deca ne mogu sama da se prehrane. Viki, da li ti je ikada palo na pamet da pitaš šta ja želim, a ne šta ljudi misle?
Dilemu o novčanoj pomoći je odmah razjasnila
Objasniću ti kako mi izgleda dan. Ne znaš to jer zoveš nedeljom u sedam uveče i pitaš kako sam.
Ustala sam u devet. Ne zato što sam se dovoljno naspavala, već zato što nije bilo razloga da ustajem ranije. Doručkovala sam. Otišla sam u prodavnicu — ne zato što sam morala, već zato što je to bio moj izlazak iz kuće. Razgovarala sam sa prodavačicom; to je bio sav moj razgovor tog dana.
Zatim televizor. Pa večera. Opet televizor. Pozvala si u sedam, razgovarale smo jedanaest minuta — merila sam vreme.
I tako je bilo jedanaest godina, Viki. Prve tri godine su bile dobre, odmarala sam se. A poslednje četiri godine samo sam čekala veče da odem na spavanje.
Sad o novcu, pošto si ga pomenula. Dobijam tih tvojih 50 hiljada i hvala ti na tome. Ali za četrnaest sati u školi plaćaju mi trinaest. Trinaest hiljada, Viki. Misliš li da sam otišla zbog tih para?
Otišla sam iz drugog razloga. Ušla sam u odeljenje 6-B u septembru; bilo je tu trideset ljudi i svi su gledali u mene. Trideset ljudi koji su nešto želeli od mene.
Razumeš li kako je to kada niko ništa ne traži od tebe jedanaest godina, a onda trideset ljudi to zatraži?
Postignuto je bolno razumevanje
Što se tiče mog zdravlja... U pravu si, imam problema sa krvnim pritiskom. Merim ga ujutru i uveče, pijem lekove, a kod lekara sam bila u avgustu i decembru. On zna da radim i nije imao ništa protiv. Ako se stanje pogorša, daću otkaz. Nisam ja nikakav heroj.
A grešiš i u vezi sa sramotom, kćeri. U ovoj školi sam četrdeset jednu godinu. Pola grada je učilo kod mene. Direktor mi je bio učenik, razredni starešina mi je bio učenik, nastavnik fizičkog je prepisivao na mom času biologije u devetom razredu.
Tamo se ne stidim. Osećam se kao kod kuće.” ...to.
I još nešto. Rekla si: ljudi će misliti da si loša ćerka. Viki, ti si dobra ćerka. Pružaš mi podršku, zoveš me, upravo si doputovala. Ali jedanaest godina si odlučivala šta mi je potrebno, a da me nikada nisi pitala. Odlučila si da mi treba mir. A meni su bili potrebni ljudi.
Viktorija kaže da je nakon tog razgovora izašla na balkon i stajala tamo do mraka.
Deo o tih jedanaest minuta najviše ju je pogodio. Proverila je telefon — prosečno trajanje njihovih nedeljnih razgovora tokom godine zaista je iznosilo oko jedanaest minuta.
Otišla je drugačijeg raspoloženja, ali i sa određenim rezervama: dogovorile su se da će njena majka tamo provesti samo četrnaest sati, ni sat duže, da će meriti krvni pritisak dvaput dnevno i da će otići čim se pojave prvi znaci pogoršanja stanja.
Život je penzionerki krenuo na bolje
U toku je druga akademska godina, a Emilija i dalje ima četrnaest časova – sama je odbila ponudu da preuzme ulogu razrednog starešine, uz obrazloženje da je to „već pravi posao, a meni je potrebno samo nešto čime ću se baviti”.
Njena ćerka kaže da joj se krvni pritisak stabilizovao. Lekar to pripisuje njenoj rutini: sada ustaje u sedam i pešači dvadeset minuta u jednom pravcu.
Viktorija sada češće dolazi – prošle godine je došla tri puta umesto jednom. I kaže da su njihovi nedeljni razgovori postali duži jer majka ima toliko toga da ispriča: „Nekada sam je pitala za zdravlje jer nije bilo drugih tema za razgovor. Sada provodi četrdeset minuta pričajući mi o odeljenju 6-B.”
U maju joj je odeljenje 6-B poklonilo čestitku koju je potpisao ceo razred. Emilija ju je skenirala i poslala ćerki putem aplikacije za dopisivanje – bez ikakvog komentara.
Viktorija kaže da je u nju gledala pet minuta. I da je to bila prva poruka od majke u poslednjih jedanaest godina u kojoj se nije pojavila reč „dobro”.
Navikli smo da mislimo kako je najbolje što možemo da pružimo ostarelom roditelju – mir i sigurnost. I to je često tačno. Ali mir bez posla i bez ljudi brzo prerasta u prazninu, a ta praznina je spolja nevidljiva. Spolja to izgleda kao udoban penzionerski život: stan, novac od ćerke, televizor, dobro zdravlje.
Stil / Dzen