Momo Kapor, slikar, pisac, novinar, ali pre svega veliki beom u duši, jedan je od onih ljudi o kojima se priče prenose iz generacije u generaciju. Postao je čuveni beogradski šmeker na čiji šarm je svako lako padao, posebno pripadnice lepšeg pola. Postao je legneda vremena u kojem je živeo, ali malo ko zna kroz šta je sve u životu prošao.
Majku izgubio u 4. godini
Momo Kapor je rođen 1937. godine u Sarajevu kao jedino dete Bojane i Gojka Kapora.
Detinjstvo, kao i čitav život Mome Kapora, obeležio je jedan tragičan događaj. Tokom nemačkog bombardovanja Sarajeva 1941. godine, bomba je pala 13. aprila na kuću u kojoj su se nalazili Momina majka, baka i još četrdesetak ljudi. Naš čuveni pisac je jedini preživeo zahvaljujući tome što ga je majka zaštitila svojim telom, dok je ona na licu mesta poginula.
“Moja majka me je zaštitila legavši preko mene. Kičma joj je bila raznesena, a tada je imala samo dvadeset osam godina. Bilo je mrtvo čak i mače koje sam držao u rukama”, prisetio se Momo svojevremeno.
Nakon toga, Momo je ostao bez oba roditelja kada je imao svega četiri godine, jer je njegov otac, rezervni oficir jugoslovenske vojske, bio zarobljen i interniran u logor u Nirnbergu.
Pronašao ga Rus
O majci Bojani je znao veoma malo jer porodica nije želela puno da priča o njoj, verovatno zbog želje najbližih da zaštite dete i ne prisećaju ga na traumu koju je nosio u sebi.
Dobrica Ćosić je u svojoj knjizi "Prijatelji" opisao detinjstvo i mladost Moma Kapora na osnovu razgovora koji je vodio s njim 2002. godine.
- Trinaestog aprila 1941. Nemci su bombardovali Sarajevo i pogodili zgradu ispod Trebevića u kojoj se bila sklonila Momčilova majka s četvorogodišnjim sinčićem. U urušenoj kući svi su bili mrtvi. Momova majka je svojim telom spasla sina. Dečak se nekako izvukao iz ruševina, zakukao, pa zanemeo nad užasom, ne znajući kuda će. Našao ga je neki Rus, emigrant, lekar, sažalio se na njega i poveo ga u svoj stan. Prisvojio ga je, nije imao dece. Negovao ga je, voleo, zatrpavao igračkama da zaboravi majku i u belom mercedesu ga vozio po Sarajevu. Dečko je znao da mu je ime Momčilo, prezime nije znao. Prezime mu je dao dobar čovek Rus, krstio ga je Momčilo Hercegovac - piše on, pa nastavlja:
- Posle godinu dana života kod dobrog čoveka, Momčilo Hercegovac se razboleo od šarlaha, pa ga je spasitelj odneo u sarajevsku bolnicu. Tu ga je pronašla majčina tetka koja ga je godinu dana tražila po Sarajevu, obaveštena od nekoga da je "jedno dete izašlo iz srušene kuće, odakle ga je neki čovek poveo sa sobom". Kada je prezdravio od šarlaha, baba ga je odvela u svoju kuću i brinula se o njemu. Za Momčila Hercegovca brinuo je i Rus, koji se pridružio vlasovcima - saradnicima Nemaca, često ga posećujući s poklonima. Otac, koji je po povratku iz zarobljeništva kao bankarski stručnjak, postavljen za načelnika u Ministarstvu spoljnih poslova u Beogradu, zbog patriotske savesti i odgovornosti tek godinu dana posle rata došao je u Sarajevo da vidi sina. Prema sinu se odnosio patrijahalno strogo i sve do smrti bio je nezadovoljan što mu se sin posvetio slikarstvu i književnosti, socijalnoj i životnoj neizvesnosti.
Međutim, prema izvorima Valerija Janićijević koja je priredila do sada najpotpuniju biografiju Moma Kapora koja je objavljena u okviru zbornika "Pripovedač urbane melanholije", ovo sećanje Ćosića nije sasvim tačno. Naime, Moma su posle bombardovanja, po sećanju njegovog ujaka Slavka Lučića, spasilačke ekipe odvele u bolnicu i razdvojile od ujaka koji je bio s njim. U tom trenutku Momčila je preuzeo pomenuti Rus, koji ga je već kroz nekoliko dana predao tetki Janji Baroš. Istinitost ove verzije potvrđena je i s nekoliko Kaporovihi intervjua, kao i njegovom knjigom "Ispovesti".
Odgajila ga Jana Baroš
Mladog Moma je odgajala bakina sestra, Jana Baroš, a nakon završetka rata, sa svojim ocem, preselio se u Beograd. Tamo je nastavio školovanje, upisavši 1955. godine Akademiju likovnih umetnosti, gde je diplomirao 1961. godine u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića.
Bogato i raznoliko stvaralaštvo
Tokom studija, Momo je bio aktivan u novinarstvu, pišući likovne kritike za razne časopise, a njegov intelektualni i umetnički razvoj nastavio se i nakon završetka akademije. Kapor je počeo da piše putopise, feljtone i priče koje su objavljivane u mnogim poznatim časopisima, poput Politike, Oslobođenja, NIN-a, Mladosti i drugih.
Autor je preko četrdeset knjiga, uključujući romane, priče, drame, putopise i esejističku prozu, a uz to se bavio i ilustracijom. Njegova dela su prevedena na mnoge strane jezike, ujedno učvrstivši njegov status važnog srpskog pisca i hroničara. Paralelno sa književnim radom, Kapor je ostvario značajnu umetničku karijeru kao slikar, održavajući samostalne izložbe u Srbiji, SAD-u, Italiji, Švajcarskoj, Venecueli, Nemačkoj i Velikoj Britaniji, te ilustrujući gotovo sve svoje knjige.
Kapor je veliku pažnju publike dobio kroz svoje tekstove Beleške jedne Ane, koji su izlazili u ženskom časopisu Bazar. Ove tekstove je 1972. godine prvi put objavio u vidu knjige „Beleške jedne Ane“ koja i dan-danas inspiriše nove generacije.
Njegova knjiga „Una“, koja prati ljubavnu priču studentkinje Une i njenog profesora, doživela je veliki uspeh i adaptirana je u film pod istim imenom, u kojoj glavne uloge tumače Sonja Savić i Rade Šerbedžija.
Momo Kapor je takođe autor knjiga: „Foliranti“, „Provincijalac“, „Zoe“, „Ada֧“, „Knjiga žalbi“, „Od sedam od tri“ i drugih.
Scenarista je više filmova: "Valter brani Sarajevo", "Banket".
Zanimljiv i misteriozni ljubavni život
Poznati književnik, Momo Kapor, još tokom studija slikarstva u Beogradu, upoznaje gimnazijalku Anu Pjerotić, koja kasnije postaje studentkinja psihologije. Ana ubrzo postaje centar njegove pažnje i ljubavi, a njihov brak krunisan je rođenjem dve ćerke, Ane i Jelene Kapor.
- Pisao je lako, s radošću. Svoje prve tekstove napisao je na pisaćoj mašini Adler koju sam mu poklonila za rođendan, i na kojoj sam kasnije prekucala većinu njegovih tekstova. Imao je potrebu da priča o onome što piše. Nas tri smo bile njegova prva publika. To su bile njegove prve književne večeri - rekla je Ana.
Na kraju, brak sa Anom završava zbog Ljiljane Todorović, za kojom je potpuno gubio glavu. U roku od samo godinu dana nakon što su se upoznali, Momo se razveo od Ane i oženio Ljiljanu. Njihova ljubav je svakim danom rasla, a Ljiljana je obožavala da mu udovoljava, dok je on nju gledao kao u boginju! Nije započinjao dan bez reči: "Dobro jutro, ljubavi!" A posebno je voleo da je ponosno gleda s pozadine, dok je ona vozila.
Afera sa princezom
Međutim, prevara mu nije bila nepoznata ni pre Ljiljane. To dokazuje knjiga "Kaporova školica" Aleksandra Đuričića, u kojoj piše o navodnoj ljubavi između Mome Kapora i princeze Jelisavete Karađorđević:
"Njujork mu je mirisao na život - sladostrastan, zavodnički, umetnički. Kako je voleo da deli sva uzbuđenja, naširoko je podelio i ovo. Postao je nezvanični ekskluzivni distributer američke kulture, i svih mogućih prekookeanskih mirisa. Od sredine sedamdesetih, pa narednih petnaest godina, radio je u Njujorku, po nekoliko meseci godišnje, u studiju svog prijatelja Laleta Đurića. Za to vreme naučio je više o slikarstvu nego u čitavom prethodnom životu. Našao je utočište."
Na sasvim drugom kontinentu, Momo je počeo da ostvaruje svoj dečački san - da živi od crtanja. Neumorno je istraživao čuvena mesta, i intervjuisao najveće umove svog vremena.
Jedan od uzbudljivijih susreta u Njujorku desio se kada ga je prijateljica Svetlana Ston, uprkos njegovom protivljenju, povela na prestižnu zabavu kod Nine Rozenvold, na Petoj aveniji, "gde će biti ceo Njujork".
Atmosfera je bila usijana - lažni osmesi su se mešali sa zvukom visokih potpetica, flertovalo se, a plesalo još više. U jednom trenutku, Momo je ostao potpuno sam, držeći čašu šampanjca. Seo je u ugao i opipao bedž u džepu svog blejzera. Na njemu je pisalo: "KISS ME, I’M SERBIAN" ("poljubi me, ja sam Srbin"), kupljen u San Francisku mesec dana ranije. Bez mnogo razmišljanja, izvadio ga je i zakačio za rever. Pijuckajući šampanjac, posmatrao je glamuroznu reviju lepote i sujete.
U tom trenutku, prišla mu je tamnokosa lepotica u crnoj haljini, čiji duboki izrez, držan tankim bretelama, otkrivao je prelepe bele grudi posute nežnim pegicama. Pristupila mu je, uprla prst u bedž i rekla:
- Daj mi to!
Zbunjen, Momo je spustio čašu šampanjca na pod, otkačio bedž s revera i ustao, odlučivši da joj ga zakači na tanku bretelu, dok su mu prsti drhtali od uzbuđenja pri pogledu na njene grudi.
- Šta će ti to? jedva je promucao.
- Ja sam naša, odgovorila je koketno.
- Odakle si?
- Iz Beograda.
- Iz Beograda… - ponovio je zapanjeno.
- A iz kog kraja?
- Iz kog kraja? Šta znači iz kog kraja?
- Mislim, gde si rođena?
- Oh, rođena… – ponovila je. - U Belom dvoru.
Sledio se od zaprepašćenja.
Iz svoje male tašne od srebrnih perli, izvukla je posetnicu i pružila mu je. Na njoj je pisalo: Elisabeth Karagiorgevic - Princess of Yugoslavia.
Princeza! Bajke ipak postoje, pomislio je: otkrio je pravu princezu. Princezu iz svoje vlastite zemlje, u koju joj je bilo zabranjeno da se vrati, kao i svim rođacima iz porodice Karađorđević. Bila je to 1976. godina, a Tito je još uvek bio na vrhuncu svoje moći, kao i njegova tajna policija. Gledala ga je velikim, pomalo razmaknutim očima, boje najtamnijih borovnica.
Tada je počeo da piše roman "Zoe", iz kojeg su reči naprosto kuljale i nisu mu dozvoljavale da stane. Nije prestao da piše ni u avionu, na povratku za Beograd. Nikada brže nije preleteo okean. Kada se vratio u Beograd, govorio je kako je upoznao našu princezu, ali niko nije znao, čak ni tadašnji rojalisti, da knez Pavle ima ćerku koja se zove Jelisaveta.
Odnos između princeze Jelisavete Karađorđević i Mome Kapora bio je predmet brojnih spekulacija, i to ne samo kada je izašao roman "Zoe", već i decenijama kasnije. Postao je neka vrsta urbanog mita, o kojem se istovremeno ćutalo i šuškalo. Predrag Peđa Nešković, jedan od najistaknutijih savremenih slikara, i Momin prijatelj iz studentskih dana, bio je jedan od svedoka ove burne romanse i intimnog života Mome Kapora iz tog perioda.
"Dok je bio u Americi, u tom navratu, skoro godinu dana, Momo Kapor je bio u vezi sa Jelisavetom Karađorđević. Kada se vratio iz Njujorka, često je dolazio kod mene, mnogo smo razgovarali, poveravao mi se, bio je uzbuđen. Zvao je Jelisavetu odavde, iz ovog ateljea, jer nije mogao da telefonira iz svog stana. Prisustvovao sam njihovim ljubavnim razgovorima. Pričao mi je kako su, nakon strastvenog vođenja ljubavi, ležali iscrpljeni i jeli neki džem kako bi se oporavili od tih zagrljaja. To je bila burna i strastvena veza. Tada je bio u braku sa Anom“, ispričao je Peđa Nešković.
Jelisaveta je imala drugačiju verziju priče o Kaporu. Njena verzija događaja nije se poklapala sa onim što je pričao Nešković.
"To je čudno, pošto smo se videli samo jednom, na jednoj večeri kod Svetlane Stoun. Njegov francuski je bio vrlo slab, a engleski tada nije govorio uopšte. Bilo mi je interesantno da ga upoznam, jer tad nisam znala ni reč srpskog. Komunikacija je bila minimalna, a on je napisao roman. Takvi su pisci. Ne znam, možda pet minuta bude dovoljno za inspiraciju. Posle smo ručali negde pored reke, ovde u Beogradu", prisetila se kneginja.
U Beogradu je živeo u Nebojšinoj 18, gde je 2013. godine postavljena spomen ploča. Umro je u Beogradu 3. marta 2010. godine na Vojno-medicijsnkoj akademiji, a sahranjen je u Aleji velikana u prestonici Srbije.
4 Kaporova citata koja imaju neverovatan uticaj na čovekovu svest
1. „Ne treba se plašiti samoće. Ona je plemenita, ona je deo našeg života, baš kao i okupljanje. Ali nju ne može svako da izdrži! Ona nije za slabe, koji neprestano moraju da budu okruženi drugima da bi zaboravili koliko su slabi. I ne može svako iz svoje samoće, poput školjke, oblikovati biser i pokloniti ga drugima. Jer, poznato je: ne pravi svaka školjka biser.”
2. „Čovek može da kaže da mu život nije promašen ako može bar jednu jedinu stvar da uradi bolje od drugih.”
3. „Teži i od građanskog i od verskog rata je onaj koji svako vodi sam u sebi.”
4. „Stvari ne vrede onoliko kolika im je cena, već onoliko koliko smo u njih uložili ljubavi.”
Biografija autora
Momo Kapor (1937 – 2010) bio je srpski književnik, novinar i slikar, najpoznatiji po svojim knjigama „Una“, „Foliranti“, „Beleške jedne Ane“ i drugim.
Rani život i obrazovanje
Momo Kapor je rođen 1937. godine u Sarajevu kao jedino dete Bojane i Gojka Kapora.
Detinjstvo, kao i čitav život Mome Kapora, obeležio je jedan tragičan događaj. Tokom nemačkog bombardovanja Sarajeva 1941. godine, bomba je pala na kuću u kojoj su se nalazili Momina majka, baka i još četrdesetak ljudi. Momo je jedini preživeo zahvaljujući tome što ga je majka zaštitila svojim telom, dok je ona na licu mesta poginula.
Nakon toga, Momo je ostao bez oba roditelja, jer je njegov otac, rezervni oficir jugoslovenske vojske, bio zarobljen i interniran u logor u Nirnbergu. Mladog Moma je odgajala bakina sestra, Jana Baroš, a nakon završetka rata, sa svojim ocem, preselio se u Beograd. Tamo je nastavio školovanje, upisavši 1955. godine Akademiju likovnih umetnosti, gde je diplomirao 1961. godine u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića.
Tokom studija, Momo je bio aktivan u novinarstvu, pišući likovne kritike za razne časopise, a njegov intelektualni i umetnički razvoj nastavio se i nakon završetka akademije. Kapor je počeo da piše putopise, feljtone i priče koje su objavljivane u mnogim poznatim časopisima, poput Politike, Oslobođenja, NIN-a, Mladosti i drugih.
Najpoznatije knjige Mome Kapora
Momo Kapor je autor preko četrdeset knjiga, uključujući romane, priče, drame, putopise i esejističku prozu, a uz to se bavio i ilustracijom. Njegova dela su prevedena na mnoge strane jezike, ujedno učvrstivši njegov status važnog srpskog pisca i hroničara. Paralelno sa književnim radom, Kapor je ostvario značajnu umetničku karijeru kao slikar, održavajući samostalne izložbe u Srbiji, SAD-u, Italiji, Švajcarskoj, Venecueli, Nemačkoj i Velikoj Britaniji, te ilustrujući gotovo sve svoje knjige.
Kapor je veliku pažnju publike dobio kroz svoje tekstove Beleške jedne Ane, koji su izlazili u ženskom časopisu Bazar. Ove tekstove je 1972. godine prvi put objavio u vidu knjige „Beleške jedne Ane“ koja i dan-danas inspiriše nove generacije.
Njegova knjiga „Una“, koja prati ljubavnu priču studentkinje Une i njenog profesora, doživela je veliki uspeh i adaptirana je u film pod istim imenom, u kojoj glavne uloge tumače Sonja Savić i Rade Šerbedžija.
Momo Kapor je takođe autor knjiga „Foliranti“, „Provincijalac“, „Zoe“, „Ada֧“, „Knjiga žalbi“, „Od sedam od tri“ i drugih.