Minibus je poskakivao po rupama Lenjingradskog prospekta, toliko da sam se već ozbiljno pokajala što nisam uzela taksi. Vazduh unutra bio je težak — mešavina izduvnih gasova, jeftinog osveživača i ljudskog znoja. Vozač je mrmljao sebi u bradu, povremeno psujući saobraćaj.
"Stanite na semaforu", tiho je rekla starija vračara koja je sedela nekoliko mesta dalje.
"Devedeset rubalja", promrmljao je vozač, ne okrenuvši se.
Žena je počela da pretura po iznošenoj torbi. Sitniš joj je klizio kroz prste, ali bilo je očigledno da nema dovoljno. Putnici su nervozno uzdisali, a automobili iza nas već su trubili.
"Dozvolite da ja platim", rekla sam, pružajući novac. "Za nju i za mene."
Vračara me je pogledala. Njene oči — tamne, gotovo crne — bile su iznenađujuće mlade i prodorne.
"Hvala ti, ćerko. Neka te Bog čuva", rekla je dok je ustajala. A onda, kao usput: "I čuvaj sebe. Proveri gornju policu u muževljevom ormaru."
Nasmejala sam se, više iz neprijatnosti nego iz vere.
— Naravno. Proročanstvo uz kusur.
Nije reagovala na moj ton. Samo je dodala, mirno:
— Istina je uvek bolja od lepe laži.
Minibus je krenuo. Ja sam spustila pogled na telefon i zaboravila na nju.
Moj savršeni brak
Anton mi je poslao fotografiju ručka iz nekog sushi bara.
"Sastanak se otegao, ali stalno mislim na tebe. Nedostaješ mi."
Osmehnula sam se i odgovorila: "Već sam kupila sastojke za tvoj omiljeni kolač. Kod kuće te čeka slatko iznenađenje."
Odmah je stigao smajli sa srcima.
Takav je bio moj muž. Pažljiv, nežan, prisutan. Četiri godine zajedno, a on mi je i dalje slao poruke, slike, pitao kako mi je prošao dan u školi, pomagao oko svezaka, iako je radio u iscrpljujućoj IT industriji.
Vikendima smo šetali gradom, išli u pozorište, smejali se kao studenti.
Savršen brak, govorile su moje prijateljice. I ja sam verovala u to.
Prva senka
Te večeri zaspala sam sama. Anton je kasnio. Pre nego što sam utonula u san, setila sam se reči vračare.
"Proveri gornju policu."
Odmahnula sam glavom. Gluposti. Šta može da bude tamo? Stari džemperi, kablovi, punjači.
Ali misao je ostala.
Meseci tišine
Prošao je još jedan mesec. I još jedan. Testove više nisam ni kupovala.
Jednog dana, Anton se nasmejao: "Kako je lepo živeti bez konkurencije! Samo ti i ja. Putovanja, sloboda, mir."
Klimnula sam glavom, dok mi se u grudima skupljala praznina.
Imala sam 28 godina. Radila sam u školi, svakodnevno gledala decu i zamišljala naše. Njegove oči. Moj karakter.
"Pametna si ti žena", govorio bi, grleći me. "Srećni smo ovakvi kakvi jesmo."
A ja sam se polako gasila.
Gornja polica
Tokom subotnjeg čišćenja, setila sam se vračarinih reči.
Iz radoznalosti. Iz tuge. Iz očaja.
Popela sam se na stolicu i počela da premeštam stvari. Džemperi. Kape. Kutije sa kablovima.
I tada sam napipala nešto malo.
Bočica sa kapaljkom. I presavijen papir.
Ruke su mi se tresle dok sam čitala.
"Doziranje: 3–4 kapi u jutarnju kafu. Svakodnevno. Ne preskakati. Daje gorčinu, mleko maskira ukus. 100% zaštita od trudnoće."
Sela sam.
Četiri godine.
Četiri godine sam krivila sebe. Lekari. Analize. Suze. Molitve.
A on mi je svakog jutra sipao otrov u kafu.
Istina bez šminke
Setila sam se kako je uvek on pravio kafu. Kako me je odvraćao od kafića. Kako je insistirao na "domaćem".
Telefon je zavibrirao. "Romantična večera večeras? Sveće, vino, samo nas dvoje."
Odgovorila sam: "Radujem se."
Suočavanje
Te večeri, dok je posezao za šoljom, pogled mu je pao na bočicu.
Prebledelo lice. Zaledjena ruka.
"Dodaje malo gorčine", rekla sam mirno.
Istina se raspala iz njega: vračara, bilje, pošta, strah od dece, kontrola.
"Sve sam radio za našu sreću", rekao je.
"Ne", odgovorila sam. "Radio si za sebe."
Kraj iluzije
Spakovala sam stvari i otišla kod majke.
Dok sam zatvarala vrata našeg stana, shvatila sam jedno:
Vračara je bila u pravu.
Istina zaista jeste bolja od lepe laži.
Čak i kada boli.