Izvori iz 16. veka kažu da je prva žena Sultana Sulejmana, Mahidevran, mogla biti Crnogorka ili Albanka. Činjenica koja može da pevagne u korist Albanije je ta što na njenom grobu piše da joj se otac zvao Abdulah. Ovo ime su obično uzimali novoobraćeni muslimani, dok su Crnogorci su u to vreme uglavnom bili hrišćani.
Rođena je pre 1500. godine, a u harem Šehzade Sulejmana ušla je sa oko 15 godina. Tamo je dobila persijsko ime Mahidevran, što se doslovno prevodi kao „mesec sreće“. Kasnije je zvana i Gulbahar, što na turskom znači „prolećna ruža“.
U to vreme, njen gospodar je već imao decu. Ali ovi dečaci su ubrzo umrli, a Sulejmanov jedini preživeli sin bio je Mustafa, koji je rođen 1516. godine. To je znatno povećalo status njegove majke, posebno kada je sultan Selim umro i njegov poslednji naslednik, Sulejman, preuzeo presto.
Ali gotovo odmah, Mahidevranovu poziciju je osporila nova favoritkinja, Hurem. Nekoliko godina su se gotovo ravnopravno takmičile za uticaj na padišaha - ponosna majka najstarijeg od naslednika zahtevala je da joj se sve ostale žene pokoravaju.
Jednom je izbila tuča između rivala, u kojoj je Hurem loše prošla. Nakon toga, Sulejman se distancirao od žene koja mu je postala dosadna. Godine 1516, Pjetro Bragadin, ambasador Mletačke republike, tvrdio je da je, iako je Mahidevran ostala da živi u palati i nije sebi ništa uskraćivala, Šehzade Mustafa bila njena jedina radost.
Tako je prošlo još oko deset godina pre nego što je princ odrastao. Prema predanju, morao je biti poslat kao guverner u udaljeni sandžak da tamo nauči umetnost vladavine. Običaj je nalagao da njegova majka ode u provinciju sa njim. A Mahidevran je otišla sa Mustafom, postavši glava sopstvenog harema.
U to vreme, bivša konkubina je održavala značajne veze na dvoru. Posebno se dopisivala sa velikim vezirom Ibrahimom-pašom. U jednom od tih pisama, žena mu zahvaljuje na podršci i uverava ga u veliko i iskreno prijateljstvo. Pretpostavlja se da je Mahidevran održavala mrežu doušnika kako bi osigurala uticaj sopstvene strane.
Majka je uputila sina kako da zadobije ljubav i zahvalnost naroda. Pored toga, trudila se da zaštiti princa od svih mogućih problema, a posebno se plašila njegovog trovanja. Drugi Venecijanac, Trevizano, čak je tvrdio da je sultanija znala za Sulejmanovu nameru da se reši sina i poslala je Mustafi pismo o tome. Ali on ju je ignorisao, i platio je za to svojim životom.
Šehzade je optužen za pobunu i stoga mu je odbijena sahrana u prestonici. Umesto toga, telo neuspelog naslednika je sahranjeno u Bursi, prvoj rezidenciji Osmanske dinastije pre nego što su sebe nazvali sultanima. Mahidevran, kojoj je odbijena pomoć, takođe je ostala tamo.
Naredne godine je provela u velikom siromaštvu, postepeno prodajući svoje dragulje. Poznato je da su se građani rugali njenim slugama, a trgovci na pijaci su pokušavali da ih prevare. Kada je Jahja Efendija, sultanijin prijatelj iz detinjstva, zamolio Sulejmana da joj pokaže milost, on se naljutio i lišio ga položaja na dvoru.
Njenu situaciju je poboljšao tek sledeći sultan, Selim, kada je mnogo godina kasnije preuzeo presto. Naredio je da joj se isplate dugovi, dozvolio da se njegov brat dostojanstveno ponovo sahrani i dodelio je Mahidevran značajnu doživotnu izdržinu. A starost je dočekala finansijski obezbeđena – možda zato što je nadživela Sulejmana i svu njegovu decu.