„Kod dece je važno razlikovati spontanu od reaktivne agresije i ne kažnjavati svaku dečju agresiju, pogrešno verujući da je ona smišljena. Najraniji oblik “agresije” jeste detinje vikanje kao posledica fizičkog odvajanja od majke i prvog kontakta sa vazduhom, kao i detetove zavisnosti od okoline. Ako prvi agresivni apel odojčeta ne nađe odgovor u spoljašnjem svetu ili dobije pogrešan odgovor (odnosno, ako ostavljate dete da samo otplače, prim.ur.), može da se razvije “primarno šizoidna agresija” koja kasnije stvara razne kriminalne tipove, sa destruktivnim težnjama, bez stida i osećanja krivice, ili vodi vegetativnom samorazaranju i smrti.

Dalji razvoj agresije nastaje sa pojavom prvih zuba, dakle sa mogućnošću ujedanja. Negativno držanje majke u toj fazi može da dovede do povraćanja deteta ili drugih smetnji pri gutanju. Dobar deo oralne agresije je potpuno normalan, čak i kada dete hoće majku iz ljubavi da “pojede”, što odgovara njegovoj želji za potpunim posedovanjem majke. Agresija je ovde motor za razvoj Ja. Ako dete u toj fazi ne doživi dokaze pouzdane ljubavi majke, može da nastane neurotična i destruktivna agresija u obliku zavisti, požude, želje za preteranim posedovanjem, ali i očajanja i mržnje prema sebi.

(Stil.Kurir.rs)

Vladeta Jerotić, naš istaknuti akademik, neuropsihijatar, psihoterapeut i književnik i dalje inspiriše svojom sjajnim pedagoškim metodama.