Kada danas pogledam unazad, čini mi se da smo moj brat Mateus i ja odrasli u dve potpuno različite porodice, iako smo delili isti krov, iste roditelje i isto detinjstvo. Ja sam iz svega što nam se događalo pokušavala da pronađem razlog više da se borim za sebe, dok je on, čini mi se, još kao dečak počeo da traži načine da pobegne od stvarnosti. Oboje smo odrastali u Poljskoj, u jednom manjem gradu u kojem su se ljudi uglavnom poznavali, ali iza vrata naše kuće retko je bilo mira, razumevanja i porodične topline.

Jovan je u 68. godini otišao kod psihologa i ispričao šta ga muči pa godinama ne spava: Psiholog je hitno prekinuo seansu i pozvao policiju

Moj otac je mnogo pio. Nije postojao tačan dan ili određeno vreme kada sam mogla da znam kakav će se vratiti kući. Nekada bi bio tih, seo bi za sto i satima gledao u jednu tačku, a nekada bi već na ulaznim vratima počinjao da viče. Majka je, sa druge strane, bila potpuno nezainteresovana za nas. Nije je mnogo zanimalo gde smo, sa kim se družimo, šta nas muči i da li nam je potrebna pomoć. Kao da je odavno odustala od sopstvenog života, pa samim tim i od nas.

tužna žena
Foto: Shutterstock

Nismo bili gladni svakog dana, nismo živeli na ulici i imali smo krov nad glavom, ali ono što nam je najviše nedostajalo bila je ljubav. Nisam imala kome da ispričam kada me neko povredi u školi, niti sam mogla da očekujem da će me majka zagrliti kada sam tužna. Mateus i ja smo zato od najranijih dana bili upućeni jedno na drugo.

Iako smo bili brat i sestra, nikada nismo imali iste karaktere. Ja sam bila povučena, odgovorna i mnogo ozbiljnija od svojih vršnjaka. On je bio nemiran, pričljiv, uvek željan društva i novih uzbuđenja. Voleo je da bude u centru pažnje, da se šali i da nasmeje ljude, ali je istovremeno umeo da bude tvrdoglav i da ne prihvata ničiji savet.

Škola mi je bila jedini izlaz iz života koji nisam želela

Još kao devojčica shvatila sam da moram da pronađem način da jednog dana odem iz porodične kuće. Nisam želela da živim kao moji roditelji, da dane provodim u svađama i da mi raspoloženje zavisi od toga koliko je otac popio.

Zbog toga sam se veoma rano okrenula školi. Učenje mi nije predstavljalo obavezu, već neku vrstu utočišta. Kada bih otvorila knjigu, mogla sam da zaboravim na buku iz dnevne sobe, majčinu ravnodušnost i očeve izlive besa. U školi sam bila dobra učenica, nastavnici su me hvalili, a ja sam se trudila da ne propustim nijednu priliku koja bi mi jednog dana omogućila da nastavim školovanje.

Često sam ostajala u biblioteci i nakon završetka nastave. Volela sam da čitam, da učim jezike i da razmišljam o tome kako izgleda život u drugim gradovima. Maštala sam o tome da imam svoj stan, posao, porodicu i dom u kojem niko neće morati da osluškuje zvuk ključa u bravi plašeći se u kakvom će se stanju otac vratiti.

Mateus je, međutim, imao sasvim drugačiji odnos prema školi.

Nije bio glup, što sam mu često govorila, ali jednostavno nije želeo da se trudi. Imao je dovoljno inteligencije da razume gradivo, ali mu je pažnja brzo odlazila na nešto drugo. Često je izostajao sa časova, zaboravljao domaće zadatke i ulazio u rasprave sa nastavnicima.

Kada bih pokušala da razgovaram sa njim, samo bi odmahnuo rukom.

„Ne razumem kako možeš toliko da sediš nad knjigama. Zar ti nije dosadno?“, pitao bi me.

„Nije mi dosadno ako znam zašto to radim“, odgovarala bih.

„A šta ako ne želim da budem kao ti?“

„Ne moraš da budeš kao ja. Samo ne želim da jednog dana žališ što nisi pokušao.“

Tada bi se nasmejao i promenio temu. Nije voleo ozbiljne razgovore, naročito kada bi se ticali njegove budućnosti.

Mateus je bio jedina osoba zbog koje sam se u detinjstvu osećala manje usamljeno

Uprkos svim razlikama, moj brat i ja smo bili veoma bliski. Zapravo, mislim da smo jedno drugom značili mnogo više nego što smo tada bili svesni.

Kada bi otac počeo da viče, Mateus bi često pokušavao da me skloni iz prostorije. Govorio bi mi da odem u našu sobu, a onda bi dolazio za mnom i pokušavao da me nasmeje. Nekada bi izmišljao smešne priče o ljudima iz komšiluka, a nekada bi jednostavno pričao o tome šta bismo mogli da radimo kada porastemo.

Imao je tu osobinu da čak i u najgorim trenucima pronađe nešto zbog čega ćemo se nasmejati.

Sećam se jedne večeri kada smo oboje sedeli na podu naše male sobe. Otac je ponovo bio pijan, majka je ćutala, a iz dnevne sobe čuli su se glasni udarci i pomeranje nameštaja. Mateus je tada rekao da ćemo jednog dana otići iz te kuće i da se više nikada nećemo vratiti.

„Ti ćeš imati svoju kuću, ja svoju, a onda ćemo se posećivati. Nećemo biti kao oni“, rekao je.

„Obećavaš?“, pitala sam ga.

„Obećavam.“

Bile su to obične dečje reči, ali meni su značile mnogo. Verovala sam da ćemo, bez obzira na to šta nam se dogodi, uvek ostati bliski.

Nisam tada mogla da znam koliko će mi upravo to obećanje jednog dana nedostajati.

Počeo je da se druži sa starijim momcima i sve manje vremena provodio kod kuće

Kako smo odrastali, Mateus se sve više udaljavao od mene. U početku su to bile sasvim uobičajene stvari. Imao je svoje društvo, želeo je da izlazi, upoznaje devojke i provodi vreme van kuće. Nisam mu zamerala što nije želeo da sedi sa mnom i razgovara o školi ili budućnosti.

Međutim, vremenom sam primetila da se menja i da njegovo društvo nije baš najbolje za njega.

Počeo je da se druži sa nekoliko starijih mladića iz našeg grada. Neki od njih nisu radili, drugi su povremeno imali poslove, ali su svi voleli da provode vreme po kafićima, kladionicama i mestima na kojima su se organizovale igre na sreću.

Mateus je često govorio da su oni mnogo zanimljiviji od njegovih školskih drugova. Dopadalo mu se što ga prihvataju, što ga slušaju i što pored njih može da se oseća važnim.

shutterstock_1245425473.jpg
Foto: Shutterstock

U to vreme počeo je i sve češće da kasni kući. Nekada bi nestao na ceo dan, a kada bih ga pitala gde je bio, odgovarao bi da se ne mešam u njegov život.

Nije mi se dopadalo što je počeo da laže, ali nisam želela da se ponašam kao roditelj. Znala sam da nam je oboma nedostajala pažnja i nisam želela da ga dodatno udaljim od sebe.

Ipak, nekoliko puta sam mu otvoreno rekla da se plašim da će upasti u probleme.

„Mateus, ne moraš da provodiš vreme sa ljudima koji ne znaju šta će sa sobom. Imaš dovoljno godina da počneš da razmišljaš o tome šta želiš od života.“

„Opet ti i tvoje predavanje“, odgovorio bi.

„Ne držim ti predavanje. Brinem za tebe.“

„Nema potrebe. Znam ja šta radim.“

Najviše me je bolelo što je sve ređe razgovarao sa mnom. Nekada smo jedno drugom pričali baš sve, a sada sam imala osećaj da o njegovom životu saznajem poslednja.

Pokušavala sam da mu objasnim da ne mora da ponavlja greške naših roditelja

U našoj porodici nije bilo mnogo dobrih primera. Otac je godinama bežao od svojih problema u alkoholu, a majka se povlačila i pravila kao da se ništa ne događa. Mateus je, međutim, počeo da pokazuje neke druge oblike bežanja.

Nije voleo da razmišlja o posledicama svojih postupaka. Želeo je novac, provod i osećaj da može da živi bez pravila. Kada bi nešto pošlo po zlu, očekivao je da će se problem nekako sam rešiti.

Ja sam se trudila da mu pokažem da život ne mora da izgleda tako.

Jednom sam mu rekla da bih volela da zajedno pronađemo neki posao za njega. Nije morao odmah da ima veliku platu, bilo mi je važno samo da počne da radi, stekne rutinu i udalji se od ljudi koji su ga vukli na pogrešnu stranu.

„Mogao bi da radiš nešto sa automobilima. Uvek si voleo motore i kamione. Zašto ne pokušaš da pronađeš posao u nekoj radionici?“, predložila sam.

„Videću“, odgovorio je.

Ali to njegovo „videću“ obično je značilo da neće uraditi ništa.

Ponekad sam se pitala da li je razlog tome što nije imao dovoljno samopouzdanja ili jednostavno nije želeo da se odrekne načina života na koji se navikao. Nisam znala kako da mu pomognem, a nisam želela ni da ga prisiljavam da živi onako kako sam ja zamislila.

I dalje sam verovala da će se jednog dana smiriti.

Odlazak na fakultet trebalo je da bude moj novi početak

Kada sam završila srednju školu, znala sam da želim da nastavim obrazovanje. Upisala sam fakultet u drugom poljskom gradu, što je značilo da ću konačno napustiti roditeljsku kuću.

Bila sam presrećna, ali sam istovremeno osećala grižu savesti zbog Mateusa. Nisam želela da pomisli da ga ostavljam samog sa roditeljima i problemima koje smo zajedno godinama trpeli.

Pre odlaska smo dugo razgovarali. Rekla sam mu da će mi nedostajati i da želim da se čujemo redovno. Obećao mi je da će dolaziti u posetu i da će se truditi da pronađe neki posao.

„Sada ćeš ti biti važna studentkinja, a ja ću ostati ovde“, našalio se.

„Nisi ti ništa manje važan. Samo želim da i ti pronađeš nešto što te ispunjava.“

Zagrlio me je i rekao da ne brinem.

Prvih nekoliko meseci zaista smo se redovno čuli. Ponekad bi me pozvao kasno uveče, pričao mi o ljudima koje je upoznao ili se žalio na roditelje. Ja sam mu pričala o fakultetu, novim prijateljima i životu u studentskom domu.

briga o drugima
Foto: Shutterstock

Ali polako su njegovi pozivi postajali sve ređi.

Nisam znala da se u tom periodu njegov život već ozbiljno komplikovao. Tek mnogo kasnije shvatiću da je moj odlazak u drugi grad bio početak dugog razdvajanja koje će se završiti njegovim nestankom.

U to vreme još sam verovala da je moj brat negde tamo, u našem rodnom gradu, da će se jednog dana opametiti i da ćemo ponovo sedeti zajedno kao nekada.

Nisam ni slutila da će doći trenutak kada više neću znati ni gde se nalazi, ni da li je živ.

Kada sam otišla na fakultet, verovala sam da će se Mateus vremenom promeniti. Nadala sam se da će moje odsustvo možda čak pozitivno uticati na njega, da će shvatiti kako i sam mora da preuzme odgovornost za svoj život i da će pronaći posao kojim će se baviti. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. Što sam ja više napredovala i pokušavala da izgradim budućnost, moj brat je sve dublje tonuo u probleme iz kojih nije umeo, a možda ni želeo, da izađe.

U početku mi nije govorio mnogo o tome šta radi. Kada bih ga pozvala, uglavnom bi pričao o nevažnim stvarima, pitao me kako ide na fakultetu i šalio se na račun mog studentskog života. Međutim, primećivala sam da je često nervozan, da mu je potrebno sve manje vremena da izgubi strpljenje i da razgovore završava čim bih pomenula posao ili novac.

Nisam želela da ga pritiskam, ali sam osećala da nešto nije u redu. Poznavala sam ga dovoljno dobro da prepoznam kada nešto krije.

Kockanje je od povremene zabave postalo njegova najveća opsesija

Prvi put sam ozbiljnije posumnjala da Mateus ima problem kada mi je jedan poznanik iz našeg rodnog grada rekao da ga često viđa u kladionicama i lokalima u kojima se igraju igre na sreću. Isprva nisam tome pridavala veliki značaj. Znala sam da se Mateus i ranije kladio sa prijateljima, ali sam verovala da je to samo jedan od načina na koji provodi slobodno vreme.

Ubrzo sam, međutim, saznala da stvari nisu tako jednostavne.

Počeo je da pozajmljuje novac. Prvo od prijatelja, zatim od poznanika, a na kraju i od ljudi sa kojima ranije nije bio naročito blizak. Kada bi dobio nešto novca, govorio je da će sve vratiti, ali bi ubrzo ponovo ostajao bez njega.

Njegova ideja bila je da će sledećom opkladom nadoknaditi prethodne gubitke. Što je više gubio, to je više želeo da igra. Nisam tada znala mnogo o zavisnosti od kockanja, ali sam razumela da moj brat više ne donosi razumne odluke.

Jednom prilikom, tokom mog dolaska kući, zatekla sam ga u veoma lošem raspoloženju. Bio je nervozan, nije želeo da razgovara sa roditeljima i stalno je izlazio napolje kako bi telefonirao.

Kada smo ostali sami, pitala sam ga šta se događa.

U početku je pokušavao da izbegne razgovor, ali sam bila uporna.

„Mateus, znam da pozajmljuješ novac. Čula sam da imaš dugove. Hoću da mi kažeš šta se događa.“

„Ništa strašno. Rešiću to“, odgovorio je.

 „Kako ćeš da rešiš? Odakle ćeš da nabaviš novac?“

„Imam svoje planove, Barbara. Ne moraš da brineš.“

„Kako da ne brinem? Ti si moj brat. Ako imaš problem, reci mi.“

Tada je prvi put otvoreno priznao da je izgubio mnogo novca. Nije želeo da mi kaže tačan iznos, ali sam shvatila da se ne radi o nekoliko pozajmljenih zlota. Dugovao je različitim ljudima, a neki od njih počeli su da ga traže i dolaze na mesta na kojima je boravio.

Bila sam prestravljena.

Predložila sam mu da zajedno napravimo plan. Mogla sam da mu pomognem koliko je u mojoj moći, ali sam mu jasno stavila do znanja da mora da prestane da se kocka. Nisam želela da mu dajem novac ako će ga ponovo potrošiti na isti način.

„Ne mogu da gledam kako uništavaš sebi život. Imaš tek toliko godina, Mateus. Možeš da počneš ispočetka“, govorila sam mu.

Dečko i devojka na plaži
Foto: Shutterstock

„Lako je tebi da pričaš. Ti si otišla, studiraš, imaš svoj život. Ne znaš kako je meni ovde.“

Te reči su me pogodile jer sam znala da je u jednom delu bio u pravu. Otišla sam iz grada i nisam svakodnevno gledala šta se događa sa njim. Ipak, nikada nisam prestala da budem njegova sestra.

Počeo je da se udaljava od svih koji su pokušavali da mu pomognu

Nakon tog razgovora neko vreme je delovalo kao da se Mateus smirio. Rekao mi je da će pronaći posao i da više neće odlaziti u kladionice. Čak je pomenuo mogućnost da se zaposli u jednoj radionici, gde bi mogao da radi sa automobilima i kamionima.

Bila sam srećna zbog toga. Pomislila sam da je možda konačno shvatio koliko je situacija ozbiljna.

Međutim, ubrzo sam saznala da se vratio starom društvu.

Kada bih ga pozvala, često se ne bi javljao. Ako bi se javio, razgovor bi trajao svega nekoliko minuta. Ponekad bi mi rekao da je zauzet, a nekada bi jednostavno prekinuo vezu kada bih ga pitala da li je ponovo počeo da se kladi.

Njegovi dugovi su rasli, a ljudi kojima je dugovao novac postajali su sve nestrpljiviji. Počela sam da čujem priče da se svađa sa poznanicima, da izbegava određena mesta i da se plaši susreta sa pojedinim ljudima.

Pokušala sam da razgovaram i sa našim roditeljima, ali nisam dobila nikakvu podršku. Otac je uglavnom bio zaokupljen alkoholom, dok je majka govorila da je Mateus dovoljno odrastao da sam snosi posledice svojih postupaka.

Bila sam ljuta na njih, ali sam istovremeno znala da ne mogu da promenim ono što se događalo u našoj porodici.

Najviše me je bolelo to što je Mateus počeo da se ponaša kao da sam mu neprijatelj svaki put kada bih pokušala da mu pomognem.

„Ne treba mi niko da me spasava“, rekao mi je tokom jednog telefonskog razgovora.

„Ne pokušavam da te spasavam. Samo želim da znam da si dobro.“

„Onda prestani da me ispituješ.“

Posle toga dugo se nismo čuli.

Upoznala sam čoveka sa kojim sam želela da provedem život

Dok se moj brat sve više udaljavao od porodice, ja sam polako gradila život u drugom gradu. Završavala sam fakultetske obaveze, radila povremene poslove i upoznavala ljude koji su mi pomagali da se osamostalim.

U tom periodu upoznala sam i čoveka koji će kasnije postati moj suprug.

Bio je potpuno drugačiji od muškaraca koje sam poznavala tokom detinjstva. Bio je smiren, odgovoran i pažljiv. Nije mu bilo teško da razgovara o problemima, niti je pokušavao da ih rešava vikom i ljutnjom.

Uz njega sam prvi put osetila kako izgleda kada nekome možete da verujete bez straha da će vas razočarati.

Vremenom smo počeli da živimo zajedno, a zatim smo se i venčali. Dobila sam sina i osnovala porodicu o kakvoj sam maštala još kao devojčica.

Ipak, nisam zaboravila Mateusa.

Često sam razmišljala o tome kako bih volela da upozna mog supruga, da dođe kod nas, da vidi gde živimo i da upozna svog sestrića. Želela sam da moj sin ima ujaka, da zajedno odlaze u šetnje i da jednog dana čuje priče o našem detinjstvu.

Nekoliko puta sam pokušala da ga nagovorim da dođe u posetu.

„Mateus, dođi makar na vikend. Nedostaješ mi. Volela bih da upoznaš mog sina.“

„Videću, Barbara. Imam neke obaveze.“

„Uvek imaš neke obaveze. Ne tražim da ostaneš nedelju dana.“

„Rekao sam da ću videti.“

Nije došao.

Tada sam mislila da je to samo još jedno od njegovih odlaganja. Nisam mogla da zamislim da ga možda više nikada neću videti.

Brat i sestra
Foto: Shuterstock

Poslednji put sam ga videla 1995. godine

Poslednji susret sa bratom dogodio se 1995. godine, kada sam došla u naš rodni grad. Ne sećam se tačno kog dana, ali se dobro sećam njegovog izgleda i načina na koji se ponašao.

Mateus je tada imao problema sa novcem. Delovao je umorno i zabrinuto, a primetila sam i da se ugojio ili, možda, samo izgledao iscrpljenije nego ranije. Nije bio onaj nasmejani mladić kojeg sam pamtila iz detinjstva.

Pitala sam ga šta se događa i da li su dugovi i dalje problem.

Odgovorio je da pokušava da reši neke stvari i da ne želi da razgovara o tome.

„Samo mi reci da li si u opasnosti“, zamolila sam ga.

„Nisam. Ne brini.“

„Ako ti neko preti, moraš da mi kažeš. Možemo da pronađemo neko rešenje. Ne moraš sve sam.“

Pogledao me je i rekao da nema potrebe da se mešam.

Taj razgovor nije bio prijatan. Oboje smo bili nervozni, a ja sam imala osećaj da mi nešto prećutkuje. Ipak, nisam želela da se ponovo posvađamo.

Na rastanku smo se zagrlili.

Rekao mi je da će mi se javiti i da ćemo se uskoro ponovo videti.

„Čuvaj se, Barbara“, rekao je.

To su bile poslednje reči koje sam čula od svog brata.

Nestao je bez traga, a niko nije mogao da mi kaže šta se dogodilo

Nakon povratka u grad u kojem sam živela sa suprugom, nastavila sam sa svakodnevnim obavezama. Nekoliko puta sam pokušala da pozovem Mateusa, ali se nije javljao.

U početku nisam bila naročito zabrinuta. Znala sam da ume da se ne javlja danima, naročito kada ima problema ili kada se naljuti na mene zbog nekog razgovora.

Međutim, kako je vreme prolazilo, počela sam da osećam sve veću nelagodu.

Pozvala sam našu majku i pitala je da li zna gde je Mateus.

Rekla mi je da ga nije videla nekoliko dana.

„Kako misliš da ga nisi videla? Zar ne živi u kući?“

„Ne znam gde je. Odrastao je, Barbara. Ne mogu da ga jurim po gradu.“

Pokušala sam da razgovaram sa ocem, ali je on bio pripit i nije mogao da mi pruži nikakvu korisnu informaciju. Tvrdio je da je Mateus verovatno otišao kod nekog prijatelja.

Nisam mogla da se pomirim sa tim objašnjenjem.

Pozvala sam nekoliko njegovih prijatelja. Jedan mi je rekao da ga nije video neko vreme, drugi je tvrdio da je Mateus možda otišao zbog posla, dok je treći izbegavao da odgovori na moja pitanja.

Što sam više pokušavala da saznam, sve sam imala manje informacija.

Kao da je moj brat jednostavno ispario.

Pitala sam se da li je pobegao zbog dugova ili mu se dogodilo nešto strašno

Najviše me je plašila pomisao da su ga sustigli ljudi kojima je dugovao novac. Znala sam da je situacija ozbiljna i da je imao kontakte sa osobama koje nisu bile poznate po strpljenju i razumevanju.

Plašila sam se da mu je neko pretio, da je pokušao da pobegne ili da je možda bio umešan u nešto iz čega nije mogao lako da se izvuče.

Sa druge strane, postojala je i mogućnost da je sam odlučio da ode.

Možda je želeo da započne novi život negde drugde, daleko od dugova, problema i ljudi koji su ga poznavali. Ali zašto se onda nikome nije javio? Zašto mi nije poslao makar jednu poruku da je živ i da ne treba da ga tražimo?

Nisam mogla da razumem.

Pokušavala sam da saznam da li je napustio Poljsku, da li je prešao granicu ili se možda nalazi u nekom drugom gradu. Raspitivala sam se kod poznanika i proveravala sve informacije koje su dolazile do mene.

Ništa.

Na kraju sam prijavila njegov nestanak i dala sve podatke koje sam imala. Ispričala sam kada sam ga poslednji put videla, sa kim se družio i kakve je probleme imao.

Nadala sam se da će neko pronaći trag koji će nas odvesti do njega.

Ali dani su prolazili, a odgovora nije bilo.

Moj sin je rastao, a ja sam morala da naučim da živim sa neizvesnošću

U godinama koje su usledile pokušavala sam da nastavim život. Moj sin je bio mali i nisam želela da odrasta u atmosferi stalne tuge i zabrinutosti. Suprug mi je pružao veliku podršku, ali je i sam znao koliko mi nedostaje brat.

shutterstock_2348637415.jpg
Foto: Shutterstock, Leszek Glasner

Ponekad bih se probudila usred noći i razmišljala o tome gde je Mateus. Pitala sam se da li ima gde da spava, da li je gladan, da li je bolestan i da li se možda nalazi negde u blizini, a ja to ne znam.

Najgore je bilo to što nisam imala grob na koji bih mogla da odem, niti potvrdu da se dogodilo nešto loše. Nisam mogla da tugujem na uobičajen način jer nisam znala za čim zapravo tugujem.

Kada bi me neko pitao za brata, nisam znala šta da kažem.

„Nestao je“, odgovarala bih.

Neki ljudi su me savetovali da prihvatim da je verovatno otišao svojim putem. Drugi su govorili da je možda namerno prekinuo kontakt sa porodicom. Bilo je i onih koji su smatrali da je sigurno stradao zbog dugova.

Ja nisam mogla da prihvatim nijednu od tih mogućnosti.

Čuvala sam njegove fotografije. Na njima je bio mladić kakvog sam ga pamtila: kratka kosa, vedro lice i osmeh koji je umeo da popravi i najgori dan.

Ponekad bih ih pokazivala sinu i pričala mu o ujaku kojeg nikada nije upoznao.

„Kakav je bio?“, pitao bi me.

„Bio je veoma zabavan. Umeo je da me nasmeje čak i kada mi nije bilo do smeha.“

„A zašto je otišao?“

„Ne znam, sine. Volela bih da znam.“

Godine su prolazile, a ja sam se navikavala na činjenicu da možda nikada neću saznati šta se dogodilo.

Povremeno bih čula neku priču o čoveku koji je ličio na njega, ali nijedna informacija nije bila dovoljno pouzdana da bih mogla da se ponadam.

Prošlo je pet godina, pa deset, petnaest, a zatim i dvadeset.

Do 2020. godine prošlo je punih 25 godina od poslednjeg susreta sa Mateusom.

Naučila sam da živim sa njegovim odsustvom, ali nikada nisam prestala da se pitam da li je živ.

A onda se dogodilo nešto što je potpuno promenilo moj život.

Jednog jutra, dok sam prelistavala novine, pogled mi je zastao na fotografiji jednog muškarca iz Belorusije.

Iako je imao bradu, drugačiju frizuru i mnogo starije lice, u njegovim očima prepoznala sam nešto što nijedna promena izgleda nije mogla da sakrije.

Bio je to čovek za kojim sam tragala 25 godina.

Briga
Foto: Shuterstock

Promenio je ime, pustio bradu i izgradio novi život u Belorusiji

Nikada neću zaboraviti jutro kada sam, posle toliko godina, ponovo ugledala lice svog brata. Bio je novembar 2020. godine, a ja sam, kao i mnogo puta ranije, uz jutarnju kafu prelistavala novine. Nisam očekivala ništa posebno. Čitala sam vesti, prelazila pogledom preko naslova i razmišljala o obavezama koje su me čekale tog dana. A onda sam na jednoj stranici ugledala fotografiju muškarca zbog koje mi je srce gotovo stalo.

U prvi mah nisam mogla da shvatim šta se događa. Na fotografiji je bio muškarac sa gustom bradom, nešto dužom kosom i ozbiljnim izrazom lica. Izgledao je starije, krupnije i potpuno drugačije od mladića kojeg sam poslednji put videla 1995. godine. Ipak, nešto u njegovom pogledu bilo mi je toliko poznato da nisam mogla da nastavim sa čitanjem.

Približila sam novine licu i ponovo pogledala fotografiju.

Onda sam ih spustila, otišla do ormara i izvadila staru kutiju u kojoj sam čuvala porodične fotografije. Znala sam da se negde u njoj nalazi slika Mateusa iz mladosti. Prevrnula sam nekoliko fotografija, pronašla onu koju sam tražila i vratila se za sto.

Stavila sam dve slike jednu pored druge.

Na jednoj je bio moj brat, mladić kojeg sam poslednji put zagrlila pre nego što je nestao. Na drugoj muškarac kojeg su novine predstavljale kao uspešnog preduzetnika iz Belorusije.

shutterstock-2474077587.jpg
Foto: Shutterstock

Dugo sam ih posmatrala.

Nisam mogla da verujem onome što vidim.

„Bože, pa to je Mateus“, izgovorila sam.

Moj suprug je ušao u kuhinju i zatekao me kako sedim potpuno nepomično. Pitao me je šta se dogodilo, a ja sam mu samo pružila novine.

„Pogledaj ovu fotografiju. Reci mi da li i ti vidiš ono što ja vidim.“

Posmatrao je nekoliko trenutaka, a zatim pogledao staru fotografiju koju sam držala pored.

„Barbara, neverovatno liči na njega.“

„Ne liči. To je on. Prepoznala bih ga bilo gde.“

U tom trenutku nisam znala da li da plačem, da se smejem ili da odmah počnem da telefoniram svima koje poznajem. Posle 25 godina neizvesnosti, prvi put sam imala razlog da verujem da je moj brat živ.

Ali ono što sam pročitala ispod njegove fotografije bilo je gotovo jednako šokantno kao i sama činjenica da sam ga pronašla.

Čovek na fotografiji imao je drugo ime i uspešnu firmu u Belorusiji

Članak u novinama govorio je o jednom poljskom preduzetniku koji je poslovni uspeh pronašao u Belorusiji. Bavio se transportom i posedovao kompaniju koja je raspolagala većim brojem kamiona. Njegova firma prevozila je robu na različitim evropskim rutama, a u tekstu je predstavljen kao čovek koji je uspeo da od relativno skromnih početaka izgradi ozbiljan posao.

Međutim, ono što me je najviše iznenadilo bilo je njegovo ime.

Nije se zvao Mateus.

U novinama je predstavljen kao Marek Vojčik.

Nekoliko puta sam pročitala ime, nadajući se da sam možda pogrešno razumela. Pitala sam se da li je moguće da sam se toliko godina nadala i čekala, a da sam sada pronašla nekog drugog čoveka koji samo neobično liči na mog brata.

Ali što sam duže posmatrala fotografiju, sve sam bila sigurnija.

Prepoznala sam oblik njegovih očiju, način na koji je držao glavu i jednu karakterističnu crtu na licu koju je imao još kao mladić. Brada je menjala njegov izgled, godine su učinile svoje, ali za mene je to i dalje bio Mateus.

Počela sam da čitam tekst od početka do kraja. Pisalo je da godinama živi u Belorusiji, da je tamo razvio poslovanje i da se bavi međunarodnim transportom. Imao je zaposlene, kamione i poslovne saradnike. Delovalo je da vodi stabilan život, potpuno drugačiji od onoga koji je ostavio iza sebe u Poljskoj.

Sedela sam za stolom i pokušavala da povežem sve informacije.

Moj brat, koji je 1995. godine nestao bez ikakvog objašnjenja, sada je bio uspešan poslovni čovek. Imao je kompaniju, novac i potpuno novi identitet.

A ja sam 25 godina verovala da mu se možda dogodilo nešto strašno.

Počela sam da istražujem njegov život i svaki novi podatak donosio mi je još više pitanja

Istog dana uključila sam računar i pokušala da pronađem što više informacija o Mareku Vojčiku.

Prvo sam potražila naziv njegove kompanije. Zatim sam pregledala poslovne tekstove, fotografije i sve što je moglo da mi pomogne da utvrdim da li je zaista reč o mom bratu.

shutterstock_1100095931.jpg
Foto: Shutterstock, Just dance

Pronašla sam još nekoliko fotografija. Na nekima je bio ispred kamiona, na drugima sa poslovnim saradnicima. U jednom tekstu govorio je o tome koliko je teško razvijati transportni posao, koliko je važno imati pouzdane ljude i koliko je truda potrebno da bi kompanija opstala na tržištu.

Čitala sam njegove izjave i imala osećaj da upoznajem potpuno nepoznatog čoveka.

Nigde nije pominjao porodicu u Poljskoj, roditelje, detinjstvo ili bilo šta što bi ukazivalo na njegov prethodni život.

Pitala sam se da li je oženjen, da li ima decu, da li je tamo stekao prijatelje i da li iko od ljudi sa kojima svakodnevno radi zna da se nekada zvao Mateus.

Najviše me je mučilo jedno pitanje: da li je promenio ime samo zbog poslovnog života ili je namerno želeo da izbriše svaki trag svog porekla?

Znala sam da je imao dugove i probleme zbog kockanja. Znala sam i da je u poslednjim mesecima pre nestanka bio veoma nervozan i da je izbegavao određene ljude. Ipak, nikada nisam pomislila da bi mogao da ode toliko daleko da promeni identitet i prekine svaki kontakt sa porodicom.

Moj suprug mi je savetovao da ne žurim i da prvo pokušam da proverim sve informacije.

„Nemoj odmah da ga optužuješ. Ako je zaista Mateus, možda postoji razlog zbog kojeg je sve ovo uradio“, rekao mi je.

Znala sam da je u pravu, ali nisam mogla da obuzdam emocije. Godinama sam se pitala da li je moj brat živ, a sada sam imala njegovu fotografiju pred sobom.

Želela sam samo da čujem njegov glas.

Pronašla sam način da stupim u kontakt sa njim

Nekoliko dana sam prikupljala informacije o kompaniji i pokušavala da pronađem kontakt koji bi mogao da me poveže sa vlasnikom.

Na kraju sam pronašla elektronsku adresu firme i odlučila da mu napišem poruku. Dugo sam razmišljala šta da kažem. Nisam želela da ga uplašim, ali nisam mogla ni da se pravim da je sve u redu.

Napisala sam da se zovem Barbara, da sam njegova sestra i da sam ga prepoznala na fotografiji objavljenoj u novinama.

Nisam odmah postavljala pitanja o novom imenu, kompaniji ili Belorusiji. Želela sam prvo da saznam da li je zaista on.

Poruku sam završila rečenicom:

„Ako si ti moj Mateus, molim te, samo mi odgovori da znam da si živ. Ne tražim ništa od tebe. Prošlo je 25 godina i zaslužujem makar da znam da si dobro.“

Kada sam pritisnula dugme za slanje, počela sam da drhtim.

Narednih dana stalno sam proveravala elektronsku poštu. Čak sam i tokom noći nekoliko puta ustajala da pogledam telefon. Svaki put kada bi stigla nova poruka, pomislila bih da je možda konačno odgovorio.

Ali ništa se nije događalo.

Prošla je prva nedelja, a zatim i druga.

Počela sam da sumnjam da li sam uopšte pronašla pravog čoveka. Možda je fotografija samo bila neverovatno slična mom bratu. Možda je poruka završila u pogrešnom sandučetu.

muz-i-zena (14).jpg
Foto: Shutterstock / Ilustracija

Ipak, nisam želela da odustanem.

Poslala sam još jednu poruku, ovog puta kraću. Napisala sam samo da sam njegova sestra i da bih volela da razgovaramo.

Nekoliko dana kasnije, dok sam završavala kućne obaveze, stiglo je obaveštenje da imam novu elektronsku poštu.

Otvorila sam je i odmah prepoznala ime pošiljaoca.

Bila je to poruka sa adrese njegove kompanije.

Pročitala sam je jednom, zatim ponovo, a onda sam morala da sednem.

Pisalo je:

„Barbara, znam ko si. Znam da si me prepoznala. Molim te, nemoj da me tražiš i nemoj da dolaziš ovde.“

Nije bilo pozdrava, objašnjenja niti pitanja kako sam.

Ali više nije bilo nikakve sumnje.

Čovek sa fotografije bio je moj brat.

Mateus je bio živ.

Priznao mi je da je pobegao iz Poljske zbog dugova i straha

Nisam mogla da prihvatim da se naš prvi kontakt posle 25 godina završio tako hladno. Odgovorila sam mu gotovo odmah.

Pitala sam ga zašto je otišao, zašto nikada nije pozvao i da li je uopšte razmišljao o tome šta smo mi proživljavali dok smo pokušavali da saznamo gde se nalazi.

Ovoga puta odgovor nije stigao odmah.

Prošlo je nekoliko dana, a onda mi je napisao dužu poruku.

Priznao je da je godinama imao ozbiljne probleme zbog kockanja i dugova. Objasnio je da je u jednom trenutku shvatio da više ne može da ostane u Poljskoj i da je počeo da strahuje od ljudi kojima je dugovao novac.

Nije želeo da ulazi u detalje, ali je napisao da su mu pojedini susreti i razgovori postali veoma neprijatni i da se plašio posledica svojih odluka.

U jednom trenutku odlučio je da ode.

Nije imao veliki plan, niti je znao gde će završiti. Želeo je samo da se udalji od ljudi koji su ga tražili i od svega što ga je podsećalo na prethodni život.

Neko vreme je radio različite poslove, menjao mesta boravka i pokušavao da pronađe način da se osamostali. Na kraju je stigao u Belorusiju, gde je upoznao ljude iz transportnog sektora.

To je, kako je napisao, bio početak njegovog novog života.

Počeo je da radi sa kamionima, upoznavao je posao i postepeno sticao iskustvo. Kasnije je uspeo da pokrene sopstvenu kompaniju. Posao se razvijao, kupovao je vozila, zapošljavao ljude i vremenom izgradio ono što je danas imao.

Promenio je i ime.

Nije mi odmah objasnio sve okolnosti, ali je bilo jasno da je želeo da se odvoji od svog ranijeg identiteta i da ga niko iz starog života ne pronađe.

Čitala sam njegove reči i nisam znala šta da mislim.

Razumela sam da se plašio. Znala sam da je napravio mnogo grešaka i da je možda verovao da nema drugog izlaza. Ali nisam mogla da razumem kako je mogao da ode, a da mi ne kaže ni jednu jedinu reč.

„Mateus, ja sam ti sestra. Nikada ti nisam želela ništa loše. Zašto mi nisi rekao da si živ? Zašto si dozvolio da 25 godina mislim da ti se dogodilo nešto strašno?“, napisala sam mu.

Njegov odgovor me je još više rastužio.

Rekao je da ga je bilo sramota.

Najviše me je zabolelo njegovo priznanje da je znao da ga tražim

U narednim porukama Mateus mi je objasnio da se u početku plašio da bi njegovo javljanje moglo da dovede ljude kojima je dugovao novac do njega. Nije želeo da ostavi trag koji bi mogao da ga poveže sa Poljskom.

Kasnije, kada je počeo da gradi novi život, bilo mu je sve teže da objasni šta se dogodilo.

Govorio je sebi da će se javiti kada stane na noge, kada reši probleme, kada bude imao novca i kada bude mogao da se vrati kao drugačiji čovek.

Ali taj trenutak nikada nije došao.

Prolazile su godine, a on je nastavljao da odlaže povratak.

Na kraju je, kako je napisao, počeo da veruje da je bolje da se ne javlja uopšte nego da se pojavi posle toliko vremena i objašnjava svoje postupke.

Posebno me je pogodilo kada sam shvatila da je znao da sam ga tražila.

Napisao je da je u jednom trenutku čuo da se porodica raspitivala o njemu, ali da nije želeo da stupi u kontakt.

„Znači, znao si da ne znamo gde si?“, pitala sam ga.

„Znao sam da ćeš brinuti“, odgovorio je.

„Brinuti? Mateus, ja sam 25 godina živela ne znajući da li si živ!“

Nisam mogla da zaustavim suze.

Uvek sam zamišljala da ćemo, ako ga ikada pronađem, dugo razgovarati, da će mi ispričati šta mu se dogodilo i da ćemo možda uspeti da nadoknadimo deo izgubljenog vremena. Umesto toga, sada sam imala čoveka koji je bio živ, ali koji nije želeo da se vrati u moj život.

shutterstock-723176599.jpg
Foto: Shutterstock

Pitala sam ga da li ima porodicu i da li je ikada pomislio na naše detinjstvo

Kako je komunikacija postajala malo opuštenija, počela sam da ga pitam o svakodnevnim stvarima.

Zanimalo me je kako živi, da li je zadovoljan poslom, ima li prijatelje i da li je uspeo da pronađe mir koji je tražio kada je napustio Poljsku.

Pitala sam ga i da li je osnovao porodicu, ali na ta pitanja nije želeo mnogo da odgovara. Delovao je kao da želi da zadrži određenu distancu i da mi pruži samo onoliko informacija koliko smatra neophodnim.

Ja sam mu pričala o svom životu.

Rekla sam mu da sam završila fakultet, da sam se udala i da imam sina. Poslala sam mu nekoliko fotografija naše porodice, nadajući se da će ga možda obradovati činjenica da je postao ujak.

Napisala sam mu da je njegov sestrić odrastao slušajući priče o njemu i da je često pitao gde je njegov ujak.

„Volela bih da ga upoznaš. Mnogo bi mi značilo da se jednog dana vidimo“, napisala sam.

Mateus mi je odgovorio da mu je drago što sam dobro i što imam porodicu.

Ipak, nije pokazao spremnost da dođe u Poljsku.

Nije želeo ni da obeća da će me posetiti.

Bilo mi je teško da prihvatim da je čovek sa kojim sam nekada delila sve sada neko kome moram pažljivo da biram reči kako ga ne bih udaljila od sebe.

Nisam mogla da ga nateram da se vrati, ali sam konačno saznala istinu

Vremenom sam prestala da insistiram na susretu. Shvatila sam da ne mogu da promenim odluke koje je Mateus donosio tokom prethodnih 25 godina i da ne mogu da ga nateram da ponovo postane deo naše porodice.

Nisam želela da ga izgubim drugi put.

Nastavili smo povremeno da se dopisujemo. Nekada bi mi odgovorio istog dana, a nekada bi prošle nedelje pre nego što bih dobila poruku. I dalje nije mnogo govorio o svom životu u Belorusiji, ali sam znala da je dobro i da njegova kompanija posluje.

Jednom sam ga ponovo pitala da li se seća našeg detinjstva i obećanja koje smo dali jedno drugom.

Podsetila sam ga na našu malu sobu, na večeri kada smo zajedno slušali svađe roditelja i na njegovu rečenicu da ćemo jednog dana imati svoje kuće i da više nikada nećemo živeti kao oni.

Odgovorio mi je da se svega seća.

Ta poruka me je posebno pogodila.

Godinama sam se pitala da li je zaboravio na mene, da li mu naše detinjstvo išta znači i da li je ikada pomislio na sve ono što smo zajedno prošli.

Sada sam znala da nije zaboravio.

Samo je izabrao da nastavi život bez nas.

Posle 25 godina više nisam čekala da se telefon oglasi sa vešću o njegovoj sudbini

Dugo sam zamišljala kako bi izgledao trenutak kada bih ponovo pronašla Mateusa. Mislila sam da bih ga, čim ga ugledam, zagrlila i da više nikada ne bih dozvolila da se udaljimo.

Stvarnost je bila drugačija.

Nisam ga zagrlila, nisam čula njegov glas i nisam mogla da ga pogledam u oči dok mi objašnjava zašto je otišao. Umesto toga, dobila sam nekoliko poruka od čoveka koji je nekada bio moj brat, a danas je živeo pod drugim imenom, u drugoj zemlji i u potpuno drugačijem svetu.

Ipak, ne mogu da kažem da mi je žao što sam otvorila novine tog jutra.

Da nisam videla njegovu fotografiju, možda bih i danas živela sa pitanjem šta se dogodilo 1995. godine. Možda bih do kraja života verovala da je stradao, da je nestao zbog dugova ili da negde postoji mesto na kojem je sahranjen.

Sada znam da je živ.

Znam da je uspeo da izgradi posao, da ima kompaniju sa kamionima i da je u Belorusiji pronašao život kakav je želeo. Znam i da je promenio ime i da je sve ove godine čuvao tajnu o svom poreklu.

Ali jednu stvar i dalje ne mogu da razumem.

Kako je mogao da zna da ga sestra traži, da godinama ne zna da li je živ, a da nijednom ne pronađe način da joj pošalje makar jednu rečenicu?

Ponekad pomislim da je možda i njemu bilo teško, da je stid zbog dugova i svega što je uradio bio jači od želje da se vrati. Možda je verovao da je za sve nas bolje da ostane tamo gde jeste.

Ne znam da li ćemo se ikada ponovo sresti. Ne znam ni da li će jednog dana poželeti da upozna svog sestrića i vrati se u Poljsku.

Ali znam da ga više ne čekam u neizvesnosti.

Kada danas pogledam njegovu staru fotografiju, ne vidim samo brata koji je nestao 1995. godine. Vidim dečaka sa kojim sam odrasla u kući bez ljubavi, mladića koji je napravio mnogo grešaka i čoveka koji je pobegao od svega što nije umeo da reši.

I dalje mi nedostaje.

Možda ću mu jednog dana oprostiti što je otišao bez pozdrava. Ali 25 godina koje smo izgubili niko ne može da nam vrati.

Najviše me boli to što sam ga svih tih godina tražila, a on je sve vreme znao da negde u Poljskoj postoji njegova sestra koja čeka da joj se vrati.