Ispovest Nine iz Gruzije mnoge je ostavli bez daha, a sudbina njene porodice pokazala je da ljubav može biti jača o svega, uprkos godina i godina ljutnje, zameranja i svađa. Zbog nepromišljenih poteza mnogo su patile i prabaka Ana i baka Olja, zbog nerazjašnjenih porodičnih odnosa stvorile su se tajne o kojima se decenijama ćutalo, a onda je jedna stara slika počela da odmotava klupko istine.
Ninina majka Kaća listala je svesku recepata svoje bake jednom prilikom i sasvim slučajno je naišla na njenu fotorgafiju, kasnije je shvatila da su na njoj sva Anina deca.
Prenosima vam Nininu priču:
„Našla sam nešto... Moram da ti pokažem“, rekla mi je mama pre više od godinu dana, ne sluteći da će nam se od tog momenta život umnogome promeniti.
Stigla je sledećeg dana. Izašla je iz auta sa debelom sveskom u rukama.
Seli smo u kuhinji. Katja je stavila na sto i otvorila je na obeleživaču.
„Evo“, šapnula je. „Prelistavala sam svoje sveske sa receptima kod kuće. I fotografija je ispala između stranica.“
Crno-bela, izbledela. Mlada žena od oko trideset pet godina stoji blizu kuće. Oko nje su deca. Mnogo dece.
„To je moja baka“, rekla je Kaća. „Prepoznajem je po očima. A deca...“
Izbrojala sam. Sedam. Sedam mališana različitog uzrasta — od tinejdžera do bebe u naručju.
Okrenula je fotografiju. Na poleđini, izbledelim mastilom: „Moje blago. 1965.“
„Sedam“, ponovi Kaća. „Ali mama je uvek govorila da je baka imala šestoro dece...“
Nije mi dalje nastavila.
Setila sam se reči tetke Vere. Setila sam se tegli u podrumu sa različitim nazivima nakon što smo muž i ja kupulu prabakinu kuću. I odjednom su mi se javile sumnje. Počela sam da se pitam ko je sedmo dete sa slike, povezujući natpise na zimnici.
Tragovi istine
Muž je uzeo fotografiju i dugo je gledao.
„Moramo da proverimo“, rekao je. „Možda su ostali neki tragovi u podrumu.“
Nas troje smo sišli dole. Police sa teglama su bile na svojim mestima. Ponovo sam pročitao etikete, pažljivije.
— Krastavci za Igora. "Kompot za Lenočku." — Pečurke za Mišu. "Džem za Katju."
„Stani“, muž je prišao udaljenoj polici. „Ovde ima još nešto.“
Iza poslednje police bila je pukotina. Posegnuo je unutra i izvukao limenu kutiju. Bila je stara, zarđala po uglovima.
Otvorili su ga u kuhinji.
Unutra su pisma. Gomila pisama, vezanih kanapom. Sva u kovertama, sa markama.
Uzeo sam gornji. Adresiran na Anu Petrovnu. Povratna adresa je grad udaljen trista kilometara odavde. Pošiljalac: Viktor Sokolov.
„Viktore“, pročitala je naglas. „Ko je to?“
Kaća je prebledela.
— Ne znam. Nikad nisam čula to ime.
Izvukla sam pismo iz koverte. Bilo je datirano 1985. Rukopis je bio muški, krupan.
„Mama, oprosti mi na dugoj tišini. Život ovde je postao bolji. Radim u fabrici i iznajmljujem sobu. Mnogo mi nedostaješ. Kako si? Pozdravi sestru ako pristane da ostane...“
Sledeće pismo je iz 1990. Zatim iz 1995. 2000. Poslednje je iz 2005.
Sva pisma su prožeta jednom stvari: čežnjom za domom i nadom u pomirenje.
„Moja sestra“, ponovi Katja. „On piše o sestri. Je li to... moja majka?“
Zgrabila je pismo i ponovo ga pročitala.
- Mama mi nikada nije rekla da ima brata! Nikada!
Muž je prelistavao preostale koverte.
„Evo još jedne“, pružio mi je izgužvanu kovertu bez markice. „Ova nije poslata.“
Rasklopila sam papir. Prepoznala sam rukopis Ane Petrovne — isti onaj u sveskama sa receptima.
„Vićenka, sine moj. Pišem ti poslednji put. Osećam da je ostalo malo vremena. Oprosti mi za sve. Što nisam mogla da te pomirim sa Oljom. Što sam ćutala kada je trebalo da vičem. Čekala sam celog života da dođeš. Nadala sam ti se svakog leta. Nikada se nije desilo. Ako ikada ovo pročitaš, znaj da sam te volela. Zauvek. Tvoja majka. Oktobar 2022.“
Ispod je napomena: adresa i broj telefona.
Kaća je plakala, zarivajući lice u ruke.
— Čekala ga je... A majka mi ništa nije rekla... Ništa - ponavljala mi je.
Poziv koji je sve promenio
Te večeri, više nisam mogla da izdržim. Okrenuo sam broj naveden u neposlatom pismu.
Dugi zvučni signali. Hteo sam da spustim slušalicu.
„Slušam“, odgovorio je muški glas. Promukao, umoran.
"Zdravo... Da li ste Vi Viktor Sokolov?"
Pauza.
"Da. A ko si ti?"
"Zovem se Nina. Ja... kupila sam kuću tvoje majke. Ane Petrovne.
Tišina. Duga, teška.
„Je li mama prodala kuću?“ konačno je upitao.
Progutala sam knedlu, shvatajući o kome se radi.
"Ne. Ona... Viktore, tvoja majka je preminula pre dve godine."
Čujem ga kako brže diše. Zatim tup udarac, kao da je nešto ispustio.
"Šta? Kako... kada?", zbunjeno je ponavljao.
— U jesen 2023. Izvini, mislila sam da znaš...
„Niko to nije prijavio“, šapnuo je. „Niko... O, Bože moj...“
Počeo je da plače. Odrastao čovek je otvoreno plakao u telefon.
„Viktore, pronašli smo pisma. Tvoja pisma mami. I njeno poslednje pismo tebi. Neposlato.“
„Pisala mi je?“ zagrcnuo se.
"Da. Čekala te je. Do poslednjeg dana."
Ćutao je. Čulo se samo njegovo otežano disanje.
„Doći ću“, konačno je rekao. „Doći ću sutra. Dajte mi adresu.“
„Hvala vam“, šapnuo je pre nego što je spustio slušalicu. „Hvala vam što ste me pronašli...“
Spustila sam telefon. Ruke su mi se tresle.
Moj muž me je zagrlio.
„Uradila si pravu stvar“, rekao je tiho.
Kaća je sedela pored prozora i gledala u tamu.
„Imam ujaka“, šapnula je. „Imala sam ujaka celog života. I nisam znala...“
Sledećeg dana smo čekali. Ispekla sam pitu, stavila kuvalo i postavila šolje. Bila sam nervoznija nego pre Kaćinog dolaska.
U tri sata popodne, stari automobil se zaustavio na kapiji. Izašao je čovek. Visok, sede kose, pogrbljenih ramena. Star oko šezdeset osam godina. Stajao je, držeći se za ogradu, gledajući kuću. Zatim je polako otvorio kapiju i krenuo stazom.
„Zdravo“, rekao je promuklo. „Ja sam Viktor.“
Katja je izašla na trem. Pogledale su se.
„Ja sam Kaća“, tiho se predstavila. „Vaša nećaka.“
Iskoračio je napred. Zagrlio ju je. Čvrsto, očajnički.
Dugo su stajali tamo ne progovorivši ni reč.
Viktor je sedeo u kuhinji, držeći neposlato pismo majci. Čitao ga je i prečitavao. Suze su kapale na požuteli papir.
„Čekala je“, šapnuo je. „A ja sam pomislio... mislio sam da me je otpisala. Posle one svađe sa Oljom.“
„Šta se desilo?“ upita Katja oprezno.
Svađa oko kuće
Viktor je obrisao oči.
„Kada je otac preminuo, ostala im je kuća u gradu. Olja je htela da je proda i podeli novac. Ja sam bio protiv toga — to je bila kuća mog dede, porodično vlasništvo. Žestoko smo se posvađali. Olja je rekla da sam pohlepan, da mi nije stalo do porodice. Izgubio sam živce i rekao previše...", priznao je Viktor, zaćutao je na trenutak, stisnuo pesnicu i nastavio:
„Mama je pokušala da nas pomiri. Ali Olja je postavila uslov: ili ću se izviniti celoj porodici i priznati da sam pogrešio, ili neće da razgovara sa mnom i sa mamom. Nisam se izvinio. Prokleti ponos. Otišao sam u drugi grad. Mislio sam da ću se ohladiti i vratiti. A onda... Onda su prošle godine.“
Kaća je slušala, bledeći.
„Mama mi je zabranila da posećujem baku. Rekla je da je na strani mog brata i da me ne voli...“, otkrila je ujaku.
„O, Bože“, Viktor je pokrio lice rukama. „Pisao sam mami. Svake godine. Odgovarala je. Kratko, pažljivo. Osećao sam da se plaši da će uvrediti Olju. Poslednje pismo je stiglo 2005. Onda tišina. Tada sam odlučio da verujem da je izabrala svoju ćerku. Pomirio sam se sa tim.“
„A majka mi je rekla da si ti... da su sva braća i sestre umrli“, prošaputala je Kaća.
Viktor je podigao glavu.
- Rekla je da sam umro?
- Da. Rekla mi je kasnije da je prabaka izgubila svu svoju decu. Osim nje.
Ustao je i prošetao po kuhinji.
„Dakle, za nju sam bio mrtav. Verovatno joj je tako bilo lakše", pomislio je.
U podrumi se skrivala tajna godinama
Viktor je zamolio Kaću i Ninu da ga odvedu do podruma u kojem su našli pisma.
„Pokažite mi podrum“, zamoli Viktor.
Sišli smo zajedno. Zamrznuo se na pragu. Pogledao je police sa teglama. Prilazio je polako, čitajući etikete, prelazeći prstom po staklu. Zastao je i drhtavim rukama uzeo jednu teglu.
"Kisele pečurke za Viću. Septembar 2020", pisalo je na njoj.
„Vića“, šapnuo je. „Tako me je zvala mama...“
Pritisnuo je konzervu na grudi i spustio se na kolena.
„Mama“, jecao je. „Mama... Oprosti mi. Oprosti mi...“
Jecao je, a Kaća je pokušala da ga uteši.
Moj muž i ja smo se tiho popeli gore. Zatvorili smo vrata podruma. Ostali su sami sa svojim sećanjima.
Viktor je proveo skoro sat vremena u podrumu. Kada je izašao, oči su mu bile crvene, ali lice smireno. Mama ga je držala za ruku.Seli su na trem.
Kakva je bila baka?
„Pričaj mi o njoj, o mojoj baki. Kakva je bila", zamolila je mama ujaka.
Viktor se osmehnuo kroz suze.
"Strpljiva. Beskonačno strpljiva. Sećam se kada sam bio dečak, razbio sam joj omiljenu vazu. Šutirao sam loptu po kući. Nije vikala na mene. Samo je pokupila komadiće i rekla: „Pa, to znači da joj je vreme isteklo.“
Otpio je gutljaj čaja i nastavio:
„Uvek je hranila sve. Komšije, prolaznike, pse lutalice. Govorila je: 'Nikada neću dozvoliti da neko bude gladan.' Uvek je bilo nešto na stolu - pita, palačinke, džem. Kuća je mirisala na peciva i sreću.“
Mama je slušala bez prestanka.
"A kako se oprostila od tebe kada si odlazio", upuitala ga je.
Viktor je zaćutao i kroz uzdah joj sve opisao:
"Stajala je na kapiji. Mahala je maramicom. Okrenuo sam se — ona je i dalje stajala tamo. Čak i kada je autobus već skretao iza ugla. I znaš... Uvek sam osećao da je tamo, na kapiji. Da čeka".
„Čekala je“, rekao sam mu tiho, „Pronašli smo sveske. Pripremila se za sve. Za tebe, za svoje unuke, za svoje praunuke. Do svog poslednjeg dana se nadala da ćeš se vratiti.“
Viktor je klimnuo glavom.
"Takva je ona bila. Čekala je. Nadala se."
Mama je potom izvadila telefon da mu pokaže sliku moje ćerke koja kojoj sam dala ime upravo po prabaki.
"Ovo je tvoja unuka. Dobila je ime po svojoj prabaki", objasnila mu je.
Viktor je uzeo telefon. Listao je fotografije. Osmehivao se.
„Liči na tebe“, šapnuo je. „Liči na moju majku. Iste oči.“
„Da li želiš... da li želiš da je upoznaš?“ upitala ga je Kaća.
Viktor ju je pogledao.
"Može li", okrenuo se ka meni, dok mu se u očima pojavio poseban sjaj.
"Naravno", odgovorila sam sa oduševljenjem. Trebalo bi da poznaje svoju porodicu. Celu porodicu.
Sedeli su jedno pored drugog. Ujak i nećaka. Dvoje ljudi razdvojenih zbog ponosa i tuđih grešaka za koje nije bilo opravdanja.
Pokušaj pomirenja sa sa sestrom
Moja baka Olja nije znala da smo pronašle Viktora, mada ni mi nismo očekivale da će nam se upravo on javiti na telefon koji smo pronašli na pismu prabake.
„Razgovaraću sa mamom“, rekla je Kaća. „Pokušaću. Možda ona...“
„Nema potrebe“, zaustavio ju je Viktor. „Nemoj je terati. Olja je davno napravila svoj izbor. Pusti je da živi svoj život kako želi. A ti i ja... sada imamo jedno drugo.“
Mama je klimnula glavom. Viktor je odlazio uveče. Otpratili smo ga do njegovog auta. Zagrlio me je.
„Hvala ti“, rekao mi je. „Vratila si mi sestričinu, znam šta se desilo sa majkom. A možda se nekad pomirim i sa sestrom, to bih voleo voše od svega. Tolike godine patim, siguran sam da i ona isto.“
„Dođi opet“, zamolila sam ga. „Vrata naše kuće su ti uvek otvorena.“
„Doći ću“, obećao je. „Svakako ću doći.“
Auto je krenuo. Stajali smo na kapiji. Viktor je mahnuo sa prozora. Baš kao što mu je nekada majka mahala.
Nova poseta
Viktor je vam je ponovo došao u posetu. Ovoga puta je upoznao moju ćerku Anu. Šetao je po imanju, dodirujući drveće kojeg se sećao iz detinjstva.
„Moj otac je posadio ovu jabuku“, pokazao mi je. „Ja sam držao mladicu, a on je dodao zemlju. Vidi koliko je porasla...“
Stajao je tamo, milujući grubu koru. Kao da su mu se listale slike iz prošlosti.
Kada se mamin auto zaustavio, on se ukočio. Devojčica je prva istrčala. Plave lokne, ružičasta jakna, plišani zeka u naručju.
„Čiča Vića!“, viknula je i pojurila ka njemu.
Viktor je čučnuo. Mala Anja ga je zagrlila oko vrata.
„Mama kaže da si mi rod“, rekla je ozbiljno. „Je li to istina?“
„Istina je, draga moja“, glas je drhtao. „To je apsolutna istina.“
" Hoćeš li se igrati sa mnom?"!
"Hoću. Definitivno hoću."
Kaća je prišla, osmehujući se kroz suze.
"Sve vreme je pitala za tebe. Jedva je čekala da se vidi".
Viktor je podigao devojčicu u naručje.
„Hoćeš da ti pokažem gde je tvoja prabaka sadila jagode? Zajedno smo pravili gredice.“
„Želim to!“ Anja je pljesnula rukama.
Šetali su po imanju. Viktor je pričao i pokazivao. Devojka je slušala, oči su joj bile širom otvorene.
Moj muž, mama i ja smo sedeli na tremu i posmatrali ih.
Olji otkrili istinu
„Znaš“, tiho reče Kaća, „juče sam zvala mamu. Rekla sam joj da sam našla čika Viću. Da je živ.“
Pitala sam je kako je reagovala, Kaća mi je kroz uzdah otkrila:
"Dugo je ćutala. Onda me je sa punim očima suza pitala zašto sam kopala po prošlosti. A onda se distancirala od svega i naglasila mi da nikako ne uvlačim nju u to. Ali, videla sam da joj nije svejedno i da joj stoji ogromna knedla u grlu.
„Oprosti joj“, zamolila sam je. „Ljudi ponekad tako duboko zakopaju svoje ogorčenosti da ih sami ne mogu izbaciti.“
„Nisam ljuta“, odmahnu Kaća glavom. „Žao mi je nje. Lišila je sebe toliko toga... A što je najvažnije, lišila je svoju majku.“
Zaćutali smo.
Viktor i Anja su prišli podrumu. Otvorio je vrata i pokazao joj police.
"Vidiš ove tegle? Moja mama je sve ovo napravila. Za nas. Za celu porodicu.
"Zašto ih je toliko mnogo?"
"Zato što nas je mnogo volela. Sve nas je mnogo volela."
Devojčica je pomislila.
"A je li bila ljubazna?"
Najljubaznija na svetu.
„Šteta što je nisam upoznala“, uzdahnula je Anja.
Viktor je seo ispred nje.
"Znaš šta? Ona tebe stalno gleda."
„Kako?“ devojčica je bila iznenađena.
"Odozgo. Ona te gleda i srećna je. Srećna je što si tako dobra devojčica. I što si dobila ime po njoj", govorio je Viktor mojoj Anji, a ja sam se topila dok sam slušala njihov razgovor, kao da nikada nisu bili razdvojeni.
Svi smo se smešili. Čak je i moj muž krišom obrisao oči.
Povratak rodnoj kući
Uveče smo postavili sto na verandi. Sedeli smo i pili čaj. Pričali smo o raznim stvarima – vremenu, poslu, planovima.
„Želim da dođem ovde“, rekao je Viktor. „Ako vam ne smeta. Da se brinem o parceli, da brinem o maminom grobu. Samo da budem ovde.“
„Naravno“, klimnuo je glavom moj muž. „Ovo je tvoj dom. Oduvek je bio tvoj.“
Viktor je pogledao kuću. Stare zidove, krov, prozore.
„Mama je sanjala da se svi okupimo ovde. Oko jednog stola. Čitava porodica.“
„Okupili smo se“, rekla sam tiho. „Možda ne svi. Možda posle toliko godina. Ali smo se okupili.“
Klimnuo je glavom.
„Znaš šta je najgore?“ rekao je tiho. „Izgubio sam dvadeset godina. Dvadeset godina koje sam mogao provesti sa majkom. Zbog ponosa. Zbog glupog ogorčenja.“
„Ne živi u prošlosti“, rekoh tiho. „Sada imaš Kaćiu, imaš mene, imaš Anju. Imaš budućnost. Verujem da ćeš se pomiriti i sa bakom.“
„U pravu si“, izdahnuo je. „Mama bi ovo želela.“
Sedeli smo u tišini. Spuštalo se mrak. Pojavile su se prve zvezde.
„Hvala ti“, rekao je Viktor. „Za sve. Što nisi bacila mamine stvari. Što si me pronašla. Što... si mi vratila porodicu.“
Katja se vratila i sela pored mene. Nas troje smo sedeli na verandi, pili hladan čaj i slušali cvrkut zrikavaca.
„Odlazim rano sutra“, rekao je Viktor. „Ali vratiću se za dve nedelje. Želim da sredim imanje i posadim cveće na mamin grob.“
„Pomoći ću ti“, odgovorila je Kaća.
„I ja“, dodala sam.
Pogledao nas je. Zahvalno. Toplo.
„Porodica“, šapnuo je. „Prava porodica.“
Posle godinu dana
Prošla je godina. Parcela se preobrazila. Viktor je dolazio svakog vikenda, petljao se u bašti, popravljao ogradu i farbao trem. Kaća je dovodila Anju. Devojčica je odrasla i naučila da pomaže.
Moj muž i ja smo ponovo gledali kako se naša prazna kuća ispunjava životom.
Jedne avgustovske večeri, Viktor nas je pozvao u podrum.
„Želim nešto da ti pokažem“, rekao je.
Sišli smo dole. Nove tegle su stajale na policama. Sveže, svetle.
Uzeo sam jednu i pročitao etiketu:
„Džem od jagoda — za Anečku. Od dede Viće. jul 2025.“
Sledeće:
„Blago slani krastavci – za Kaću. Avgust 2025.“
Još jedna:
„Kompot od višnje – Nini i Mihailu. Sa zahvalnošću. Avgust 2025.“
Pogledala sam Viktora.
„Majka me je naučila kako da konzerviram kad sam bio dečak“, rekao je tiho. „Sećao sam se svega. Svakog recepta. Svakog pokreta njenih ruku.“
Prešao je rukom preko police.
"Sada nastavljam. Za nju. Za porodicu."
Kaća ga je zagrlila.
- Baka bi bila ponosna na tebe.
„Nadam se“, osmehnuo se.
Anin dnevnik
Popeli smo se gore. Mala Anja je sedela na tremu sa knjigom.
„Mama, pogledaj!“, pokazala je. „Ovde piše o baki!“
Kaća je uzela knjigu. Bio je to stari dnevnik Ane Petrovne, koji smo našli u komodi.
„Sreća je kada su tvoji voljeni blizu“, čitala je Kaća naglas. „Kada čuješ njihove glasove, vidiš njihove osmehe. Ništa drugo nije važno. Sve dok su zajedno.“
Zatvorila je dnevnik i pogledala nas.
„Zajedno“, ponovila je. „Sada smo zajedno.“
Viktor je klimnuo glavom i uzeo Anju u naručje.
„Zajedno“, složio se.
Sedeli smo na tremu i pili čaj sa džemom koji je Viktor napravio po maminom receptu. Pričali smo o našim planovima za sledeće leto.
„Znaš“, rekla sam mu sam, „kada smo kupili ovu kuću, mislili smo da će to biti samo vikendica. Mesto za opuštanje. A sada je ovo dom. Pravi dom. Gde žive uspomene. Gde ljubav nastavlja da postoji.
Viktor se osmehnuo.
„To je mama želela. Da kuća bude živa. Da se u njoj čuju glasovi. Da bude topla.“
Pomirenje
Kaća nije izdržala i sa Aninim dnevnikom otišla je kod svoje majke Olje. Pokušala je da joj samo kroz nekoliko redova pokaže kroz šta je Ana prolazila i koliko je patila do poslednjeg dana, i da nije vredno da zbog ponosa i dalje propušta lepe stvari.
- Nije htela ni da čuje u početku. Zamalo da me istera iz kuće, menjajuči temu. Ali nisam želela da odstupim. Na kraju sam joj ostavila dnevnik i izašla - ispričala mi je mama.
Tek posle nekoliko dana, pozvala je Olja - sva uplakana. Nije mogla da se suzdrži i pročitala je dnevnik svoje mame. Tada je shvatila koliko je pogrešila. Sebi nije mogla da oprosti što se tako ponela i što je napravila raskol u porodici bez ikakvog adekvatnog razloga, kada je bolje razmislila.
Olja je grcala u suzama dok je sve nas molila za oproštaj. Insistirala je da se nađe sa Viktorom, ukoliko bi on želeo. Htela je da mu sve prizna i da zamoli Boga za oproštaj grehova, a njen brat je jedva čekao da se konačno sretne sa sestrom posle toliko godina.
Njihov susret je bio veoma emotivan za sve zna. Prvo su se samo dugo grlili i plakali, bez ikakve reči, a onda su jedno drugo molili za oproštaj. Toliko je sve bilo dirljivo da se i sad ježim dok ovo pišem.
Nikada nisam videla baku u tom stanju, od tog momenta postala je druga žena. Više se smejala, bila je mnogo toplija osoba, kao da se prodisala punim plućima i konačno sa leđa zbacila veliki teret.
Ljubav se ispostavila jačom od ogorčenosti.
