„Borise, gde si opet bio?“, vikao bi moj tata iz dnevne sobe, dok sam sedeo na podu svoje sobe, zbijen uz radijator, držeći Aninu omiljenu plišanu žabu u ruci. Srce mi je lupalo. Znao sam da će me pronaći, ali nisam mogao da podnesem još jedan razgovor o tome kako moram da se ponašam kao da je sve u redu. Nije bilo u redu. Ništa nije bilo u redu otkako je Ana otišla.
Ana je bila moja mlađa sestra, dve godine mlađa, uvek nasmejana, uvek spremna za nešto glupo. Sećam se dana kada bismo zajedno crtali kredom po trotoaru ispred naše zgrade, dok bi mama vikala sa prozora: „Nemoj da se prljaš!“ Ana bi mi namignula i namerno povukla liniju preko haljine. Smejali smo se kao ludi. Tada još nismo znali da postoje tajne koje mogu da unište celu porodicu.
Sve je počelo jedne zime, kada je Ana počela češće da kašlje. Mama je rekla da je to samo prehlada, ali ja sam znao da nije. Noću bih je čuo kako plače u svojoj sobi, a roditelji bi šaputali iza zatvorenih vrata. Jedne večeri sam se ušunjao i čuo mamu kako kaže: „Ne možemo mu reći, premlad je da bi razumeo.“ Tata je samo ćutao. Tada sam prvi put osetio strah koji mi je stezao grlo.
Ana je završila u bolnici. Sećam se mirisa dezinfekcionog sredstva, belih čaršava i njenih sitnih ruku koje su se tresle dok sam joj čitao bajke. „Borise, hoćeš li mi nešto obećati?“ pitala me je jednom, tiho, gotovo šapatom. „Oprosti mami i tati ako moraš. Oni nisu krivi.“ Nisam razumela šta to znači. Samo sam joj obećao.
Nakon što je Ana umrla, sve se promenilo. Mama je postala senka žene koju sam poznavao. Sedela bi za stolom po ceo dan i gledala kroz prozor, a tata bi kasno dolazio kući i mirisao na cigarete i gorčinu. Lutao sam po stanu tražeći Anu u svakom uglu, u svakoj igrački koju smo delili.
Jednog dana, dok sam pretraživao fioku sa njenim stvarima, pronašao sam pismo adresirano na mene. Drhtavim rukopisom je napisala: „Dragi Borise, ako ovo čitaš, to znači da sam otišla. Znam da ćeš biti tužan i ljut, ali molim te, ne krivi mamu i tatu. Samo su pokušavali da me zaštite... i tebe. Znam zašto su šaputali – nisam bila njihova prava ćerka. Znam da si ti njihov sin i da sam ja došla iz drugog sveta. Ali ti si bio moj brat od prvog dana kada sam došao ovde. Volim te više od svega na svetu. Tvoja Ana.“
Moj svet se srušio po drugi put. Nisam mogao da verujem – Ana nije bila moja sestra? Kako su to mogli da sakriju od mene? Trčao sam mami sa pismom u ruci, vrišteći: „Zašto mi nisi rekla? Zašto si lagala?“ Mama je plakala kao nikada pre i zagrlila me tako čvrsto da sam mislio da ću se ugušiti.
„Borisee, nismo znali kako da ti kažemo... Ana je bila dete moje sestre koja je poginula u ratu. Nismo mogli da dozvolimo da završi u sirotištu. Voleli smo je kao svoju...“ Tata je ćutao, gledajući u pod, a ja sam osetio kako mi se srce lomi na hiljadu komadića.
Nedelje su prolazile u tišini i napetosti. U školi bi me pitali gde je Ana, a ja bih samo slego ramenima i trčao u toalet da plačem. Moji prijatelji su se povlačili jer nisu znali šta da kažu. Jedino što mi je ostalo bilo je Aninino pismo koje sam čitao svake večeri pre spavanja.
Jednog dana, skupio sam hrabrost i otišao sam na groblje. Sedeo sam pored njenog groba i šapnuo: „Oprosti mi, Ana. Oprosti mi što nisam znao, što nisam bio bolji brat.“ Vetar je nosio lišće oko mene, a ja sam se osećao kao da me grli.
Danas još uvek osećam prazninu koju ništa ne može da ispuni. Mama i tata godinama pokušavaju da razgovaraju sa mnom, ali nikada više nije biti isto. Naučio sam da porodične tajne mogu zauvek uništiti poverenje.
Ponekad se pitam: Šta da su mi ranije rekli istinu? Da li bismo bili srećniji? Da li biste oprostili roditeljima što čuvaju takvu tajnu? Koliko istine deca mogu da podnesu?
