Tri puta sam pogledala snimak na kom dve petnestogodišnje devojčice u dvorište srednje škole u Barajevu šamaraju svoju vršnjakinju. Ona se ne brani, nego mirno "dopušta" da je njih dve zverski, naizmenično, udaraju u glavu. Okupila su se i druga deca, sve snimaju, ali ne pomažu.
Pa i u Zadruzi kad se učesnici tuku, niko ne pomaže, već gledaju i čekaju da uleti obezbeđenje. Međutim, ovde niko nije uleteo, jer, kako mediji navode, škola nema tim za nasilje, nema kamere izvan objekta, a direktor je nakon saznanja, navodno, dva dana zataškavao ceo slučaj. A šta bi drugo?
Majka tučene devojčice izjavila je da snimak nije smela da pogleda.
Da je moje dete u pitanju, smogla bih snage da ga itekako pogledam, da bih tačno znala šta treba da uradim, do koje granice mogu da idem.
Muž je odmah rekao: Ja bih napravio lom kod roditelja, tukao bih se ako treba, pa nek završim u zatvoru, bar znam zašto sam otišao.
Moj muž, inače, mrava ne bi zgazio. Skuplja ih metlicom u lopaticu, pa baca preko terase. Miran je, nekonfliktan, ne psuje, ne zna se posvađati ko čovek.
Zašto sve ovo navodim?
Prvo bih otišla, razjarena kao bik, sumanuta, možda bih i letvu ponela u ruci (bes zaslepi) kod roditelja nasilnica...
